Najveću pažnju javnosti na Festivalu savremene žene, koji je upriličen krajem prošlog mjeseca u Tuzli, plijenila je nekadašnja astronautkinja NASA-e, Nicole Stott. Iza 55-godišnje Stott, rođene u Albanyju u državi New York dva su svemirska leta i 104 dana provedena u Space Shuttleu i Međunarodnoj svemirskoj stanici. Naša sagovornica je i NASA akvanautkinja, koja je u pripremi za svemirski let sa svojom posadom NEEMO9 živjela i radila pod morem 18 dana, što čini ovo najdužim periodom ovakve misije.
U razgovoru za naš magazin Nicole, koja se nakon 27 godina rada u NASA-i početkom juna 2015. godine penzionisala, govori o periodu života u kojem je otkrila sve čari profesije koju svi priželjkuju, ali je se istovremeno i plaše. S nama je podijelila i nesvakidašnje iskustvo boravka u svemiru, govorila o porodici, strahovima, te prvoj posjeti BiH u kojoj je neizmjerno uživala.
– Svima je čudna profesija astronauta. I sama sam mislila da je ovo posao kojim se neko drugi bavi, da moraš biti poseban da bi ga radio i da on nije za mene. Nisam nikada mislila da ću biti astronautkinja, niti da će me izabrati za to. Kasnije sam otkrila da sam čisti dokaz, baš zato što sada sjedim ovdje i pričam o tome, da astronaut može postati svako. Otkrila sam da volim stvari koje lete – kaže Nicole na početku razgovora za „Azru“ i dodaje da je odrasla uz oca koji je letio i pravio manje avione.
– Letenje je kod mene bilo prisutno i nešto sasvim normalno. Poslije sam shvatila da 99,9 posto astronauta uopće ne lete u svemir. Oni su na Zemlji i podržavaju druge ljude koji su u svemiru, treniraju ih i tehnička su im pomoć, a to su sve slične stvari koje sam i ja radila kao NASA inžinjer. Onda sam uvidjela povezanost između ta dva posla. Počela sam razgovarati s NASA mentorima koji su vjerovali u mene, te su me podsticali da uzmem olovku i ispunim aplikaciju za astronauta. Ključ je biti okružen ljudima koji ti daju podršku, ne samo u ovoj već i u svim drugim profesijama.
Kada se javila želja da postanete astronautkinja?
– Javila se nešto kasnije u životu. Moja mama je vrlo kreativna, tako da je i umjetnost sastavni dio moga odrastanja. Roditelji su me uključivali u sve što su radili. Tačnije, letenje je to što me je usmjerilo ka mom životnom cilju i usmjerilo moje interesovanje na tu stranu. Vlastita želja me odvela do raketnih aviona, zanimanja o tome kako oni rade dovela me do posla s NASA-om. Često govorim mladim ljudima da su granice samo u našim glavama i da moramo sanjati veliko, ali i raditi na ostvarivanju tih snova. U tom momentu mi je trebalo malo podrške od nekog drugog, samo da neko drugi kaže: PROBAJ! Ne možeš znati da li ćeš uspjeti, ako ne pokušaš!
Šta Vam je na putu da postanete astronaut predstavljalo najveći izazov?
– Prva stvar je povezanost s prijašnjim opisom mog posla. Važno je da sam tu stekla samopouzdanje, i nisam mnogo preispitivala svoje odlike. Bila sam jako sretna jer mi niko nije rekao: „Pa ti to ne možeš“. Druga stvar koja mi je predstavljala izazov je bila naučiti ruski jezik. Oficijelni jezik u Svemirskoj jedinici je engleski, ali jezik tehničke podrške i postavki u Space Shuttleu je ruski, tako da sam morala naučiti sporazumjeti se na ruskom.
Kakve uslove neko treba ispuniti da bi letio u svemir?
– Prije su bila drugačija pravila. Osobe koje su, naprimjer, imale kamenac u bubregu, bile su diskvalificirane, jer su smatrali da se zdravstveno stanje može pogoršati, no danas je to sve malo drugačije. Svake godine astronauti prolaze različite testove, a prije odlaska u svemir svaki mjesec. Dvije godine nakon povratka zdravstvena testiranja se i dalje nastavljaju.
Desi li se da u svemiru neko dobije gripu, razboli se…? Kako se liječi?
– Dvije sedmice prije polijetanja boravimo u karantinu. Izolirani smo od svih; porodice, kolega, poznanika…, tako da postoji vrlo mala šansa da se razbolimo ili zarazimo nekim virusom. Ipak, to se ne može 100 posto spriječiti, ali ako dođe do toga uvijek neko stručno lice sa Zemlje mora doći u svemir, kako bi se pozabavilo tim zdravstvenim problemom. Pri boravku u svemiru ljudi imaju veliki problem sa zatvorom, jer se zbog gravitacije crijeva pomjeraju i to je jako bolno, ali su stručnjaci već pronašli određena rješenja.
Ž5 = Koje promjene na tijelu se još dešavaju?
– Zanimljivo je to što se sve tečnosti u tijelu pomjere, tako da se poravnaju sve bore i nepravilnosti na licu, ali kada se vratite, sve se vrati na staro (smijeh). Svi mišići se ispomjeraju, tako da prestaju biti zategnuti, ali da bi ostali u funkciji, svaki dan imamo aerobične vježbe po dva sata.
Proveli ste 104 dana u svemiru. Kako je izgledala Vaša svakodnevica?
– Oba puta sam putovala u Space Shuttleu i ono čemu sam težila je da svaki dan bude drugačiji. Imali smo zaduženja poput održavanja stanice Space Shuttlea, popravka stvari, prevencije od kvarova… Imali smo i naučne aktivnosti, a kada smo imali slobodno vrijeme provodili smo ga pored prozora s kamerama, snimajući ili smo telefonski razgovarali sa svojim porodicama. Imala sam šansu i da slikam, tu se probudila moja kreativna strana. Bilo smo sve; od vodoinstalatera, doktora, profesora…, do osoba koje održavaju Space Shuttle.
Zanimljivo je da ste prvi slikali akvarel u svemiru.
– Da, ali ko zna da li sam ja prva osoba koja je slikala u svemiru? Nije mi to bila želja, niti sam o tome razmišljala, ali toliko sam zahvalna svom timu sa Zemlje koji me pripremio na sve. Rekli su mi da ću i gore imati slobodno vrijeme, te da ponesem torbu s ličnim stvarima. Pošto volim da slikam, uzela sam set za akvarel. Možete li zamisliti kako je to putovati brzinom od pet milja u sekundi, sjediti pored prozora i slikati? Vrlo teško! Voljela bih da sam snimila cijeli proces slikanja. Htjela sam vidjeti Floridu, jer ipak mi je ona bila najpoznatija. Uzela sam svoj fotoaparat i napravila sam fotografiju, jer kada sam počela slikati akvarel, morala sam gledati u nju. Nisam mogla stajati pored prozora i slikati, jer dok umočim četkicu u boju, pogled nam je već na drugom kraju Zemlje.
Kakav je bio osjećaj gledati Zemlju s te udaljenosti?
– Fantastičan! Upotrijebila sam tu riječ mnogo puta u životu, ali tek ovom kontekstu mislim da ona ima pravo značenje. Ipak, ima nešto duhovno u tome. Prije nego što sam otišla razgovarala sam s mnogo ljudi, gledala fotografije, čitala knjige i iskustva ljudi koji su već bili u svemiru i svi su se vratili preplavljeni emocijama. Tek u svemiru sam spoznala koliko je planeta Zemlja mala, ali sam je od tada počela mnogo više cijeniti, jer je Zemlja bila tu mnogo prije nas i ostat će još mnogo poslije nas.
Odlazak u svemir podrazumijeva određenu dozu rizika. Kako su bliski ljudi reagirali na Vašu odluku i da li ste pred odlazak osjetili strah?
– Mnogo je teže ljudima koji su me pratili, recimo mojoj porodici, nego meni. Ja sam, ipak, bila obučena i pripremljena za sve što slijedi, dok su se oni brinuli za moju sigurnost. Nikada se nisam bojala polijetanja, rada, same sebe…, jedva sam čekala da vidim šta me čeka gore. Bila sam svjesna pritiska koji se nalazi ispod nas kada krenemo ka svemiru. Često sam mislila na svoju porodicu i znala sam da će me oni podržati u svakoj misiji, ali da su i prestravljeni zbog mene. S druge strane, bojala sam se vremena gore, da li će se nešto pokvariti, krenuti po zlu…, ali najveći strah koji sam osjećala je strah za mog sina koji je ostao na Zemlji i to što ja neću biti uz njega. Isto tako se osjećam i kada boravim u nekoj drugoj državi, ali mislim da je to strah koji svi osjećamo bez obzira gdje se nalazimo.
Sada kada više niste dio NASA-e, čime se bavite?
– Radim različite stvari, svaki dan činim drugačijim. Nikada u životu nisam ni pomislila da ću doći u BiH, tako da mi je ova prilika odlično došla da upoznam i razgovaram s ljudima ovdje, ali i da bolje upoznam Zemlju i da vidim kakav je život u drugim mjestima. Kada sam kući pokušavam da se što više bavim umjetnošću; da slikam, pravim nakit… Trudim se i svoje iskustvo iz svemira podijeliti s drugima, posjećujem škole i podržavam edukativni sistem. Bavim se i humanitarnim radom. Dio sam projekta “SpaceSuit Art”, gdje su i mališani iz Tuzle imali priliku učestvovati u izradi crteža koji su ukrasili repliku astronautskog odijela. Djeca koja su na tretmanu u Dječijoj bolnici UKC-a Tuzla bila su tako dio putovanja u svemir i tako su ostavili svoj trag, ali su se i povezali s djecom iz cijelog svijeta, koja su kreirala odijela astronauta i poslala poruku u svemir.
Official Portrait of NASA Astronaut Nicole Stott in an EUM. Photo Date: July 26, 2011. Location: Building 8, Room 183 – Photo Studio. Photographer: Robert Markowitz
Rekli ste da imate sina. Ako bi on izrazio želju da bude astronaut, kako biste to s gledišta majke prihvatili?
– Čak bih mu to i preporučila, mislim da ima mnogo mogućnosti u svijetu astronomije. Ako bi on to uradio, znam da bi to učinio zbog nekog većeg dobra, da bi poboljšao uslove i komunikaciju na Zemlji. Mislim da on nema interes da to radi, ali da bi svakako volio otići u svemir. On voli vodu i sve sportove u vezi s njom. Vjerovatno će se baviti istraživanjima na Zemlji, a ne van nje.
Jedva čekam dovesti porodicu u BiH
Kakve utiske nosite iz Tuzle?
– Biti u BiH je prelijepo iskustvo, od prirode do ljudi koje sam upoznala. Ima nešto u tome kada dođeš na jedno mjesto i odmah se osjetiš prihvaćeno, tako sam se osjećala u Tuzli sve ovo vrijeme. Mnogo ljudi me pitalo za moje vrijeme provedeno u svemiru, pa se nadam da ću biti inspiracija nekim osobama da i oni odu svemir, te da vide Zemlju iz druge perspektive. Doći na mjesto poput ovoga je nešto što nikada nisam mislila da ću uraditi. Vidjela sam da ljudi žive drugačije od mog načina života i drago mi je da ću ovo iskustvo podijeliti sa svojim sinom i upoznati ga kako ljudi žive na drugim krajevima svijeta. Toliko sam uživala da jedva čekam dovesti svoju porodicu ovdje.
Foto: Miralem Dizdarević i privatni album