Obično nakon razvoda partneri krenu svako svojim putem i ne bave se životom onog drugog, izuzev stvari koje su u vezi sa zajedničkom djecom, ukoliko ih imaju. Kad je riječ o Vlatki Pokos, to nije bio slučaj.
Nijedan razvod nije bio toliko javan kao njen prije jedanaest godina od hrvatskog poduzetnika Josipa Radeljaka. Nakon što su mediji redom, kao i kuloari, do posljednjeg detalja ispratili razloge kraja braka koji je trajao tri godine, uslijedilo je primirje, ali pokazat će se kasnije samo privremeno, jer Vlatka se našla u začaranom krugu, o kojem će prije osam godina, između ostalog, pisati i u svojoj knjizi „Život u raju“.
Posla za Vlatku, u to vrijeme pjevačicu i voditeljicu, bivalo je sve manje, a na ramenima su joj bile i tužbe, jedna i s adrese sina bivšeg supruga, koji je tvrdio da je s njegove, a ne očeve, kartice za godinu potrošila blizu 300.000 kuna, te da taj novac, što će kasnije naložiti i sud, mora po svaku cijenu vratiti.
Osim pravnih bitki, Vlatku je osuđivala i konzervativna javnost u Hrvatskoj. Drugi su ili šutjeli ili šaputali o tome šta se dešava u životu nekada popularne i jedne od najtraženijih voditeljica u Hrvatskoj i šire. Svjesna da njen profesionalni život više ne postoji i da je praktično dovedena na rub egzistencije, Vlatka je odlučila spakirati kofere i novu životnu stranicu okrenuti u dalekoj Kanadi. U Toronto, gdje joj je adresa, nije je odvela nova ljubav, kako su neki znali tvrditi, već želja da se i dalje obrazuje i vrati prijeko potreban mir u svoj život, kojeg od 2006. godine praktično da nije imala.
U Kanadi Vlatka uspješno završava studij oglašavanja i marketinških komunikacija, a istovremeno radi i kao asistentica u jednoj agenciji za nekretnine. Pristala je prvi put govoriti za „Azru“ o novom poglavlju svog života, a u prepiskama koje smo razmijenile u vezi s dogovorom za intervju, rekla je kako je ovo njen posljednji intervju. Zašto je odlučila ostaviti godine svog života u Hrvatskoj i Zagrebu, pitam je:
– Odlučila sam prekinuti začarani krug u kojem sam se vrtjela godinama, ne svojom voljom. Godinama u kojima su mi uništeni profesionalni život i egzistencija u Hrvatskoj. Iako sam oduvijek obavljala svoj posao profesionalno i vrijedno, za mene nije bilo mjesta niti na jednoj televiziji niti radiju. Bez stalnog angažmana nemoguće je danas u Hrvatskoj preživjeti, a pogotovo osigurati egzistenciju. Nisam od onih koji se žale i plaču, preuzimam odgovornost za svoj život. Nikada nisam patila od isprazne slave, zanima me ozbiljan posao i znam da u zemlji poput Kanade mogu osigurati život u materijalnom smislu vlastitim radom i ambicijom. Hrvatska je duboko korumpirana na svim nivoima. Nikada nisam pristajala na kompromise kojima bih izgubila sebe, radije sam se odlučila na novi početak u zdravijoj sredini.
Vlatka: Radije sam se odlučila za novi početak u zdravijoj sredini
Je li Vam bilo teško ostaviti sve i početi novi život, navići se na novu sredinu, okruženje, ljude…?
– Naravno da je teško, strašno je teško. Posebno u mojim godinama. U Hrvatskoj sam izgradila svoju karijeru i društveni život. Ali, Bog pomaže hrabrima i vrlo brzo sam se uvjerila koliko se zaista cijene rad i zalaganje u pravom kapitalizmu. Kanada je posebna zemlja koja brine o svojim sadašnjim i budućim građanima. Toronto je svjetska metropola, vrlo dinamičan grad, pun života. Kanađani su nevjerovatno ljubazni i dragi, gotovo je nemoguće doživjeti neljubaznost. Grad sam već jako dobro upoznala i sada, nakon godinu i po, više se ne osjećam strancem. Nedostaje mi evropski način života, ali pronašla sam omiljena mjesta, kafiće, restorane (mahom su italijanski), tako da to nadoknađujem na taj način.
Nakon svih životnih događanja, jeste li u Kanadi pronašli svoj mir?
– Jesam. Niko me ne maltretira, ako se želim totalno isključiti iz bilo kakvih događanja ovdje, mogu to vrlo lako učiniti. Nažalost, negativne stvari i apsurdne sudske presude vraćaju me u najgore razdoblje u mom životu. Ali, svemu dođe kraj pa će i tome jednog dana. U Kanadi mi ljudi prilaze bez predrasuda, cijene me po onome što jesam i što radim. Nažalost, u svojoj zemlji sam se godinama bez uspjeha borila s lažima, predrasudama i licemjerjem društva.
Na svom Instagram profilu objavili ste ocjene s fakulteta, nova stranica u dalekoj Kanadi značila je i Vaš povratak u školske klupe; osim što završavate studij oglašavanja i marketinških komunikacija, također pišete i blog o ljepotama rodne zemlje. No, mnogi su Vas upravo iz Hrvatske osudili zbog toga. Kako komentirate činjenicu da sve manji broj ljudi danas cijeni nečiji trud i zalaganje, pa samim tim i uspjeh?
– Nisam saglasna da su me mnogi osudili, naprotiv. Bilo je mnogo više pozitivnih reakcija. Ali neki su pokazali svoje neznanje i zlobu omalovažavajućim komentarima. To nekakvo samozadovoljstvo i ignoriranje onog što se događa u naprednijim zemljama je vrlo opasno. Nažalost, u Hrvatskoj postoji kultura vrijeđanja i omalovažavanja svakog ko je drugačiji, ambiciozniji i potencijalno bolji. Selekcija podobnih, a ne najboljih dovela je zemlju do ovog stanja. Ne vidim izlaz iz ovog duboko korumpiranog i bolesnog sistema u kojem ljudi više ne vjeruju u pošten i zdrav uspjeh postignut radom. I u pravu su, u Hrvatskoj je najmanje važno da li ste obrazovani, radišni i ambiciozni. Vladaju korupcija i nepotizam.
Paralelno sa studiranjem, radite i kao asistent u agenciji za nekretnine. Koliko uživate u svojim novim poglavljima života?
– Svaki početak je težak, ali u Kanadu sam otišla s jako pozitivnim stavom i očekivanjima. Dosad se nisam razočarala, naprotiv! Sve što radim radim detaljno i s entuzijazmom. Upisala sam fakultet da bih legalizirala svoj status u Kanadi, a ne zato jer mi se, eto studiralo. Izabrala sam područje koje me zanima i vrlo je zanimljivo. Paralelno radim, jer moram zaraditi za život. Protekla godina bila mi je jako naporna, zaista. Ali, zadovoljna sam rezultatima.
Na koji način balansirate i uspješno odgovarate na sve nove uloge?
– Vrlo jednostavno, mnogo učim i radim. Živim sama, nemam nikakvih drugih obaveza. Ne mislim od sebe praviti niti žrtvu niti heroja. Ima žena koje su se mnogo više žrtvovale i postigle jako puno uz porodicu. Na neki način, meni je lakše, mogu se posvetiti samo sebi i svojim ambicijama.
Osjećate li nostalgiju za Hrvatskom?
– Naravno da osjećam, to je prirodno. Kakva bih ja to bila osoba da ne osjećam nostalgiju za domovinom? Mnogo me lijepih stvari i emocija veže za Hrvatsku, bez obzira na to što sam odlučila otići. Uvijek se rado vraćam, volim svoju domovinu. To ne znači da nisam svjesna realnosti i ograničenja ove sredine.
U jednom od svojih intervjua slavna Helen Mirren je, govoreći o tome da žena treba da zna kako da uzme ono što joj pripada, rekla: „Da imam kćerku, a nemam je, prvo što bih je naučila jeste da kaže neću“. Cijene li žene danas sebe više, i u poslu, i u privatnom okruženju…? Kakav ste Vi odgoj u tom smislu imali, koji je najdragocjeniji savjet koji ste ponijeli iz roditeljske kuće?
– Mislim da je ta izjava izvučena iz konteksta, ali činjenica je da su žene, na neki način odgajane da budu poslušne i da ugađaju svima. Treba se znati zauzeti za sebe i imati izgrađen stav i karakter. Tokom karijere i općenito u društvu žene su uvijek na udaru, osuđivane i sputavane. To je posebno stvarnost na ovim područjima. U Kanadi, naprimjer, žene su mnogo zaštićenije, prije svega zakonima i sistemom. Odgajana sam da radim i budem neovisna, bez obzira na to što me u dragoj domovini etiketiraju na razne ružne načine.
Kada biste ih morali sažeti u jednu rečenicu, šta bi bila Vaša poslovna, a šta životna filozofija?
– Nikad se ne predavati. Uvijek učiti i raditi.
Koje su Vaše dnevne rutine koje ni studij niti posao ne mogu narušiti?
– Sportske aktivnosti i zdravu prehranu.
Kazali ste kako se u zrelim godinama teže zaljubiti. Čime Vas muškarac može osvojiti?
– Inteligencijom, toplinom, dobrotom. Naravno, mora me privlačiti i fizički. Volim aktivne i znatiželjne ljude, kakva sam i sama.
O čemu nikada ne biste pravili kompromis?
– Kad je riječ o mom dostojanstvu.
Žene su često ucjenjivane i ukoliko žele napredovati u karijeri, moraju pristajati na svašta
– Mentalitet ovog balkanskog podneblja je primitivan i šovinistički, nemojmo se zavaravati. Žena se procjenjuje kroz njenu udaju i partnere, manje kroz njen uspjeh. Cijelog života sam se ovdje borila protiv tog mentaliteta, a danas mi se čini da je situacija, kada je riječ o ženskim pravima i položaju u društvu, gora nego prije 30 godina. U Hrvatskoj vlada neki nazadni konzervativizam, koji podržava Crkva, i neka od temeljnih ženskih prava su ugrožena. Uvijek sam se smatrala ravnopravnom bilo kojem muškarcu u smislu sposobnosti i uspjeha, nemam tu nikakvih dilema. Međutim, uvjerila sam se koliko ima primitivnih muškaraca na ovim područjima koji ženu smatraju doslovno nižim bićima. Naravno, deklarativno, svi se kunu u suprotno, posebno političari. U stvarnosti, situacija je dijametralno suprotna. Bezbroj je primjera. Žene su često ucjenjivane i ukoliko žele napredovati u karijeri, moraju pristajati na svašta. U svijetu se u posljednje vrijeme mnogo govori o seksualnom zlostavljanju u radnom okruženju. Na Balkanu, šutnja. Šta mislite, zašto?