Pandemija bolesti COVID-19 uzrokovala je do sada neviđene probleme s kojima se svijet suočava, a osim onih najtežih posljedica po zdravlje ljudi sve se odražava i na obrazovanje. Učenici u više od 190 zemalja pogođeni su mjerama zatvaranja škola. Većina je uvela modele učenja na daljinu, pa su tako i nastavnici i djeca u našoj zemlji bili primorani ostati u kućama i snalaziti se s potpuno novim online sistemom. Iako je digitalna revolucija počela još pojavom World Wide Weba prije 30 godina, a internet se ukorijenio u srce naših poslovnih i obrazovnih aktivnosti, kao i kompletan svakodnevni život, online obrazovanje je ipak donijelo mnogo novina. Istražujući ovu goruću temu „Azra“ je pitala neke od roditelja djece kako se snalaze, ali pitanja smo postavili i predstavnicima zvaničnih organa o organizaciji nastave s početkom ove školske godine, te daljnjim planovima.
Vanja Semić
Mirna Jogunčić
Ilarija Bašić
Hatidža Hadžimuhamedović
Za naš magazin odgovorile su TV voditeljica Vanja Semić, samohrana majka djevojčice Anje koja pohađa treći razred osnovne škole, glumica Mirna Jogunčić, majka dvojice sinova, Ise koji je drugi razred i Davuda koji je prvačić, PR stručnjakinja Ilarija Bašić, čija kćerka Dalia pohađa sedmi razred, te dizajnerica i voditeljica Hatidža Hadžimuhamedović, koja ima sina Ahmeda (četvrti razred) i kćerku Đulu (drugi razred).
Kako uopće izgleda dječije školovanje sada?
VANJA: Početak nove školske godine svi smo s nestrpljenjem čekali. Do posljednjeg dana se nije znalo kako će se odvijati nastava. Kako Anja ide u treći razred osnovne škole, jednu sedmicu je online, a drugu ide u školu. Ne znam šta je bilo stresnije prvih dviju sedmica: sam odlazak u školu ili ostanak kući na online nastavi od koje svi imamo traume s kraja protekle školske godine. Danas, dvije sedmice poslije početka škole, manje-više smo spremne za sve izazove, ali to ne znači da je lako. Nikada nisam bila dobra u objašnjavanju, a djetetu objasniti predmetnu nastavu za mene je nemoguća misija. Također, nisam ni strog roditelj tako da privući Anjinu pažnju, zadržati je na mjestu i objasniti joj gradivo, za mene je veliki izazov. Srećom, Anja sada ide u produženi boravak u kojem je omogućen rad i za vrijeme online sedmice, pa nam to olakšava i kada dođemo kući samo provjerimo i ponovimo gradivo.
MIRNA: Još pokušavamo uhvatiti korak. Stariji Isa je krenuo u drugi razred osnovne škole, a mlađi Davud u prvi. Pomiješana su osjećanja ponosa i straha od Corone. Dugo sam se dvoumila da li uopće da ih šaljem u školu ili da ih ostavim samo na online nastavi od kuće. Takve odluke nisu nimalo jednostavne. Bojite se sopstvene odluke. Svjesni ste koliko je bitna škola za njihov razvoj, edukaciju i socijalizaciju, a s druge strane neizmjerno se bojite za njihovo zdravlje. Na kraju su presudile njihove suze, željeli su u školu uz obećanje kako će se pridržavati svih epidemioloških mjera maksimalno. Mada, iskreno govoreći, sve je drugačije nego što školovanje treba da izgleda.
ILIRIJA: Zadovoljna sam kako su se nastavnici u školi koju moja kćerka pohađa brzo adaptirali na promjenu i omogućili maksimalan kvalitet online nastave u drugom polugodištu prošle školske godine. Kreirane su virtualne učionice, svaki nastavnik imao je priliku da ostavlja edukativne i korisne materijale djeci, omogućena je kako grupna, tako i individualna komunikacija. Djeca su relativno brzo usvojila potrebna znanja za korištenje alata koji su im bili potrebni tokom nastave.
HATIDŽA: Koliko do sada mogu da dam neki sud, nakon dvije sedmice, ovo je jedan veliki eksperiment za učitelje, nastavnike, učenike, ali i roditelje. Čekanje na primanje obaveza, rad s djecom, pokušaj da im se zadrži koncentracija u kući, jako je teško.
Je li lakši početak ove od kraja prošle školske godine?
VANJA: Definitivno je sada lakše, jer otprilike znamo šta nas čeka i šta nam je raditi. Kraj prethodne školske godine je bio baš težak. Toliko je sve bilo neizvjesno, bili smo u strahu i nikome nije bilo do školskog gradiva.
MIRNA: Imali smo vremena da prihvatimo sve što se dešava i da se psihički pripremimo. Prošlu školsku godinu, tačnije, drugo polugodište, rado bih da zaboravim. Naši problemi krenuli su još u februaru. Sin Isa se borio s visokom temperaturom i problemima pri disanju pune tri sedmice. Nijedan antibiotik to nije čak ni ublažio. Na sve to dobio je i napad tahikardije. A onda smo završili u bolnici. On je asmatičar od svog sedmog mjeseca, ali ovakve napade i opstrukcije pluća ne pamtim. Ležali smo devet dana u bolnici i tada se stanje počelo popravljati. Nastavili smo kućno liječenje, a kroz samo dva dana nastupila je izolacija i sve je zatvoreno. Teško mu je palo to što se ne vraća u školu nakon svih iscrpljujućih zdravstvenih problema. Naredna dva mjeseca bila su prenaporna. Online škola za njega je predstavljala kaznu. Odbijao je da sarađuje. S vremenom se navikavao na takav sistem, ali ga nikada nije prihvatio do kraja. Nije želio da prihvati činjenicu da svoje vrijeme više ne može provoditi s drugarima.
ILARIJA: Ovog septembra i djeca i nastavnici, ali i roditelji, ušli su u online učionice bogatiji za minulo iskustvo. Cjelokupna situacija potvrđuje koliko je čovjek sklon prilagođavanju, ali i neminovnost digitalizacije koja mijenja svaki aspekt našeg života. Ona donosi velike transformacije u društvu koje podrazumijevaju promjene u načinu pristupa uslugama, interakciji s drugim ljudima, usvajanju znanja i vještina na nove i inovativne načine.
HATIDŽA: Obje situacije su iznenadne i iz mog iskustva mogu reći da iziskuju mnogo organizacije, strpljenja i energije. Možda je lakše drugi put prolaziti sličnu situaciju, jer već imamo neko iskustvo.
Koliko su djeca hendikepirana u smislu da nemaju interakciju s drugom djecom?
VANJA: To je grozna strana cijele ove priče. Ta interakcija ih gradi, omogućuje rast i razvoj. Mislim da bi trebao svako imati nekog drugara od povjerenja i družiti se s njim i kada je online sedmica. Ipak, mislim da je dobar ovaj model škole dok traje pandemija.
MIRNA: Upravo to je za njih najveći problem. Navikli su biti u društvu, na raznim aktivnostima i uvijek u nekoj gužvi. Bili su osuđeni samo jedan na drugog i to im je bilo dodijalo. A onda i kada smo počeli izlaziti nisu mogli da shvate zašto ih i dalje držim po strani. I evo mjesecima je tako. Imamo neki svoj uži krug prijatelja s kojima se družimo, ali i dalje izbjegavamo velika okupljanja, prepune parkove. Vidim da se raduju odlasku u školu, ali stalno imaju dodatna pitanja do kada će biti ovako, kada će imati odmor za druženje, druga ili drugaricu u klupi i slično. Kao majci mi je zaista teško gledati na koji način im se odvija školovanje i kako teško podnose distanciranje od druge djece.
ILARIJA: Živu riječ i lični kontakt s drugom djecom i nastavnicima ništa ne može zamijeniti, ali mislim da smo svi zajedno, i roditelji i nastavnici i djeca, izvukli najbolje iz situacije koja nas je zadesila. Uspjeli smo u primarnoj misiji i sačuvali zdravlje naše djece tokom prethodnih mjeseci trajanja pandemije. Iskreno se nadam da će COVID-19 uskoro biti naša prošlost, da ćemo se vratiti prijašnjem stilu života koji podrazumijeva da se dječija graja čuje u školskim dvorištima, da se djeca u školskim klupama, podižući dva prsta, bore za svoje mjesto pod Suncem.
HATIDŽA: Djeca u svakom slučaju mnogo gube ovim načinom školovanja. Socijalizacija je bitan segment njihovog odrastanja, kao i jedan od ključnih elemenata u njihovom zdravom psihičkom razvoju. Učiteljica ili učitelj su, uz roditelje, vrlo bitne osobe u životu djeteta. Ovako su djeca svakako na gubitku kada je riječ o znanju, razvijanju društvenih vještina i socijalne inteligencije, a i učiteljicama/učiteljima je znatno teže na ovaj način adekvatno prenijeti znanje.
Kako se Vaše dijete snalazi s maskom, dezinfekcijskim sredstvima? Da li su prepadnuta od cijele ove situacije?
VANJA: Ma, Anji je sve ovo više zanimljivo nego što je prepadnuta. Potrudila sam se da ne ulijevam strah nego razum i disciplinu. Shvatila je situaciju i nerijetko ona mene upozorava na pranje ruku, masku, dezinfekciju…
MIRNA: Tu su me zaista prijatno iznenadili. Nema žaljenja. Znaju da moraju i da im se ne nudi izbor. Nažalost, zbog svega što smo prošli sa starijim sinom shvatili su koliko je sve to ozbiljno. Mislim da će im strah od Corone ostati kao neka vrsta traume. Pokušala sam maksimalno da ih zaštitim od suvišnih informacija, ali sam im iskreno odgovarala na svako njihovo pitanje, a bilo ih je mnogo. Možda baš zato i ne skidaju vani maskice, a ruke redovno dezinfikuju i peru.
ILARIJA: Dalia je dobro reagirala na trenutnu situaciju. Na samom početku pandemije muž i ja smo joj objasnili značaj preventivnih mjera, socijalne distance, nošenja zaštitne maske te korištenje sredstava za dezinfekciju – kako za nju osobno, tako i za druge ljude u njenoj blizini. Nismo uočili strah kod djeteta i svakodnevno smo joj na raspolaganju za sva pitanja koja se vrzmaju u njenim mislima i na koja želi imati odgovor.
HATIDŽA: Jedan od ključnih elemenata u odgoju moje djece je razgovor. Iako im je teško što ne mogu da se druže sa svojim vršnjacima kao prije i nedostaju im, prihvatili su situaciju kakva jeste. Čak oni mene nekad podsjete da operem ruke ili stavim masku. Gledam da se dodatnim aktivnostima u kući skrene pažnja s ove situacije.
Kako ste se snašli u ulozi učitelja?
VANJA: Dakle, nikada se nisam voljela ni igrati učiteljica, jer jednostavno ne znam objašnjavati ništa. U desetoj sekundi mog objašnjavanja izgubim kontrolu i najradije bih nestala. Jednom me je na ulici jedna žena upitala da joj objasnim gdje je neka institucija, nisam uspjela objasniti, stavila sam gospođu u auto i odvukla je. Zaključak: nisam se baš dobro snašla u ulozi učiteljice.
MIRNA: Mislila sam da će biti mnogo lakše. Ipak je to početak školovanja, učenje slova i brojeva, čitanje, sabiranje i oduzimanje… Međutim, nisam se nadala komplikacijama. Inače sam vrlo aktivna sa sinovima, volimo praviti razne stvari, ukrase, veoma su kreativni. Ali ovo je škola, a ja nisam učiteljica, nego mama. Nisu shvatali da je upravo taj rad i vrijeme koje im posvećujem sada zapravo škola. Gdje je nestala igra pri radu? Ja sam na početku željela nivo ozbiljnosti kao u školi, a onda sam shvatila da je to prosto nemoguće. Koncentracija i fokus su predstavljali najveći problem. Ove školske godine je mnogo lakše. Idu u privatni produženi boravak „Klikeri“. Imaju dvije divne učiteljice, Nerminu i Lamiju, koje sada sve urade s njima prije nego se vrate kući. Posvećene su im maksimalno, a njih dvojica to mnogo bolje doživljavaju nego kada rade kući online školu. Naravno da radim i ja s njima, ali ipak onaj najveći dio rade u školi i produženom boravku.
ILARIJA: Kada postanete roditelj, onda postanete i cjeloživotni učitelj svoga djeteta u svim životnim fazama. Konkretno, kada je riječ o školi, moja kćerka je samostalna i veoma organizirana, sedmi je razred, a muž i ja sada imamo više ulogu nekog ko je podržava i savjetuje.
HATIDŽA: Nakon ovog kratkog iskustva, imam dodatno poštovanje prema ljudima koji rade s djecom. Snašla sam se, ok, ali mislim da to znatno bolje i efektnije rade Ijudi su se zaista obučili za to.
Kako stižete uz redovne obaveze posvetiti se djeci i obrazovanju?
VANJA: Jedva (smijeh). Zaista samo ljubav prema vlastitom djetetu može dati snagu za sve obaveze. Nekada mi je dolazilo da dignem ruke od svega i da samo kažem: „Ja više ne mogu“. Nije stvar samo fizičkog umora nego činjenice da si prepušten sam sebi, da zakon nije na tvojoj strani, da nikoga i ne zanima tvoja situacija i da moraš koliko god bilo teško ići dalje. No, brzo se ja prilagodim svemu i krenem dalje i danas je sve mnogo lakše.
MIRNA: Tokom izolacije, prva tri mjeseca, sve je bilo podređeno njima i školi. To je bila moja jedina zanimacija. U to vrijeme i moj je posao bio potpuno stao. Teatri su se zatvorili, snimanja obustavila, a i moja Škola glume „Mala scena“ je bila prestala s radom. Sada se lagano vraćamo nekom prijašnjem ustaljenom ritmu, ali uz ogromnu dozu straha. Mislim da je veliki broj građana opušteniji nego što bi smio biti. Valjda su se ljudi zasitili svega, ali doza odgovornosti prema sebi i drugima mora postojati. Nadam se da će situacija ići nabolje, u suprotnom će se ponovo škole zatvoriti, što direktno utječe na naš posao i druge obaveze. Ipak, najvažnije je ostati zdrav.
ILARIJA: Ja sam neko ko se trudi da svaki dan nauči nešto novo, ali isto tako sam osoba kojoj je porodica prioritet. Dakle, vrijeme za dijete i muža, uz sve obaveze, uvijek nađem. Potičem kod djeteta ljubav ka obrazovanju, čitanju te radu na sebi. Pokazujem to i ličnim primjerom jer i ja sam trenutno na doktorskom studiju, tako da ponekad zajedno prolazimo slične situacije u vezi s učenjem, pisanjem testova i radova te čekanjem ocjena.
HATIDŽA: Teško, zaista. Na kraju dana se često osjećam da ni na jednom polju nisam bila potpuno efikasna.
Prema Vašem mišljenju, koje su prednosti i nedostaci online školovanja djece?
VANJA: Prednosti su što će djeca veoma rano i brzo postati tehnološki pismena i što će i u budućnosti imati mogućnost odvijanja online nastave kada neka situacija to bude zahtijevala. No, ništa ne može zamijeniti odlazak u školu, interakciju s učiteljicom i drugarima, velike i male odmore, suze i smijeh radi prekora i pohvala, itd.
MIRNA: Mislim da ćemo prave nedostatke osjetiti tek kasnije. Naš sistem online škole nije sređen do kraja. Niti sva djeca imaju iste uslove za rad niti svi roditelji imaju dovoljno vremena da se posvete online školi. Za sada nam najteže pada to što razredi nisu cjelokupni, što su učionice poluprazne i što su njihovi osmijesi skriveni iza maskica. Činjenica je da mi kao roditelji nikada nećemo moći zamijeniti kvalitet učitelja, niti laptop može zamijeniti školsku tablu. Socijalizacija je jako bitna uz obrazovanje, a to im sada nedostaje. Nadam se da ovo neće potrajati jer će među djecom nastupiti otuđenost.
HATIDŽA: Mislim da je ovo jedna avantura za sve nas. Mnogo je nedostataka online nastave. Ne mislim da je do učitelja i učiteljica, već do sistema koji je osmišljen i koji se iz sedmice u sedmicu mijenja. Već se ranije trebalo baviti potencijalnim rješenjima za ovu situaciju, jer je postojala mogućnost da će se ovo desiti. Opet je sve ostavljeno za posljednji trenutak i sada se tek svi uhodavaju. Mnoga djeca nemaju opremu za online nastavu. Roditelji i djeca koja su se odlučila za online nastavu isključivo, nemaju povratne informacije o radu njihove djece, jer djeca ne trebaju slati nazad radove.
Je li Vaše dijete doživjelo neki oblik stresa zbog ove promjene načina života?
VANJA: Na obostranu sreću, Anja je sve vrijeme s kraja školske godine i raspusta provela u društvu drugara iz razreda Filipa, prvog komšije. Uživala sam u njihovom društvu i nije nam falilo ništa. Potrudila sam se da joj ne prenesem strah i nervozu koju sam osjećala i još osjećam radi cjelokupne situacije. Odlazili smo u prirodu i družili se sa svojim klasterom.
MIRNA: Naravno da jeste. Obojica. I to se još osjeti. Nikada nisu imali ovoliko pitanja o bolestima i smrti. Nekada ne znam ni kako odgovoriti. Tokom dva mjeseca izolacije i potpune zatvorenosti bilo je mnogo suza. Naravno da smo imali i divnih trenutaka i dana, ali im je igra s vršnjacima mnogo nedostajala i strah se uvukao u njih. Žao mi je što ovako mali moraju razmišljati o ozbiljnim stvarima i posljedicama, ali sam i ponosna što su to tako stoički prihvatili. Sada sav taj stres podnose mnogo lakše uz određeni broj drugara u produženom boravku. Ostaje nam jedino da se pridržavamo svih epidemioloških mjera, kako bi sva djeca u što kraćem roku skupa slušala školska zvona.
HATIDŽA: Mislim da će se tek kasnije vidjeti efekti ovakvog načina života i školovanja. Smatram da smo svi pod stresom trenutno, pa i djeca.
Nadija Bandić, pomoćnica federalne ministrice obrazovanja: Nema nesposobne, samo obeshrabrene djece
Nadija Bandić, pomoćnica federalne ministrice obrazovanja i nauke u Sektoru za predškolsko, osnovno i srednje obrazovanje, odgovorila je na naša pitanja o novom modelu školovanja, na koji su bili prinuđeni svi, od djece preko roditelja do nastavnog osoblja.
– Ključno pitanje koje se postavilo na samom početku bilo je kako izbalansirati između zdravstvenih izazova i onih s prekidom kontinuiranog obrazovnog procesa i stjecanja znanja koje i u ovim izmijenjenim okolnostima treba rezultirati kvalitetnim ishodima. Već sada možemo govoriti o jednoj novoj pedagogiji, novom pristupu, rekonceptualizaciji obrazovanja, novoeduciranim nastavnicima, koji mogu i u ovakvim okolnostima izvršiti diferencijaciju i individualizaciju obrazovnog procesa i „izvući“ iz svakog učenika ono najbolje, kao i o redefiniranoj ulozi nastavnika, roditelja i učenika.
Dakle, u prvom planu trebaju da budu indikatori pravednosti i kvaliteta. Nije važno koliko dijete uči sporije od drugih, važna je naša podrška da otkrivamo ono što želi i da nikad ne prestane učiti. Nema nesposobne, samo obeshrabrene djece – kaže Bandić za naš magazin.
Koliko je lakši početak ove školske godine od kraja prošle?
– Lakši je samo zbog činjenice da su se mogli izvući korisni zaključci o tome šta je bilo dobro u ranijim modelima odvijanja nastave i na koji način se oni mogu unaprijediti u vremenima koja slijede. Uspostavljena je jača sprega između obrazovanja i zdravstva, kantonalna ministarstva obrazovanja sačinila su kvalitetne setove neophodnih materijala u kojima su jasno definirani svi segmenti odgojno-obrazovnog rada. Federalno ministarstvo obrazovanja i nauke, u skladu s koordinirajućom ulogom koju ima u oblasti obrazovanja, objedinjava sve najbolje modele za početak nastave i prosljeđuje ih kantonalnim ministarstvima obrazovanja, kako bi sve bilo što ujednačenije na nivou Federacije BiH.
Koliko su djeca uskraćena u smislu da nemaju pravo na interakciju s drugom djecom?
– Dijete po svojoj izvornoj prirodi ima potrebu za igrom, druženjem, njegov znatiželjni um voli živo iskustvo, a ta socijalna kompetencija djeteta se može razviti jedino u interakciji s drugima. Upravo škole pružaju brojne mogućnosti za različite vrste socijalnih odnosa, u kojima dijete ojačava empatiju, odnosno prepoznavanje i razumijevanje tuđih emocija, upravljanje vlastitim, sposobnost usklađivanja vlastitih ciljeva i prioriteta s ciljevima drugih, sposobnost rješavanja konflikata i mnoge druge vještine.
Ja duboko vjerujem da vrijednosti koje se trebaju njegovati u školama i vrtićima proizlaze iz ljudskog potencijala, ali ne kao kvantitet već kao kvalitet intelektualnog resursa.
Zbog čega samo mogu u školu ići djeca do četvrtog razreda?
– U kantonima gdje postoje infrastrukturni kapaciteti pogodni za poštivanje propisane udaljenosti između učenika, svi učenici se sukcesivno vraćaju u školske klupe, raspoređeni u grupe od po 15 učenika. U odjeljenjima gdje to nije moguće postići, škole su sačinile raspored naizmjenične online i redovne nastave u školi, odnosno realiziraju kombinirani model nastave.
U skladu s preporukama koje su donesene na globalnom nivou, učenici nižih razreda trebaju da nastavni proces realiziraju u okviru škola, jer je jako važno da su mališani u toj ranoj dobi izloženi raznim stimulansima koji potiču intelektualni i kreativni razvoj, da u socijalnim interakcijama jačaju empatiju, samosvijest, samopouzdanje, razvijaju finu motoriku, vještine suočavanja sa životnim izazovima.
Jedan od razloga je i taj što djeca tog uzrasta nisu dovoljno samostalna da obavljaju sve svoje zadatke, što zahtijeva konstantan roditeljski nadzor i podršku, tako da se vraćanjem djece ranog uzrasta u školske klupe, pod nadzor svih učesnika u odgojno-obrazovnom procesu, rasterećuju i oni. Obrazovanje nikako nije puko, mehaničko memorisanje bespotrebnih pojmova, već složen, specifičan, osjetljiv, interaktivan proces u kojem djetetu, prije svega, treba probuditi radost učenja.
Koji su dalji planovi za rad škola i održavanje nastave?
– Cilj je da se sva djeca sukcesivno vrate u školske klupe i u redovan nastavno-obrazovni proces, te kantonalna ministarstva obrazovanja kontinuirano rade na pripremi. Kada je riječ o razrednoj nastavi, tu nema nikakve dvojbe da učenici trebaju biti u školskim klupama, uz poštivanje svih propisanih epidemioloških mjera.
Škole imaju mogućnost da, ukoliko brojno stanje odjeljenja razredne nastave u redovnom procesu broji maksimalno dozvoljenih 15 učenika, organiziraju nastavu za ta odjeljenja bez primjene kombiniranog modela. Također, stav je da roditelji/staratelji učenika mogu potpisati izjavu da njihova djeca žele pohađati isključivo online model nastave. Roditelji/staratelji učenika koji ne žele da im djeca pohađaju redovan nastavni proces, zbog hroničnih oboljenja učenika ili članova zajedničkog domaćinstva, mogu izabrati isključivo online nastavni model dostave nastavnog materijala i organiziranja konsultativne nastave s predmetnim nastavnicima.
Učenici razredne nastave, od petog do devetog razreda, u narednom periodu će uglavnom pohađati nastavu prema kombiniranom modelu, koji se realizira po grupama sa po maksimalno 15 učenika i razmakom između učenika od 1,5 metar. U manjim kantonima, gdje postoje prostorni i drugi kapaciteti, sva djeca će biti u školi, uz strogo poštivanje epidemioloških mjera.
Učenici srednjih škola moraju posebno biti obazrivi kada nisu u školi, a za njih se uglavnom realizira kombinirani model nastave po grupama, a učenici su raspoređeni u smjene, kako bi se izbjeglo susretanje na izlazu/ulazu škole i ostavio dovoljan vremenski razmak između smjena, da bi se dezinficirale prostorije. Svaka škola mora imati jasno definiran krizni plan djelovanja i formiran Operativni tim za njegovu provedbu.