Branislav Lečić: Pobjede uspavaju i opiju, zato više cijenim poraze

Piše: Redakcija

U glumačkoj karijeri Branislav Lečić je obilježio četiri dekade. U svakoj jednako uspješan, voljen i cijenjen na prostoru naše regije. Počnete li se prisjećati svih njegovih uloga koje je igrao u pozorištu, na televiziji i filmu, izostavit ćete sigurno neku. Od 1977. godine, njegovo ime i prezime neizostavno je na gotovo svim važnim glumačkim projektima, a prošle godine  je bio i dio ekipe popularnog TV showa „Tvoje lice zvuči poznato“. Slavni glumac ne krije da mu je, uprkos dugogodišnjem iskustvu, ova vrsta angažmana i sedmične transformacije bila poseban izazov i još jedna obaveza u nizu, zbog čega je imao jako malo  slobodnog vremena.  S legendarnim Lečićem smo se prisjetili najvažnijih poglavlja njegove bogate karijere, ali razgovarali i o privatnom životu, te očinstvu.

Nabrojati sve vaše uloge je nemoguće, ali se svakako izdvajaju; Rudolf Heler (Pred penzijom); Lovac (Brod za lutke); u Hamletu – Hamlet (1992), Klaudije (2005); Henrik Tile (Pseći vlacer); Lari (Bliže); Pilot (Mali princ), Inspektor (Balkanski špijun)…,dobitnik ste Sterijine nagrade, kao i dobitnik četiri Godišnje nagrade JDP. Šta Vi smatrate svojim najvećim uspjehom kada je o poslu riječ?

– Što sam živ, zdrav i normalan.

 Ljudi često tokom duge karijere dođu do tačke kada su prezasićeni. Je li Vama gluma ikada „dosadila“?

– Mislim da ne postoji nijedna profesija na svijetu, niti čovjek koji cijelog života radi isto, a da nije više puta poželio da to promijeni. Možda je ta želja jača i češća u godinama u kojima sam ja, što znači da negdje u drugoj polovini, ili trećoj trećini svog profesionalnog rada osjetim zasićenje. Nisam ja zasićen profesijom, nego više, kako bih to rekao, njenim lošim posljedicama. Jedna od njih je svakako suviše veliko prisustvo javnosti u privatnom životu, što je nepotrebno i prosto nije ukusno. Svako treba da ima pravo na svoj intimni život i pravo da niko ne zabada nos u njega. To je, prema mom mišljenju, logična stvar. Ali, ovo doba je takvo da ljudi zarađuju i prave biznis od toga što zabadaju noseve tamo gdje im nije mjesto. Što se tiče same profesije, veliko tržište od 23 miliona ljudi je rasitnjeno na sitna, mala tržišta, tačnije naše državice i ta činjenica je učinila da i ja tamo gdje boravim imam mnogo manje kvalitetnih ponuda nego što sam ih prije imao.

 Današnje vrijeme podrazumijeva brz život i instant ponudu svega. Mislite li da gluma ima isti status kao u periodu s početka Vaše karijere?

– Priča o glumi je malo složenija. Gluma je jedna vještina ili jedno stanje harmonije u čovjeku. Sposobnost da uskladi svoju misao s riječima i svoje emocije s izrazom, te da nema strah od govora, komunikacije i javnog nastupa. To su stvari koje je gluma kao vještina osvijestila iako često naš svijet, prosti svijet, zaključuje da je gluma laž. Ali nije. Gluma je istina. Ona je, ustvari, sublimacija onoga što mi jesmo, ona je izraz i potreba. To što mi upotrebljavamo glumu u raznim situacijama u životu, a najčešće kada hoćemo da lažemo i to onda osvijestimo kao glumu, to je naš problem, a nije problem glume. Ona je kao i svaka druga osviješćena ljudska vještina, čovjekova potreba da se izrazi i da harmonizuje svoja sredstva, ona fizička, emotivna, mentalna i duhovna. Tako da u samoj biti, u samom korijenu, ona ima, rekao bih, ljekovito djejstvo na čovjeka i kada bih mogao, ja bih glumu uveo u osnovne škole.

 Zašto?

– Zato što je svakom mladom biću potrebno da se oslobodi određenih frustracija i zamki koje su genetske, porodične ili nekakvim vaspitanjem stečene, kako bi mogao da doživi sreću i ispunjenje sopstvenog bića kroz ono što radi ili ono što doživi u životu na relaciji emotivnih i svakakvih drugih društvenih odnosa. To je neophodno čovjeku. Mnogo je nesretnih ljudi zato što to nisu uspjeli da harmonizuju i da osvijeste kod sebe. Zato kažem da je ona u tom smislu edukativna, ljekovita i kao vještina predstavlja ozdravljenje čovjeka i njegovo usmjerenje ka bitnim vrijednostima i harmonizaciji svog unutrašnjeg i spoljašnjeg svijeta. Ali, kao u umjetnosti ostvarena djelatnost, u smislu da imamo odličnu predstavu, film ili seriju, gluma je profesionalna. Ona počiva na jednoj vještini ljudi koji su naučili zanat. E sad, u vremenu u kojem sam ja živio, u staroj zemlji Jugoslaviji smo imali veće tržište i veće poštovanje prema kulturi umjetnosti. Sad je ona rasitnjena, kao što je i zemlja rasitnjena, te je postala sastavni dio gotovo svih događanja i tu se pojavila površnost. Pojavila se ta instant varijanta koja ne ide u dubinu i koja se samo bavi ospoljenjem. Ali, takvi su nam i većinski mediji, takva nam je i politika, pa i život. Postao je instant, brz, nesadržajan i bez potrebe za dubinom.

 Šta mislite o mladima danas? Da li su aktivniji ili pasivniji u odnosu na period kada ste Vi bili u njihovim godinama?

– Svako doba ima svoje izazove i mislim da je pomalo nepošteno i starački govoriti o tome da je moje doba bilo sjajno, a ovo doba trivijalno. Ljudska priroda se prilagođava ambijentu, to postoji i kod životinja, pa što ne bi kod inteligentnih ljudi. Mislim da uvijek čestitost, inteligencija, poštenje i jedna vrsta pronicljivosti pobijede. Ima mnogo suprotnih dokaza gdje će vam ljudi reći: „Pa ne, kakvo poštenje, kakvo dostojanstvo i čast? Ko to brani? To su arhaične stvari. Mnogo je bolje biti nepošten, prilagodljiv, kameleon, uvlakača i postići uspjeh“. Ali, ja vam tvrdim da takvi ljudi suštinski, bez obzira što će vam neko reći suprotno, na kraju dobiju šta su zaslužili. Zato što ili nemaju sreće sa sobom ili nikad nisu uspjeli da zavole nekog niti ih ko voli ili nisu s djecom uspjeli. Otme im se nešto. Mislim da je jako bitno da nikad ne pobjegnete od suštine. Suština je da njegujete dobre odnose s ljudima, da dajete bolji dio sebe u komunikaciji, da znate granicu stvari i da o tome obavijestite i druge da to znaju, vaše stavove da afirmišete i da prosto iza onoga što mislite stojite i riječima i djelom.

Nikada nisam razmišljao o svom izgledu, nego više o tom psihofizičkom stanju i osjećanju. Uvijek mi je najviše prijalo da radim nešto što će me pretvoriti u čovjeka koji u svakom smislu vlada sobom, emotivno, mentalno i fizički. Kako u životu, tako i na sceni

 Čest ste gost u BiH i Sarajevu. Koje Vas uspomene vežu za ovu zemlju?

– Ja sam za Bosnu vezan jer sam dugo radio ovdje, a najviše kada smo snimali Šantića. Najduži period našeg snimanja u ono doba je bio u Mostaru, Stocu i Sarajevu, a zatim u Beogradu, Trstu i Ljubljani. Snimali smo na mjestima gdje je po priči trebalo da idemo i to je bio jedan od najljepših doživljaja iz mog profesionalnog života zbog toga što smo imali vrijeme, što smo kao ekipa živjeli i radili kako treba. I to se vidi, na kraju, u završnom materijalu. Sad se sve snima s osjećanjem – daj što prije da se uradi, da ti natrpaju gomilu scena da bi prošli jeftinije. Mislim da je, ako uspiješ da to uradiš na način da bude profesionalno, to stvarno veliki uspjeh, jer su, ustvari, svi protiv tebe. I producenti ne traže dubinu. Malo ljudi traži kvalitet, ali traže da se to obavi i proda što prije.

Koliko Vas to kao profesionalca nervira?

– Nervira me mnogo, jer to radim potpuno protiv suštine mog posla i za takve stvari sam sve dalji. Ja, naravno, živim i moram da radim, ali je stvar u tome što me to ne raduje, a čim me ne raduje to znači da nije dobro. Još uspijevam da se oduprem tome, nalazim prostor. Naravno, ubrzao sam svoj način rada i percepcije, a da ne izgubim kvalitet, ali postoje granice. I ne želim da ih pređem. Onog momenta kada budem došao do te ivice da vidim da više ne mogu da projektujem ono što smatram vrijednim u svom poslu i u načinu rada, ja neću više to raditi.

Sa sinom Lavom

 Mislite li da ćete se onda više uključiti u politiku?

– Da. Mada i ona je pod prismotrom. Da li ja baš treba sve sam da pokrećem ili treba da se malo oslonim i na neke druge stvari koje se dešavaju, kako bih prosto pokrenuo ljude? Samostalna priča nije dovoljna. Možete davati intervjue i javno nastupati, ali vi time samo dajete podstrek za misao, a nemate organizaciju. Ukoliko se organizujete na nivou pokreta, to je još malo zato što to nema obavezujući faktor. Zato su partije neophodne, ali morate biti obazrivi. U partiji morate da imate uvijek jednu vrstu i unutrašnje i spoljašnje kontrole. Unutrašnja kontrola znači da se u partiju ne uvuku ljudi koji aposlutno o tome razmišljaju na način da se udome ili tačnije rečeno da partijski život i djelovanje iskoriste isključivo za sopstvene interese po cijenu bilo čega. I naravno, ono drugo, a to je da partija bude djelatna i da prepozna politički život i trenutak u kojem jeste. To su dva načina gledanja i dvije pažnje koje nimalo nisu lake i apsolutno traže cijelo biće.

 Kako danas gledate na svoj politički angažman i na činjenicu da ste bili prvi ministar kulture u Srbiji poslije demokratskih promjena 2000. godine? Jeste li sebi ijednom rekli: „Što je meni ovo trebalo“?

– Uvijek. Skoro uvijek. Svaki put kada sam u politici govorim: „Šta će ovo meni?“. Ali je stvar u tome što sam prelomio da ne smijem da budem pasivan i ne smijem da budem u nekoj vrsti skrovišta sopstvenog postignuća i sopstvenog ja, jer to je bjekstvo.  Ako to radi Branislav Lečić, koji to ne mora da radi jer mogu samo da uživam u onome što sam baštinio svojim radom i da budem svima simpatičan i prijemčiv, a ja to ne činim nego radim suprotno. Borim se za demokratske principe i za normalna i stabilna društva koja idu prosperitetno naprijed i koja su u stanju da nađu dogovor između sebe. To bi trebao da bude neki znak drugim ljudima. Ja nemam nikakve koristi od politike, imam samo štetu. I to ogromnu štetu. To su stvari koje mene sprječavaju da radim, direktno ugrožavaju moju egzistenciju i napadaju mi posao. Ima mnogo materijalnih dokaza i svjedoka za to ali to je nepotrebna priča zato što sam ja na ovo pristao. Hoću da se izborim za pravo da živim u sistemu, da obezbijedim taj sistem svojoj djeci na način da ostanu u zemlji, a ne da bježe iz nje kao od kuge, smatrajući da ovdje nema apsolutno nikakve budućnosti, vizije i napretka.

 Jeste li ikada u svom radnom vijeku i životu pravili kompromise iz egzistencijalnih motiva?

– Pravio sam kompromise, samo ne kompromise sa suštinom. Nikada nisam odustajao od sebe i svojih principa i uvijek sam štitio ono ljudsko i pravedno, gdje god sam to, naravno, mogao i gdje god je postojala takva potreba. A što se tiče kompromisa egzistencijalnog tipa, u našoj profesiji se oni čine na nivou da ne izgubite sopstveno biće. To znači da ne možete raditi nešto što vam baš ne pripada. To su trivijalne i stvari najnižeg ukusa, primitivne logike kao i to da afirmišete neke vrijednosti iza kojih ne stojite, a koje donose pare. Ja to nikada nisam radio i afirmišem samo one vrijednosti iza kojih apsolutno stojim.

 Rekli ste jedne prilike: Više sam naučio iz poraza. Što je poruka da je važno ustati kad padnete. Kako danas gledate na poraze koji su iza Vas?

– Porazi su jako dragocjeni, ali mi treba da ih osvijestimo ne kao nešto što želimo da zaboravimo, nego kao nešto što nas je naučilo da to više ne ponovimo. Porazi su jako konstruktivni jer zabole, a pobjede vas uspavaju i opiju. Zato više cijenim poraze.

 U jednom od svojih ranijih intervjua ste spomenuli kako ste jedne prilike uzeli u pozorištu dvije godine neplaćeno, da biste imali priliku putovati. Koja ste to mjesta obišli i koje od njih je na Vas ostavilo najveći utisak?

– Bio sam u okruženju koje mi je dostupno, nisam išao izvan Evrope i Male Azije. Najviše me oduševilo ono gdje sam se i zadržao najduže, a to je u Izraelu. To me dojmilo, što bi rekli. Zanimalo me da posjetim mjesta koja imaju isijavanje duhovnog karaktera, u vezi s religijom. To su bila mjesta kao što je London sa svojim crkvama, kao što su Pariz, Beč, Moskva i Berlin. Znači, išao sam u ta mjesta gdje sam želio da vidim njihovu duhovnu karakteristiku, a ne da pratim kako ljudi žive, statuse ili arhitekturu. Tako sam malo otišao dole na jug. Bio sam u Atini, Solunu, na Kipru, Kritu te sam otišao u Izrael. Poslije toga se vratio i otišao na Svetu Goru, gdje sam neko vrijeme proveo u grčkom manastiru i onda sam otišao u Hilandar, nakon čega sam se vratio u Beograd.

Moja deviza je, kad je o odgoju djece riječ, uvijek bila da živim svoj život, a da pustim njih da pored mene žive svoj. I to se pokazalo jako djelotvornim zato što vas djeca onda čuju i mnogo pažljivije slušaju. Nikad s djecom nisam razgovarao kao da su nešto manji od mene. I s malim Lavom razgovaram isto kao s Ivanom, otvoreno i direktno. Koliko on upije – upije

 U šta vjerujete?

– Apsolutno vjerujem u smisao. Taj smisao je nešto o čemu ne mogu da pričam, jer je on nedokučiv. To je lična stvar. Znači, da li je to Bog, da li je to energija… bilo kako da se definiše, ali ja u to vjerujem. Smatram da ima smisla i živjeti i braniti život, za njega se boriti i afirmisati individualnost i svoja ubjeđenja.

 Kako izgleda Vaše slobodno vrijeme, šta je ono što volite da radite?

– Prije svega, volim da budem s prijateljima, to me liječi. Na prvom mjestu s onim najbližim, a to su mi djeca. Znači, moj Ivan, stariji sin iz prvog braka koji je na drugoj godini prava, i Ana koja je sad, također, na fakultetu. A što se tiče Lavića malog, on je sad predškolski uzrast i iduće godine kreće u školu. Mi smo ekipa koja se jako voli. Zajedno putujemo i viđamo se, odlazimo na naša zadovoljstva u bioskope, pozorišta, na ručkove ili zajedno učimo neke stvari koje su važne i potrebne nekome od nas ili svima zajedno. Ali mi je naljepše vrijeme provedeno s njima. Naravno, volim i da provodim vrijeme s prijateljima, bez obzira na to da li smo se vidjeli juče ili se nismo vidjeli pet godina. Prijatelji za mene uvijek ostaju prijatelji. Volim da imam trenutke dokolice. Nažalost, nemam ih uopšte, ali ću se izboriti za to, to je moj lijek. Moram da imam trenutke kada slušam muziku koju volim, kada čitam knjige koje moram da čitam jer mi trebaju, jer je moj um gladan. Volim, naravno, i da osjetim trenutke ljubavi i nježnosti. To su dragocjeni trenuci koji me psihofizički uspostavljaju da mogu da plivam pravcem svoga broda dalje i da sječem talase nemirne bure ispred mene.

Scena iz predstave Hamlet

S obzirom na razliku u godinama između Vaše troje djece, ima li razlike u tome kako odgajate sina Lava, u odnosu na Anu i Ivana? Jeste li popustljiviji, vrijeme je drugačije, brže se živi; sigurno je da ista pravila nisu važila tada i sada?

– Moja deviza, što se tiče djece, uvijek je bila da živim svoj život, a da pustim njih da pored mene žive svoj. I to se pokazalo jako djelotvornim zato što vas djeca onda čuju i mnogo pažljivije slušaju. Nikad s djecom nisam razgovarao kao da su nešto manji od mene. I s malim Lavom razgovaram isto kao s Ivanom, otvoreno i direktno. Koliko on upije – upije, ja to pazim. Drugo je kad se igramo, a drugo kada ozbiljno pričamo. Uvijek sam prema Ivanu, Ani i Lavu imao ozbiljan i tačan odnos, bez ikakvog prilagođavanja dobu. Naprotiv, govorili smo, koliko smo mogli da shvatimo, za date situacije vrlo jasne poruke. Ispostavilo se da djeca to čuju. Moje iskustvo sad to može slobodno da kaže, jer sam odnjegovao dvoje djece, već su studenti i uskoro će biti samostalni ljudi, a za malog također vidim da to djeluje. Sada i moja starija djeca utječu na Lava, igraju se, razgovaraju i druže jako fino te se on vezuje za njih. Vezuje se konstruktivno, dobro i kvalitetno. Nama je humor važan, mnogo se smijemo zajedno, mnogo volimo da se šalimo, a ja mislim da humor opušta i spaja ljude. Zato je izuzetno bitan.

 Pokazuje li ijedno od Vaše troje djece sklonosti i talent prema glumi?

– Kćerka. Ne znam, vidjet ćemo šta će biti. U svakom slučaju, kćerka se uputila stazom glume.

 Zanimljivo je da ste u seriji „Sivi dom“ opasne scene snimali sami, bez kaskadera. Koliko danas vodite računa o fizičkoj spremi i izgledu?

– Iskreno rečeno, uopšte ne vodim računa o svom izgledu niti o tome razmišljam. S vremena na vrijeme radim stvari iz mladosti koje mi prijaju, a to je da odem na trening. Ali, ni to ne tako često iz razloga što nemam vremena. Nikada nisam razmišljao o svom izgledu, nego više o tom psihofizičkom stanju i osjećanju. Uvijek mi je najviše prijalo da radim nešto što će me pretvoriti u čovjeka koji u svakom smislu vlada sobom, emotivno, mentalno i fizički. Kako u životu, tako i na sceni.

Apsolutno vjerujem u smisao. Taj smisao je nešto o čemu ne mogu da pričam, jer je on nedokučiv. To je lična stvar. Znači da li je to Bog, da li je to energija… bilo kako da se definiše, ali ja u to vjerujem. Smatram da ima smisla i živjeti i braniti život, za njega se boriti i afirmisati individualnost i svoja ubjeđenja

 Kako definirate ljubav i vjerujete li u nju?

– Ljubav je jedan širok pojam, nije to samo muško-ženski odnos. To je malo složenija stvar. Možete imati ljubav prema domovini, roditeljima, djeci, prirodi, životinjama, umjetnosti ili muzici. Znači, mnogo je širok pojam i, na kraju, bazira se i na jednom religijskom i duhovnom nivou i može biti ljubav prema Bogu. Kako se može uopšte živjeti bez ljubavi? Nemoguće. Taj koji to uspije svaka mu čast. Mislim da je to otuđeno biće od samog sebe, ali i od života i Boga. Možeš da ne vjeruješ u Boga, ali to ne mijenja činjenicu da moraš da vjeruješ u smisao dana jer ne bi ustao iz kreveta ako nemaš smisao. Što bi ustajao? Znači, princip je u pitanju, mnogo pora. Sve pore u životu su njime okupirane. E sad, ljubav o kojoj mi pričamo, a to je ona ljubav koja se najčešće tumači kao odnos između dvoje, između onih parova koji su uobičajni, a to je odnos između muškarca i žene. Oni su, bar na nivou prirode, uobičajeni, jer mogu produžavati vrstu i ljudski rod. Ne govorim o ovim homoseksualnim kombinacijama, koje također mogu biti ljubavne, nego o onim bazičnim. U toj ljubavi kruna svega jeste provjera sopstvenoga ega zato što mnogi ljudi ljubav tumače kao zaljubljenost. A zaljubljenost nije ljubav, ona je uvod u nju. Zaljubljenost je kao predsoblje iz kojeg tek treba da uđete u kuću. A u kući su i spavaća soba, podrum, tavan, kupatilo i kuhinja. Ima tu raznih stvari koje treba da otkrijete. Tačnije rečeno, ne govori se džaba: „I u dobru i u zlu“. Jer, svi mi jedni druge volimo kad smo u dobru. Na kraju, i štelujemo se da se tako upoznamo kada idemo na sastanak, da se najbolje upicanimo da bismo se najbolje dopali, da bismo najbolji utisak o sebi ostavili.

A kad realno pogledaš zajednički život otrežnjuje i tad treba voljeti, a ne biti zaljubljen. Tu je problem zato što većina ljudi u zajedničkom životu izgubi elemente zbog kojih je ušla u vezu, istope se te projekcije i to dokazuje da čovjek ima potrebu za ljubavlju, a da, ustvari, najviše voli sopstvene želje i njihove odraze koji su inicirani nekim bićem ili nečim. Da li je to oko, položaj, ime, oblik, visina ili šarm? Razne su stvari u pitanju, a da mi kasnije otkrijemo da, ustvari, nismo ni vidjeli osobu, ni ko je ni šta je. Trežnjenje mnogima pada kao potpuno rasplinjenje upravo one činjenice da je bio ili bila zaljubljena, a samo mali broj ljudi uspijeva da, kad se ta iluzija i slika raspadne, ostane u ljubavi s činjenicom da zavoli drugo biće onakvo kakvo jeste. Malo ljudi na svijetu, ustvari, nauči da je ljubav naizmjenična, a ne jednosmjerna struja. Da vi morate da date da biste dobili i samo jedno nek’ zakaže u tome, nema razmjene. I zato ljudi pucaju. Sposobnost da se ljudi otrežnjenjem ponovo vrate u život i u ljubav je prava sposobnost. Ali, mi smo zbog nedostatka dubine u dobu u kojem živimo, zbog trivijalnosti i brzine ovog doba, i zbog, na kraju, borbe za egzistencijom, identitetom, afirmacijom sopstvenog bića i za potrošačkim mentalitetom sreće uništili razloge da idemo u dubinu. A dubina kad se pronađe, nije važno da li ste bogati ili siromašni. Vi kad imate dubinu, možete sreću da stvorite u malim stvarima. I onda vam ne treba ništa spolja da biste bili srećni ili vam ne treba toliko spolja ukoliko imate ono unutra.

Predstava Rodoljupci

 Zašto se stidimo strasti i ljubavi

 Zanimljiva je Vaša izjava: „Mi se, generalno, stidimo erotike, seksualnosti, strasti i ljubavi. Kao da je to u startu grijeh, kao da ne može da bude prirodno i normalno, nego pokvareno i skriveno. Ja u ljubavi uživam. Za mene je erotika i život i umjetnost“. Mislite li da ovakvo razmišljanje proizlazi iz mentaliteta ljudi s ovih prostora?

– Jeste. Na cijelom ovom prostoru je seksualnost potisnuta, sakrivena i obično se doživljava krišom. Mora da bude neka vrsta prekršaja, a to potječe vjerovatno iz nekog doba prošlosti kada smo dugo živjeli pod, kako da kažem, pa ropstvom. Imali smo te cikluse, malo smo bili u kontinuitetu slobodni da bismo mogli da oslobodimo i svoju seksualnost. Uvijek smo bili pod nekom čizmom i šakom. U tom slučaju seksualnost i jeste pokretač, ali mora da se skupi ta energija. Tako su se dešavale promjene, ratovi i bune kad čovjek osvijesti svoju seksualnost i kaže: „Ma baš me briga, hoću da živim svoj život“. Priča mojih Lečića, koji su bili u Hercegovini, jeste da je bilo ono tursko pravo prve bračne noći. Jednom od mladića je Turčin, neki gazda, uzeo vjerenicu zbog čega je mladić krenuo da ga ubije. Selo je znalo da će morati da bježi, jer će kazna biti strašna. I oni se povuku u planinu i prežive tako što su se spuštali i prodavali ljekovite trave. Tako je nastalo ime Lečić. To je podatak do kojeg sam došao preko profesora sa Sveučilišta u Zagrebu, koji se takođe preziva Lečić. U svakom slučaju, mi smo frustrirani i nismo oslobođeni, a oslobađanje znači da nemate kompleks.

Foto: Mario Klein

Pročitajte još

U skladu s novom europskom regulativom, nadogradili smo politiku privatnosti i korištenja kolačića. Koristimo kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Slažem se Pročitaj više

Politika privatnosti