Nakon novog velikog uspjeha na Evropskom prvenstvu za seniore u Tel Avivu i bodova koje je osvojila kao viceprvakinja Evrope u kategoriji +78 kilograma, naša sportska heroina, džudistkinja Larisa Cerić zauzela je prvo mjesto na Svjetskoj ranking listi. Dvadesetsedmogodišnja Travničanka prva je koja se kroz historiju bh. sporta može pohvaliti ovakvim uspjehom, a ponos zbog te činjenice ne krije.
– Vrlo sam ponosna na svoj uspjeh. Drago mi je zato što sam proteklih godina sakupljala bodove, kako bih ove godine uspjela da osvojim prvo mjesto na Svjetskoj ranking listi. Cijelu posljednju godinu imam kontinuitet dobrih rezultata i stvarno sam zadovoljna karijerom, a pogotovo time što sam sada na svjetskom sportskom vrhu – kaže Larisa na početku razgovora.
Drugi put u karijeri ste osvojili srebrenu medalju na Evropskom prvenstvu. Vjerujem da Vas ovakvi uspjesi motiviraju da još više radite i bolje se spremate. Kako sebi postavljate nove ciljeve nakon uspjeha?
– Moj san je osvojiti olimpijsku seniorsku medalju. Svaki moj rezultat je samo pokazatelj da mogu da se vrtim oko medalje, te da 2020., mogu da konkurišem za Olimpijadu u Tokyju. Možda bih time mogla završiti i svoju sportsku priču, ali je rano o tome pričati.
Sigurno je trebalo mnogo rada i truda za ovakve rezultate. Kako izgleda jedan Vaš dan kada ste u jeku priprema za neko takmičenje?
– U pripremnom periodu imam i po tri treninga dnevno. Inače se dobro organiziram, jer i kada imam malo vremena, iskoristim dan tako da ga provedem sa svojim prijateljima. U svakom slučaju, uskladim treninge s privatnim obavezama. Imam normalan život, ne oskudijevam ni u čemu. Odlučila sam se za sport jer volim trenirati i takmičiti se. Nikada ne žalim zbog toga.
Vrhunski sportisti se sigurno ne vode izrekom: „Nije važno pobijediti, važno je učestvovati“, ali svaka karijera uz pobjede donosi i poraze. Jeste li se Vi ikada naučili nositi sa svojima?
– Nikada se nisam vodila tom izrekom, možda jedino dok sam bila mlađa, pa mi je bilo zanimljivo da putujem… Posljednjih nekoliko godina se definitivno ne vodim tom parolom i nikada mi nije drago da samo učestvujem, jer svaki put težim ka boljem rezultatu. Mnogo ulažem u sebe i rezultat, ne samo ja, nego i moj trener prof.dr. Branislav Crnogorac, Arijana Jaha, prijatelji, porodica… Svi oni ispaštaju na neki način jer sam stalno odsutna. U sportu je isto kao i u životu, nekada pobijediš, a nekada izgubiš. Ako dam sve od sebe i izgubim, u tom slučaju poraz lakše prihvatim, nego kada znam da nisam dala svoj maksimum.
Koliku podršku dobijate iz svog rodnog Travnika?
– Ogromnu, zaista. Kada sam osvojila posljednju medalju, svi su mi se javljali, čestitali, dijelili po Facebooku… I mojoj mami su također svi čestitali. Iako sam prije 10 godina otišla iz Travnika, i dalje dobijam njihovu podršku i to mi je jako drago.
Uspješni mladi sportisti sve češće odlaze iz BiH i nastupaju za druge države, strane klubove, a sve radi bolje zarade. Ne sumnjam da ste i Vi do sada imali slične ponude, jeste li ikada razmišljali o prihvatanju takvih ponuda?
– Naravno da sam dobijala, baš nedavno se desila jedna takva ponuda. Ali, sve dok je tu moj trener Branislav, koji me motivira, mislim da neću promijeniti državljanstvo. Istina je da je jako teška finansijska situacija u sportu BiH. Vjerujem da će se nadležne institucije malo potruditi i izdvojiti više novca za sport, jer nisam ja jedina koja će konkurisati za Olimpijadu. Imamo mnogo mladih takmičara koji će možda biti i bolji od mene, ali sve će zavisiti od finansijske situacije i toga da li će imati priliku dokazati se. Mene najviše podržavaju Ministarstvo kulture i sporta KS i Federalno ministarstvo kulture i sporta, ali bi trebalo poraditi na promjeni cijelog Zakona o sportu. BiH bi trebala da se probudi i da prepozna vrhunske sportiste, jer je sport najbolji ambasador jedne zemlje.
Koja veća takmičenja Vas čekaju u narednom periodu?
– Kvalifikacije za Olimpijske igre, zatim Mediteranske igre i Svjetsko prvenstvo.
Zbog predrasuda ljudi znaju reći kako je džudo muški sport, kako se jedna djevojka pronašla u ovom sportu i dokazala da tu ima mjesta i za žene?
– Samo kod nas se za džudo misli da je tomuški sport. U džudo svijetu su žene i muškarci potpuno ravnopravni, ali mi smo nekako rođeni s predrasudama. Kada me neki ljudi pitaju čime se bavim, poslije mog odgovora postavljaju pitanja poput: „Hoćeš li me braniti“, „Hoćeš li me prebiti“… Kada sam bila mlađa to me nerviralo, ali više ne. Možda nekada ljudima djelujem arogantno i prepotentno, ali u suštini nisam takva. Privatno sam potpuna suprotnost od onoga kako me ljudi vide na televiziji.
Šta je za Vas najveća slast ovoga sporta?
– Mnogo sam putovala i upoznala brojne prijatelje, tako da mislim da je to najveća slast svakog sporta. Volim i to kada napravim neki rezultat, da ljudi znaju za njega. Iako to mnogo ne forsiram, drago mi je kada me na ulici sretnu neki stariji ljudi i prepoznaju, lijepo me pozdrave, čestitaju…
Kako provodite slobodno vrijeme, i u kojim tipično ženskim stvarima naročito uživate?
– Kao i svako žensko, kada imam vremena, volim da se našminkam, lijepo obučem, isfeniram… Volim da se dotjeram, da budem uredna. A shopping? Koja žena ga ne voli? Toliko uživam u kupovini, da je meni shopping i kada odem u Bingo kupiti neke sitnice za kuću (smijeh). Uvijek kupujem, a nikada nemam šta obući – tipično ženski!
Šta je, osim džudoa, još Vaša velika ljubav?
– Po prirodi sam vesela, pa volim da pjevam iako nemam talenta (smijeh). Uživam i u kuhanju kada imam vremena. Volim šetati po planinama, ispijati kafe…
Pričajte nam o svojoj porodici, s kim ste odrasli?
– Moja mama i sestre žive u Travniku, a otac mi je preminuo prije četiri godine. Mama još radi, mlađa sestra studira, a starija sestra radi, udata je i ima djecu.
Sjećate li se majčinih briga kad ste došli pred nju i rekli joj da ćete se baviti ovim sportom?
– Kada sam prije desetak godina došla u Sarajevo, kada me moj sadašnji trener prepoznao, sjela sam s bivšim trenerom i roditeljima i objasnila im. Bilo im je drago što sam dobila priliku da pređem u drugi klub, drugi grad, da se osamostalim… Roditelji su me uvijek podržavali. Mama mi je rekla: „Idi, pa vidi šta možeš. Ako i ne možeš, uvijek se imaš gdje vratiti“. U svakom sportu ima povreda, uspjeha, padova…, ali u neke svoje sportske brige majku ne uvlačim mnogo. Ne bih da je dodatno opterećujem i da se mnogo brine. Imamo odličan odnos, jako dobro se slažemo i često viđamo.
Teško je biti miljenica uz još dvije sestre
– Teško je biti miljenica roditeljima koji imaju troje djece. Bilo bi bezveze praviti razliku među djecom. Svako ima svoj život i sve smo podjednako uspješne u nekom segmentu. Ja nižem uspjehe u sportu, kada mlađa sestra položi ispit, svima nam je miljenica, a kada se starija sestra porodila, to nam je značilo veliki uspjeh… Opet kažem, nas su tri, pa je jako teško izdvojiti neku. Da sam bila sama, vjerovatno bih jedino tada bila miljenica (smijeh).
Foto: Jelena Nišić