Teško se bilo oteti sveopćem uzbuđenju koje je nastalo kad su u zgradu UNITIC-a kročili Selma Ergec i Mehmet Gunsur – zvijezde serije “Sulejman Veličanstveni” s kojima provodimo skoro svaku večer od 20 do 21 sat posljednju godinu. Kako ste zamišljali Selmu alijas Hatidže uživo? Kako god da jeste, ona je mnogo, mnogo zanimljivija. Jednostavna, pristupačna (sad malo klišea), ali kako dolikuje samo velikim ljudima. S njom možete pričati o svemu, i to na turskom, njemačkom, engleskom, italijanskom, francuskom jeziku… Novinari su se otimali za izjavu, ali nama je to bilo malo. Čitatelji “Azre” zaslužuju posebno odvojeno vrijeme. I obezbijedili smo ga.
Taman uoči gašenja svjetla u sali gdje se prikazivao film “Glas”, u kojem Mehmet i Selma imaju glavne uloge, prišunjala sam se do Selme.
– Ko još voli gledati svoje filmove? – kažem joj. Nasmijala se.
– Možete li malo izaći. Intervju s vama zahtijeva mir i koncentraciju – zamolila sam. I ona je veselo pristala.
Šta ste prvo zapazili kad ste došli u Sarajevo?
– Grad je lijep. Ponekad me podsjeća na Tursku, a nekad je opet pravi evropski gradić. U novim zemljama najprije gledam ljude, oni su meta moga interesiranja. Nisam sigurna da su ovdje ljudi posve sretni i bezbrižni. Strašno je to što vam se dešavalo u ratu.
Ovdje ste veoma popularni. Jeste li to znali?
– Rekli su nam da se ovdje gledaju turske serije, ipak, bila sam iznenađena time koliko nas ljudi prepoznaju, zaustavljaju, žele da se slikaju.
Veoma ste temperamenti, Hatidže je drugačija, mirna je.
– Pa nije baš tako. I Hatidže zna biti luckasta. Ona je iskrena žena. Ja volim iskrene žene
Osim što ste poliglot, studirali ste dizajn, medicinu, filozofiju, psihologiju, a sada radite kao glumica. Šta ste prije svega?
– Najsretnija sam kad sam na setu čak i kad tog dana nisam raspoložena, čak i kad nekad moram ostati cijeli dan… Bez obzira na sve, najsretnija sam kada snimam. Jednostavno, to je tako. Rado i crtam. Također se zanimam i za muziku, bavim se i ostalim hobijima, ali definitivno s velikim odstupanjem. Ako me tjerate da se odlučim za jedno, onda je to definitivno gluma.
Mi mislimo da je Okan Yalabik (Ibrahim-paša) veoma zgodan. Zašto ste ga ostavili?
– Zašto sam ostavila Okana?
Pa da.
– Pa mi nikad i nismo bili skupa, osim u seriji. Mislim da je Okan genijalan, i dragi smo jedno drugom, ali ljubavi nije bilo.
Ali, tako smo čitali u turskoj štampi.
– Ah, to su paparazzi, oni pričaju bajke, a ljudi u to povjeruju i to se može promijeniti. Mi smo jako dobri prijatelji, on je genijalan glumac. Izvrstan. Sjajan je partner, zabavan, inteligentan je i super je s njim sarađivati. Ali što se tiče romantike, moram te razočarati, od toga nema ništa. Ipak, dobro je što to priželjkujete, jer to znači da mi dobro glumimo.
Mislili smo da je to prava romansa i šteta što nije u pravom životu.
– Da, ali jeste lijepa na filmu. To je nevjerovatno romantična veza, i to je
dovoljno.
Odrasli ste u multikulturalnoj porodici. Otac Turčin, majka Njemica. Poznato Vam je da u svijetu (posebno Zapadnoj Evropi) vlada islamofobija. Kakvo je Vaše mišljenje o tome?
– To je teška tema.
Znam da je teška, ali zanima me.
– I mene isto zanima. Kod mene je to vrlo promjenjivo. Nekad sam ljuta, bijesna. Ponekad opet tužna. Nekad ne mogu ništa da razumijem, niti da pretpostavim šta se dešava u ovom svijetu. Jednostavno sam šokirana. Čovjek se plaši svega što mu je strano ili nepoznato, jer ne može da kontrolira. I ja sam to doživjela. Iz straha proizlaze tragedije za koje svakodnevno saznajemo. Interkulturalno, politički, pa čak i unutar porodica se svakodnevno dešavaju problemi kojima je uzrok neznanje i nerazumijevanje. Ne znam, možda ću zvučati naivno, samo kad bismo bolje osluškivali, trudili se razumjeti, upoznali se, sve bi bilo drugačije. Jer, ljudi su ljudi i svaki čovjek je isti. Šekspir je to odlično rekao: Kad me posječeš – isto krvarimo.
Svi mi imamo strah od sličnih stvari i svi želimo da smo voljeni. Ljudi uopće nisu različiti, ali često stvaramo umjetne razlike i kreiramo te strahove, stvaramo to „biti drugačiji”, samo da bismo imali neprijatelje. Takvo nešto je Umberto Eco dobro objasnio u knjizi „Stvaranje neprijatelja”, da parafraziram: mi sebi stvaramo neprijatelja i ako ti neprijatelji u stvarnosti ne postoje. Mislim da smo se, kao čovječanstvo, dobro razvili (naprimjer, u tehnici), ali kao ljudi baš i ne. Moramo se razvijati kao ljudi, u protivnom nećemo biti mnogo različiti od majmuna. A to se može postići samo dijalogom i prevazilaženjem straha. Islam i kršćanstvo uopće nisu tako različiti.
Zapravo, sve religije su slične.
– Ne znam jesmo li uopće religiozni? Ja se više naslanjam na filozofiju. Ono što sve religije imaju zajedničko jeste poruka ljubavi. Pročitala sam i Kur’an i Bibliju. Nema poruka mržnje, nema pritiska i nagona da ostale odbaciš od sebe, upućuje se na prihvatnje i ljubav prema bližnjem svom. Općenito mislim da kada se izgubimo u religijama, gubimo se i u porukama koje one šalju. Naprimjer – voli bližnjeg svoga. Ukoliko si motiviran religijom, onda budi motiviram ljubavlju a ne mržnjom prema bližnjem svom. Ne znam, možda sam naivna, ali za mene… Ne želim biti cinična, danas je to najlakše. Jednostavno je pobjesnjeti, naljutiti se, još jednostavnije – mrziti, ali čovjeku prići s ljubavlju i razumijevanjem, koliko god to zvučalo kičasto – jeste najveća veličina. Tome treba težiti.
Vratimo se lakšim i ljepšim temama. Koja je Vaša omiljena modna marka?
– Moja najdraža modna marka? Mislite ono što najviše volim da obučem?
Da.
– Volim “Chanel”, ali ništa nemam od “Chanela”, jer mi je to preskupo. H&M, “Zara”… jako volim vintage modu, second hande.
Najdraži parfem…
– “Midnight Rose”, “The Beautiful Mind”…
Da sam Vaš gost u Istanbulu, gdje biste me izveli?
– Prvo bi s Vama išla jesti.
Da jedem?
– Da, da jedete, ja sam toliko jela ovdje da umirem. (smijeh) Onda bih Vas odvela u restoran, koji je u vlasništvu moje prijateljice, zove se “Demet”, pila bih s Vama sake i jele bismo male meze.
I mi imamo mezu u Bosni.
– Da, primijetila sam da je kao u Turskoj.
Šta bismo radile poslije toga. Možda negdje da plešemo?
– Da, volim da plešem.
Uz koju muziku?
– Volim svu, a najviše slušam muziku ’80-ih i rock.
Šta volite čitati?
– Posljednje što sam pročitala jeste autobiografija Salmana Rushdija „Josef Anton” i toplo je preporučujem. Ostavila je veliki utisak na mene. Upravo čitam od Orhana Pamuka „Druge priče”. Čitam je na engleskom, jer mi je tako lakše. Vrlo upečatljiva knjiga. A uvijek je sa mnom i Umberto Eco, Amin Maalouf…
Veoma ste pametni, obrazovani…
– Ne uvijek. (smijeh) Ali imam svoje svijetle trenutke. Zaista se trudim, ali nekad i ja znam biti tupava.
Još za kraj, jeste li zaljubljeni?
– Da.
Ko je taj sretnik. Mogu li znati?
– Ne, to je friško i zbog toga je još tajna.
Zašto ste postali vegetarijanka?
– Meso i ribu ne jedem od trinaeste godine. Tada sam se počela zanimati za etiku i filozofiju, čitala sam Kanta i po cijele dane razmišljala šta je moralno i ispravno, a šta nije. Tada sam odlučila izbaciti meso i ribu s jelovnika, a presudili su dokumentarci o pravom licu mesne industrije, te stravičnim uvjetima uzgoja i transporta životinja. Moji roditelji su poludjeli, a otac me i danas svaki put nutka ribom ili mesom kad smo zajedno za stolom.
[nggallery id=39]