Osim što je sjajan umjetnik, čemu svjedoče brojna djela hvaljena širom svijeta, Edin Numankadić je jedan od onih u čijem društvu se osjećate jako prijatno. Edin je ekipu našeg magazina u svom ateljeu dočekao s toplim riječima dobrodošlice i osmijehom koji nije skidao tokom cijelog razgovora. Atelje, bogat brojnim djelima i uspomenama, nalazi se u naselju Ali-pašino Polje. Edin stvara u svom rodnom Sarajevu, gradu koji nije napuštao ni u najtežim vremenima. Iza zidova ateljea dom su pronašla djela iz različitih ciklusa, nastala iz kista Numankadića, tokom četiri decenije slikarske čarolije. Ovaj vrsni umjetnik slika deceniju duže nego što ima atelje, a prvu izložbu je imao davne 1968.
– Prva izložba je bila jako emotivna. Kao gimnazijalac sam išao u likovni atelje „KUD Sloga“ i u Dom izviđača „Roman Petrović“. Godine 1967., „Udruženje amatera BiH“ pravi izložbu i uzimaju jedan moj rad. To je bio rudarski fenjer, mrtva priroda. Taj rad je bio izložen u starom paviljonu u Titovoj, a prije toga su tu bile izložbe velikih umjetnika: Behaudina Selmanovića, Affana Ramića…, i to je za mene bila ogromna radost. Nikada poslije toga nisam osjetio takvo uzbuđenje.
Prema želji oca upisali ste elektrotehniku, no, kratko ste se zadržali na studiju, jer Vaša želja je bila baviti se umjetnošću. Kako ste se na kraju izborili za svoje mjesto pod umjetničkim nebom?
– U gimnaziji sam preferirao društvene nauke, čak sam obranio maturski rad o temi „Umjetnost Stare Grčke“. Moja majka je bila nastavnik njemačkog jezika, tako da sam nekako uvijek imao afinitet prema umjetnosti i kulturi. Otac je bio direktor „Jugoelektra“ za BiH, pa mi je on kao pragmatičan čovjek govorio: „Sine, elektrotehnika je sigurnija“, i onda ja nisam imao kud, otac tako rekao. Tako sam je i upisao, položio prijemni među 400 prijavljenih i studirao dvije godine. Međutim, svaki dan sam išao u atelje u Dom izviđača. U kući su vidjeli da više slikam, i da ne dajem ispite i onda je nastao lom: „Ići ćeš ti u vojsku, nećeš ni studirati…“. Tada ja njima kažem da me puste da upišem književnost na Filozofskom fakultetu i Pedagošku akademiju – katedru za likovno obrazovanje. Završio sam Akademiju, a diplomski rad obranio na književnosti. Tako sam se opredijelio za umjetnost i slikarstvo. U tim našim tradicionalnim porodicama uvijek je umjetnost bila rizična profesija i znam da su me roditelji u najboljoj namjeri savjetovali, ali moja želja je ipak pobijedila.
Definitivno ste svojim radom dokazali da se vrijedi boriti za svoje snove. Ove godine proslavljate 50 godina umjetničkog rada, a godišnjicu ste simbolično obilježili izložbom.
– Prije nekoliko dana otvorena je izložba u galeriji Općine Novi grad u Sarajevu. Godinu sam radio na tome, pa su me zamolili da napravim izložbu. Opredijelio sam se za novije radove. Uvijek su te izložbe nekako pretenciozne, ali sam ovu napravio baš za svoju dušu, počastio sam se za rođendan (smijeh). Interesantna je izložba, intimna, sastavljena od uspomena koje su mi veoma važne i dio su neke privatne historije u mom životu.
Mnoge uspomene sigurno krije i Vaš atelje, u koji ste tokom opsade Sarajeva dolazili i pod kišom granata. Mogli ste i Vi, kao i mnogi drugi, tokom devedesetih napustiti BiH, no ostali ste u zemlji i gradu u kojima se jedva preživljavalo. Šta je tako čvrsto čuvalo vezu Edin-umjetnost-BiH?
– Moja majka je iz poznate porodice Kasumagić, oni su 300 godina u Sarajevu, rodio sam se na čaršiji, sve su to uspomene i tradicija koji su jako važni za mene. Mogao sam uzeti dvije kese i ostati u Londonu ili Parizu, lišiti se tradicije, nikada nisam pristajao na to. Ovdje sam imao majku, sestru, ženu i kćerku. Četiri žene oko mene, a ja sam. Sve je to valjalo izdržati i preživjeti. Generalno, mislim da je ta zavičajnost jako važna za identitet. Šta je osoba bez intimne tradicije, meni to sve daje snagu. Ostati u BiH možda nije bio najbolji izbor, ali je svjesno moj i čini me sretnim.
Kada se prisjetite tog ratnog perioda, kako je bilo raditi u takvim uslovima?
– Teško je bilo slikati. Iz grada do ateljea mi je trebalo da pređem osam kilometara, isto toliko nazad, 16 kilometara uz granate, snajpere…, ali to mi je bio smisao, cilj, neka ideja. Ponešto sam uradio, jer su bila teška vremena. Nisam imao boja, ali sam uzeo svoje uspomene i igrao se s njima. Godine 1992., napravio sam sto koji je bio u New Yorku, Innsbrucku i drugim galerijama, a sada je u Umjetničkoj galeriji BiH. To je jedno jako svjedočanstvo o tom vremenu. Pametan čovjek i tragično iskustvo može iskoristiti kao nešto što je važno.
Mnogi umjetnici i važni ljudi su tokom tog perioda, a i kasnije posjećivali Vaš atelje. Ko Vam je ostao u posebnom sjećanju?
– Suzan Sontag i taj ratni susret. Bila je neka večera kod Ademira Kenovića i tada smo mnogo razgovarali, a ona meni kaže: „Edo, za umjetnika je privilegija imati ovo dramatično iskustvo rata“. Tada sam mislio: Bože dragi, kakve veze ima takva tragedija s umjetnošću, mogu sutra poginuti… Međutim, iz današnje perspektive kada gledam zaista je u pravu. Takvo iskustvo čovjeku zaista da jednu dubinu.
U ranoj mladosti ste imali priliku dobiti i jedan savjet i od našeg nobelovca Ive Andrića. Pričajte nam o tome.
– Moj diplomski rad na Filozofskom fakultetu bio je „Andrić i slikarstvo“. Tada je Andrić bio gost kolonije cijeli dan i imao sam priliku razgovarati s njim. To je nezaboravno iskustvo. Pošto sam prostudirao njegove eseje o slikarima, to znanje sam iskoristio da ga pitam zašto nikada nije postao slikar, kada je tako divno pisao o slikarstvu. On se samo nasmijao, starac od 85 godina. Kada se posjeta završila, on mene uzme pod ruku i izdvoji me iz grupe s riječima: „Dragi mladi kolega, želim vam da izaberete pravi put između slikarstva i književnosti“. Tada mislim šta mi je to rekao…, i onda shvatim da mi je, zapravo, poručio da je najvažnije biti dobar čovjek. Taj njegov savjet pamtim do danas.
Neke od Vaših slika dom su pronašle u Muzeju savremene umjetnosti u Beogradu, Zagrebu, Ljubljani, Kopru, Iranu, ali i u bh. muzejima… I one su svojevrstan dokument Vas i vremena u kojem ste dali značajan doprinos umjetnosti. Šta sve ove godine rasplamsava Vašu strast za slikarstvom?
– Moje zdravlje nije baš najbolje, ali i to čovjeka stimulira da radi. Najsretniji sam u ateljeu. Prije nekoliko noći je u Istočnom Sarajevu otvorena izložba umjetnika iz Sarajeva i to me strašno raduje, pa ova samostalna izložba u galeriji Općine Novi grad, prije toga izložba Collegium Artisticum… Javljam se na izložbe i želim da moje djelo komunicira. Godinama sam skupljao i ljubomorno čuvao radove, pa sam odlučio pokloniti svoje radove Bošnjačkom institutu, Historijskom muzeju, Muzeju grada Zenica… Teška su vremena, nedostaje im novca za otkup, a to je bio moj prilog njima.
Koliko često slikate?
– Tu je najvažnije da čovjek ima razlog. Lako je to izvesti, ali doći u kreativni stepen vrlo je složeno, teško… Najviše radim kada imam potrebu. Ne radim mahinalno, ali svaki dan dolazim u atelje i podgrijavam tu atmosferu. Iz toga se rađaju te iskre, potreba da materijalizujem svoja osjećanja, misao…
Kada niste u ateljeu ili Olimpijskom muzeju, čiji ste direktor, kako volite provesti svoje slobodno vrijeme?
– Sa suprugom. Imam i troje unučića. Nažalost, nisu ovdje, ali ljeti se okupimo. Mnogo čitam, jako volim šetati. Imam krug prijatelja s kojima se družim, eto kao i sav drugi svijet.
Kada su unučići u Sarajevu, vole li provoditi vrijeme u ateljeu?
– Vole, dođu i naprave haos ovdje (smijeh), ali se djed ne ljuti zbog toga, naprotiv. I ja od njih učim, uvijek me inspirišu njihovi crteži.
Foto: Armin Durgut
Čime se Vaša kćerka bavi, je li i ona umjetnica?
– Kod mene su svi u umjetničkim vodama. Supruga mi je profesorica književnosti, a kćerka je producent na jednom festivalu dokumentarnog filma, živi u Pragu. Tamo je završila Filmsku akademiju.
Emir Kusturica je Vaš rođak, a posjetio je Vaš atelje prilikom svog boravka u Sarajevu. Kakav odnos imate s njim?
– Čujemo se, a ponekad se i vidimo. Rijetko, doduše. Održali smo familijarne odnose i to mi je drago.
Kako biste opisali Emira?
– On je veliki umjetnik. Ima stvari u kojima se ne slažemo, ali eto. Pratim njegov rad. Njegova prva tri bosanska filma su temelj i u kulturi i u kinematografiji BiH, to je jako značajno.
Kako je izgledala njegova posjeta Vašem ateljeu?
– Emir ima drugačiji pogled na umjetnost. Film je veoma složen, za razliku od slikarstva. Kaže on meni: „Ja zavisim od sto ljudi, a ti samo od svojih deset prstiju“. I to je velika istina, likovna umjetnost je nešto što je intimnije, i on je uvijek meni tako malo i zavidio.
NIKADA NISAM BIO JEFTIN, KOMERCIJALAN SLIKAR
Koliko se Vaš odnos prema slikarstvu mijenjao?
– Nikada nisam bio jeftin, komercijalan slikar. Nisam od toga živio. Uvijek sam radio nešto kako bih imao slobodu da slikam kako hoću. Mene je ta radost istraživanja fascinirala. Išao sam uvijek po intuiciji u razne domene, u sve ono što sam osjećao da je interesantno. Ima tu i diskontinuiteta i kontinuiteta, ali sve su to lijepi izazovi. Raduje me da nisam fiksiran, da nisam zakovao poetiku u jedan odnos.
Foto: Admir Kuburović