Mara Lakić Brčaninović jedna je od najuspješnijih bh. košarkašica, koja je svojim sportskim angažmanom dala svojevrstan pečat tuzlanskoj, jugoslavenskoj i bosanskohercegovačkoj košarci. Njena košarkaška karijera počela je u tuzlanskom klubu „Jedinstvo Aida“ s kojim je osvojila titulu prvaka Evrope, a u koji se nakon osvojenog srebra na Olimpijskim igrama 1988., u Seoulu, igranja u Turskoj, Italiji, Švicarskoj i Njemačkoj, vratila onda kada je bila najpotrebnija. Ova harizmatična žena danas je direktor kluba u kojem je počela svoju karijeru, a na početku razgovora za „Azru“ sa zadovoljstvom ističe da je ponosna Tuzlanka, iako nije rođena u ovom gradu.
– U Tuzli mi je najljepši odnos ljudi prema ljudima. Ta prisnost i porodična atmosfera čine da budeš pravi Tuzlak, a ove godine obilježavam i jubilej. Baš nedavno sam razmišljala o tome kada sam došla u Tuzlu, i shvatila sam da sam ja Tuzlanka 40 godina. Odnos koji sam imala i imam prema Tuzli i ona prema meni je stvarno pozitivan. Tu je i klub „Jedinstvo“, koji je ostavio na mene veliki pečat. Svi znaju naše rezultate i šta smo osvojili, ali vrlo malo ljudi zna kako smo i odakle krenuli, te koliko je sredina ostavila utjecaj na nas. Upravo zbog toga sam ponosna na svoje selo Srnice kod Gradačca i na ljude s kojima sam rasla. Uvijek kada su me pitali ko je iz moje porodice bio sportist, govorila sam da nije niko iz porodice, ali da je selo bilo sportsko. Odnos je bio takav da smo i mi djevojčice imale priliku da treniramo i da se bavimo sportom. Do 15. godine sam bila u Srnicama i imala sam divno djetinjstvo koje su mi pružili roditelji, ali i sredina, a onda sam se preselila u Tuzlu – kaže Mara.
Sportski uspjesi su Vam omogućili da mnogo putujete i igrate u inozemstvu. No, jeste li i jedno od tih mjesta doživljavali kao dom?
– Kod kuće je najbolje. Ono što imate kući, a to je zdrava sredina, zdrav odgoj i ljudi, niko vam ne može nadoknaditi. Igrala sam u Turskoj, Italiji, Švicarskoj, bila u Njemačkoj i putovala mnogo, ali sam najsretnija bila kada se vratim u Tuzlu. Uvijek kažem da je dom tamo gdje je vaše ognjište, a sve drugo je stvar sudbine koja vas odvede jer želite nešto više. Trebate biti spremni i na te izazove, prilagoditi se i nastojati kvalitetno iskoristiti vrijeme koje provedete vani, ali povratak kući je uvijek najslađi. Nikada nisam željela da idem vani, ali nesretna situacija koja se desila na prostoru Jugoslavije me odvela. Valjda je takva sudbina da morate ono što nekad baš i ne želite.
Postoji li nešto za čim žalite kada je o karijeri riječ?
– Ne žalim ni za čim. Imala sam tu tragediju da mi je majka umrla vrlo mlada, ali sam uvijek imala na umu to da je ne osramotim i to da je ona željela da uspijem i napravim nešto u životu. Uradila je pravu stvar kada me pustila da dođem u Tuzlu, gdje sam upisala ekonomsku školu i trenirala. Treninzi su bili ujutru i naveče, a škola popodne. To je trajalo neke četiri godine i već tad se vidjelo da će od mene, vjerovatno, nešto da bude.
U kom momentu ste Vi postali svjesni da ćete ostvariti uspjeh u svijetu sporta?
– Kad sam završila srednju školu i kada sam trebala da upišem fakultet. U Jugoslaviji ste se mogli zaposliti nakon što završite srednju školu. Uvijek sam mislila da ću završiti školu, igrati košarku, zaposliti se i udati. No, sjećam se da mi je trener Miki Vuković, nakon završetka škole, rekao: „E Maro, sad ćeš da upišeš fakultet“. Pomislila sam: „Bože, luda čovjeka, šta će mi to?“. Ali nisam imala izbora i upisala sam DIF i prvu godinu nisam otišla uopšte. Prolazila sam svaki dan pored fakulteta, ali nisam ni svratila. Trener nije ništa govorio i ja sam bila sretna jer je zaboravio. U tom periodu smo već igrale u prvoj ligi i već su nam dolazile Zorica Đurković, Sofija Pek, Mira Bjedov i druge uspješne igračice. Dvorane su bile pune, a to što igraš protiv takvih igračica je učinilo da nas svi prepoznaju i da nam se dive. Tada sam postala svjesna svega, ali sam bila pri zemlji. Svaka utakmica je bila dokazivanje.
Uz sve to ste, ipak, završili fakultet. Je li trener zaslužan za to?
– Prošla je ta godina i Miki me zove i kaže: „Idemo, Maro, da pričamo“. Mislila sam da idemo pričati o košarci, a on mi je rekao: „E landarala si godinu dana, a sad ćeš da obnoviš i da to završiš.“ Vidim ja vrag odnio šalu. On je uvijek govorio da će nam fakultet značiti u životu i da ćemo biti neko i nešto. U tom periodu su treneri bili i vaspitači, vaspitavali su nas tako da budemo spremni za život i van sporta. Sjećam se da smo na Olimpijadi popunjavali neke formulare i u polje o zanimanju su većinom pisali da su studenti, a ja da sam nastavnik fizičkog vaspitanja. Tada je jedan čovjek ustao i čestitao mi jer sam vrhunski sportist koji ide na Olimpijadu, a uz to imam i diplomu. U tom momentu sam shvatila riječi mog trenera.
Posljednju sezonu ste igrali u Švicarskoj. Šta je uticalo na odluku da napustite košarku?
– Tamo sam upoznala muža i put me odveo u Njemačku. No, kada sam u tom nekom periodu bila na pripremama Košarkaške reprezentacije BiH zvali su me iz Švicarske i ponudili ugovor i pare koje ja nikad nisam zaradila, a trebalo je da budem trener i igrač. Nisam uopšte razmišljala nego sam rekla: „Ne. Hvala puno, ali ja želim dijete“. Bog mi je to i dao te sam 19. februara 1999., rodila Melisu i posvetila se porodici. Živjeli smo u Njemačkoj i 11 godina sam bila okrenuta tome.
Melisa je krenula Vašim stopama i danas je jedna od najuspješnijih bh. košarkašica. Koliko ste imali utjecaja na njenu odluku da se bavi košarkom?
– Ona do 11. godine, dok nije krenula u šesti razred, uopšte nije znala ko sam ja. Bila sam samo njena mama. Kada je počela da trenira u Njemačkoj, sjećam se da mi je muž rekao: “Kakva si ti majka? Bila si vrhunska igračica, a nećeš ništa da joj pokažeš. Vidiš da je ovi uče naopako”. Ali to nije lako, jer trener priča jedno, a roditelj drugo. Međutim, jedne prilike smo se u parku dodavale i vidjela sam da joj drugačije objašnjavaju nego što bih ja. Tada sam joj rekla da me njen otac kritikuje i pitala hoće li da joj pokažem, na šta mi je ona odgovorila: “Mati, mene je moj trener ovako učio”. Sve što je u životu napravila, napravila je svojim radom, željom i ljubavlju. Ja sam joj samo bila vjetar u leđa i podrška. Vaspitala sam je tako da zna da mora sama da se bori za uspjeh, jer ja ne mogu za nju trenirati.
Šta se desilo pa ste se nakon pauze od 11 godina, vratili košarci?
– Slavilo se 20 godina od titule prvaka Evrope i ja sam bila u organizaciji. Tada je klub „Jedinstvo“ bio u jako teškoj situaciji, računi su bili blokirani, nije bilo igračica, a postojali su i dugovi. Bilo mi je jako teško i pomisliti da će moj klub, nakon onoga što je bio, propasti i to je bila prekretnica u mom životu koja je učinila da se vratim košarci. Predložili su mi da budem direktorica Kluba, a ja sam imala viziju da je to sve kao u vrijeme Jugoslavije. Ostavila sam muža i dijete i došla da spašavam Klub. Došla sam u probleme, nisam sigurna da bih ih prihvatila ako bih ponovo birala. No, jednostavno sam počela da se borim sa svim stvarima i rekla sam: „Ili ćemo raditi kako treba ili ja neću biti tu“. Tad se napravio razlaz ljudi i ostali su oni koji su željeli da „Jedinstvo“ bude spašeno. Već osam godina sam direktor, ali nisam željela da budem trener. No, kada sam vidjela da su sistem i društvo takvi kakvi jesu i da nam sport nije ni na kakvim nogama, rekla sam: „Evo ja ću biti trener. Evo sad ću ja da pokažem da se od naše djece može napraviti nešto“. To mi je bio izazov.
Ćiro Blažević je u jednom intervjuu za “Azru” rekao: “Interesantna statistika upozorava da skoro nikada veliki igrač nije bio veliki trener.”. Kakav je Vaš stav?
– Ja nisam toliko dobar trener i svjesna sam da nikad ne mogu dostići Mikija Vukovića, ali sam težila da neke stvari radim kao što je on radio. Nije me sramota reći da sam uvijek, kada sam bila u nedoumici, zvala njega i pitala. Nisam bila vrhunski trener i nisam imala te ambicije, ali sam željela da pokažem da treba raditi i da se može napraviti igrač.
Koja zadovoljstva Vam je kolektivni sport donio u životu?
– Mi u kolektivnom sportu smo bogatiji. Kada smo išli na Olimpijadu, Boba Živojinović je išao s nama. Baš te godine se počeo zabavljati s Brenom i on je kupovao tamo neko zlato. Nije se bahatio nego je jednostavno imao para, ali nam je u jednom momentu rekao: “Vi niste ni svjesni koliko ste bogatiji od mene”. Stvari koje ti sport i vrhunski rezultati mogu dati se ne mogu ničim kupiti. Možete imati novca koliko želite, ali nikada to ne možete kupiti i koliko god novca da imate, svom djetetu ne možete kupiti karijeru. Možda možete u nekom drugom poslu, ali u sportu ne. Zato moramo dati podršku talentima, koji su najčešće iz manje bogatih porodica i iz manjih sredina.Treba ih prepoznati, kao što su i mene prepoznali.
U čemu, osim sporta, uživate?
– Imam plastenik i svake godine posadim zelenu salatu i mladi luk, a kasnije paprike i paradajz. Živim na obali jezera Modrac i osjećam se divno među svojim komšijama. Imam veliko dvorište i cvijeće. Volim da kuham, ali i da dobro pojedem. Uživam da, kada završim nešto, napravim kafu i kolač i s mužem odmorim. Uživam i u vremenu koje provedem s prijateljima. Ima jedna slastičarnica koja je dio mene, dio „Jedinstva“ i Tuzle i ne prođe ni dan, a da ne dođem u nju. Jednostavno provodim vrijeme s ljudima i nisam nikad u životu nekoga odbila za razgovor.
Foto: Harisa Dautović