I prije je, sine, kuga morila pa nije sve pomorila! Odgovor je ovo koji smo dobili u razgovoru s bakom Nadom Rudan iz Sarajeva, koja je proživjela skoro stoljeće cijelo. Sa svojih 98 godina, preživjela je oba rata i dobro se sjeća svih nedaća i bolesti, i gorih od današnje Corone. Međutim, o ružnim stvarima ne voli da priča, voli lijepa sjećanja, a ima ih baš za stoljeće cijelo. Proputovala je svijet, sve kontinente osim Australije, a da želi, i nju bi pohodila! Na pitanje koliko je pandemija promijenila njene i planove njene unuke, poznate sarajevske TV voditeljice Brankice Rudan, živopisna baka Nada odgovara:
– Nimalo. Trudim se da nadoknadim kretanje, šetajući na čistom zraku kada mogu i da radim kućne vježbe, kako bih održala kondiciju. Ja se prilagodim svakoj situaciji. Sve imamo, struju, vodu, hranu… Bilo je i mnogo gorih situacija pa se sačuvala glava. Mislim da trebamo biti disciplinovani i ovo će proći, ništa ne traje vječno pa ni ova pandemija – potcrtava Nada Rudan u intervjuu koji je specijalno za „Azru“ dala zajedno sa svojom unukom Brankicom, koja trenutno na Kantonalnoj televiziji Sarajevo vodi emisiju „Sarajevska špica“.
Brankica Rudan, na TVSA je došla sa 30 godina, a prije toga novinarsko iskustvo stekla je na FTV-u, u timu „Jutra“ kod tadašnje urednice Midhete Kurspahić.
– Ona je zaslužna za sve što sam naučila u počecima te za sve moje formiranje kao novinara danas. Bila je moja baza i ostala moja savjetnica u datim situacijama sve do danas – kaže nam Brankica, koju uz njen posao, kako ističe, vežu ljubav prema tome što radi te međuljudski odnosi koje imaju u redakciji kao tim „svi za jednog jedan za sve“. I Brankica se prilagodila životu u pandemiji te navodi kako ona nije bitno utjecala na nju.
– Strah je najveći neprijatelj čovjeka i uzrok svih naših bolesti. Što drugima, to i meni. Uradim što je do mene, za ostalo gdje ne mogu da utječem i ne trudim se – govori nam Brankica iz čijih riječi se čitaju, zapravo, iste misli njene bake Nade od koje je unuka naučila bezbroj životnih lekcija.
Koliko je važan odnos bake i unuke, posebno danas, kada mnogi zbog brzog načina života zanemaruju porodicu i prijatelje?
Baka Nada: Sve zavisi kako smo odgojeni. Sve što naučimo nosimo iz kuće. Ako smo od malena odgojeni da čuvamo porodicu, čuvat ćemo i druge odnose van nje. Oni kojima je to važno, tako su naučeni od malena. Da starijima pomognu, da im se nađu, da ih pozovu, da se jave i takav odnos će sutra prenijeti i u svom okruženju, a on će se reflektovati i kroz život na razne druge odnose.
Brankica: Brzina života ne smije nikada biti ispred onih koji su nam život podarili pa i svih onih kojima smo na razne načine zahvalni iz mnogih razloga. Odnosi su općenito važni u bilo kom okruženju, kako u porodici tako kroz školovanje i sutra na poslu, partnerstvu, prijateljstvu. Ako imate empatije prema drugima i ophodite se kao čovjek, sigurno ćete takve odgovore i dobiti od okoline.
Gosopođo Nado, preživjeli ste Drugi svjetski rat, ali i ovaj posljednji, agresiju na BiH. Kakva sjećanja nosite iz tih dana?
Baka Nada: Sine, ja u životu uvijek gledam i u tome uspijevam, da ružne događaje što više brišem iz memorije i da se ne vraćam natrag, da uvijek idem naprijed. Svega se odlično sjećam i danas, ali ne volim o tome da govorim, to nosi lošu energiju, stvara negativne aure oko čovjeka, psihički nepotrebni pritisak, važno je da se preživjelo i treba ići dalje. Kojem normalnom i pametnom čovjeku u bilo kojem životnom dobu može sjećanje na rat biti nešto lijepo? Niti jednom! U najtežim danima najvažnije je bilo sačuvati glavu. Danas, kada je to prošlo i kada smo dočekali slobodu, treba u fokus staviti ljepotu svakoga dana u kojem se čovjek probudi zdrav, sve ostalo je manje važno.
Brankice, Vi ste kao dijete izbjegli iz Sarajeva tokom opsade. Kakva su Vaša sjećanja na te teške dane?
Brankica: Da, bila sam dijete. Baku i dedu sam prvi put vidjela 1995. godine. Nedostajala mi je porodica. Taj dio stabla koji je bio otkinut. Svako sjećanje na rat u Sarajevu svakome od nas donosilo je i danas donosi težinu. Meni su nedostajale neke obične stvari, svakodnevne, iako kada ste dijete manje vas sve pogađa, brzo se prilagođavate na novu sredinu, ali vam fali svakodnevica koju ste imali, vaše društvo i ambijent u kojem ste rasli. Ja sam bila u Beogradu. Došla sam u veliki grad i nisam znala kojim putem da krenem. Sve mi je bilo drugačije i sve se tada izmijenilo preko noći. Tamo sam stekla mnogo prijatelja i kroz nastavak školovanja i druženja, s kojima sam i danas u kontaktu. Danas želim, kao i baka, da pamtim samo lijepe uspomene na taj period.
Koje su mane i vrline bake Nade, a koje Brankice?
Baka Nada: Kad sam bila mlađa, bila sam pomalo tvrdoglava i ono što sam naumila to bih i uradila bez obzira na sve. Čovjek s vremenom kako stari sve manje razmišlja i o manama i o vrlinama. Nekad nešto nabrzinu odlučim pa onda, kada to uradim, shvatim da nije možda trebalo tako, ali to su uglavnom uvijek bile sitnice. O manama i vrlinama najbolje je da govore drugi, neko ko nam je blizak i ko nas voli može biti objektivan.
Brankica: Moja mana često zna biti brzopletost i nesnalaženje u datom momentu. To su uglavnom neke životne situacije koje mi nisu bliske. Mane i vrline, kako baka reče, neka ocijene drugi. Ne bih ja o tome.
Brankice, koji je najbolji savjet koji ste dobili od bake?
Brankica: Jaooo, mnogo ih ima. U svakom momentu treba misliti pozitivno i sačuvati hladnu glavu. Ne treba čovjek sebi dozvoliti da ga išta izbaci iz kolosijeka. I prema dobrom i prema zlom čovjeku ponašaj se jednako u smislu da ne sudim nikada nikome nizašta. Jedne prilike u jednoj životnoj situaciji mi je rekla: „Anđelu ne moraš upaliti svijeću on će sam uraditi što treba, đavolu je upali, jesi čula?“Čula sam i gledam da to uvijek primijenim. Ne moraš hodati po bogomoljama da bi dokazala da si religiozan čovjek, Bog je u svakom ćošku, misli dobro, radi dobro i ništa se ne sekiraj, to je i religija i vjera i snaga. Ako cuko na tebe zalaje, nećeš ti na njega lajat’, prođi i nastavi svojim putem… To su samo neki od bakinih savjeta.
A, sluša li baka Vaše savjete, budući da se, vjerujem, itekako brinete o njoj?
Brankica: Brinemo se svi u porodici. Uglavnom, ona sada sluša sve nas. Maltene, sada smo u situaciji da se brinemo, kreiramo joj dane, ono što smo sigurni da je za nju dobro i ona to odlično prihvata. U sve se uklopila, u nove trendove, ima svoj iPad na kojem čita, ono što je zanima, ne čita ništa o politici niti traži na internetu stvari koje je sekiraju. Uvijek vodimo računa o tome šta jede, da li je popila vitamine, da li je dobro i koliko se kreće.
Vas dvije često putujete zajedno. Koje su vam zajedničke anegdote ostale u sjećanju s putovanja?
Brankica: Moram reći da je ona proputovala više zemalja od mene (smijeh). Nikada neću zaboraviti jednu situaciju kada smo se spakovale i jedan vikend obišle Hercegovinu, da mi baka pokaže sve krajeve u kojima je odrasla i sa mnom podijeli sjećanja. Došla sam po nju autom ujutro rano i krenule smo. Ponijela je tada ceker pun hrane. Tu su bili ukusni bakini sendviči, banane, jabuke, grožđe i, naravno, voda i sokovi. Ja sam je tada pitala: „Bako, što će nam tolika hrana pa ne idemo autom za Bejrut?“ Tada mi je rekla: „Sine idemo na put, nikada ti ne znaš hoceš li naići na neki zastoj, koliko će put trajati, neka imamo, što ne pojedemo, vratit ćemo, ne nosimo na leđima“. Od tada ni ja ne idem na putovanja kraća ili duža bez najosnovnije hrane i vode.
Interesantno je, gospođo Nado, da, iako ste u trećoj životnoj dobi, tačnije imate 98 godina, i dalje živite dinamičnim životom, putujete, idete na pilates, slikate i uživate punim plućima. Kako to sve stižete? I da li Vi, Brankice, prakticirate takav stil života?
Baka Nada: Sve se stigne ako se dobro organizujete, sve ostalo je samo izgovor. Naravno, ovdje treba uzeti u obzir da mislim na neke životne svakodnevne stvari svakog čovjeka. Što više imate obaveza to vam dani brže i zdravije prolaze. Kao mlada mnogo sam krojila i šila i sve sam stizala, pa i da vodim računa o sebi. Uz domaćinstvo, djecu, kuću, kasnije i unuke i praunuke. Tempo našeg života zavisi od nas samih. Ako smo lijeni, uvijek ćemo naći način da nešto ne uradimo. Kada je čovjek mlad, pa i kasnije u zrelijim godinama, kada je u snazi, uvijek treba nešto da radi i da se bori. To je način života. Svako ima talent za nešto i treba da ga njeguje, ako nema vremena u mladosti, kao što ja nisam imala ni vremena ni pojma da mogu da slikam, to može kasnije sebi priuštiti. Kada sam došla u treću dob, počela sam slikati, tačnije u 87. godini sam naslikala prvu sliku. Shodno svome dobu, možemo ispuniti adekvatno svoje vrijeme, samo ako to želimo, u protivnom tražit ćemo izgovore zašto nešto ne možemo. Vježbam danas, a nisam u mladosti, jer smatram da je to dobro u ovim godinama, pogotovo sada kada se zbog pandemije toliko ne krećem, kako bih održala vitalnost. Kada se čovjek preda, onda mu dođe i kraj, nikada se ne treba predavati.
Brankica: Prakticiram način života da kada imam vremena radim ono što volim, a kada nemam bavim se poslom koji volim, pa opet mogu reći da sve radim iz ljubavi. Mislim da to i jeste najvažnije, kada imate volju i ljubav prema bilo čemu, onda sve ide samo od sebe.
Koliko je baka Nada obišla država?
Baka Nada: Uh, ne znam, mnogo, još samo nisam bila u Australiji, sve ostale kontinente sam obišla, ali u Australiju nemam ni želju da idem. Da imam, našla bih način i do tamo da se vinem.
Dolazi li između vas dvije do mimoilaženja u mišljenjima i o čemu, eventualno, raspravljate?
Brankica: Ja ne znam da smo se mi ikada mimoišle u mišljenju u tom smislu. Baka bi jedino kad sam bila mlađa na lijep i suptilan način mi ukazala na neke stvari. Često mi je znala reći, kada bih nekada vikendom došla kod nje: „Što nisi barem karmin stavila, ma trebaš, evo hajde stavi moj…“I onda ja tako stavim taj karmin, a ona bi mi onda rekla: „Eh, eto vidiš, odmah si mi ljepša i drugačija.“
Baka Nada: Pa jeste, mora žena voditi računa o tome da uvijek lijepo izgleda, kako ide u godine pogotovo treba. Kada djevojka ima 20 godina, ne treba joj šminka, mladost je sama po sebi lijepa, ali kako ide u godine, žena mora držati do sebe, mijenjati način nošenja garderobe shodno figuri, dodati malo šminke, ali ne previše i oblikovati se kako se oblikuje i vrijeme. Ne ide da ja sada oblačim nešto sto sam nosila sa 40 godina, niti moja unuka da obuče moju haljinu. Nosit će je kada dođe vrijeme za to. Sve ima svoje vrijeme i svaki odjevni predmet ima svoje mjesto kada ga treba odjenuti.
Šta je baka Nada u kućanskim poslovima sve naučila Brankicu?
Brankica: Baka me je naučila mnogim dobrim receptima u kuhinji. Naučila me je i neke trikove oko čišćenja, o začinima, vrstama hrane i kombinacijama. Baka me je naučila i kako da posadim i tretiram zasađeno u bašti.
Gosopođo Nado, kakva je Brankica bila kao dijete?
Baka Nada: Nju je bilo divota čuvati. Ona je znala sama da se zaigra, a ja bih pokraj nje radila, krojila, šila i samo bi se čula kada je gladna. Bile je jako dobro dijete. Mirna, razumna i kasnije kao djevojčica. Nije s njom bilo problema. Imala je svoje lutke, kutak u sobi, gdje je znala sjedeći da se igra satima. Kasnije sam napravila jednu kućicu od debelih kartona i oblijepila je tapetama s dječijim motivima, imala je prozore i vrata, jako je voljela tu da se igra, uspavljuje lutke, hrani ih i presvlači.
Iz perioda teške bolesti naše Vanje Semić sjećam se samo šala
I kao što je opisala svoj kolektiv „svi za jednog jedan za sve“, tako je i Brankica bila velika podrška svojoj redakcijskoj kolegici, novinarki i voditeljici Vanji Semić u toku njene borbe s karcinomom.
Kakvu pouku ste izvukli iz tog perioda?
– Ja se iz tog perioda uvijek sjećam samo naših šala. Znala sam uletjeti u bolnicu kada niko ne dolazi, ušunjati se, iznenaditi je, donijeti neku sitnicu, gluposti kojima smo se smijale, dobre vijesti. Poslije smo kuhali, nosali šerpe jedna kod druge, sprdale se sa svim što se dešavalo i pobijedila je i izašla jača iz te bitke za život. Učila je od mene, učila sam od nje. Sve se na kraju svodi na to, kako baka kaže, da je najvažnije sačuvati mentalno zdravlje i u najgorim iskušenjima koja život donosi i boriti se, nikada se ne predati.
„Sarajevska špica“ se zahuktava
Emisija „Sarajevska špica“, koju vodi Brankica, tek je krenula u jesenjoj shemi TVSA s konceptom za koji ona smatra da će se još dugo prikazivati.
– Ona dobija svoj oblik i već ima svoje gledatelje. U njoj se bavimo ozbiljnim temama, društvenim, političkim, građanskim i onim koje su, osluškujući gledateljsvo, vazne za sve stanovnike, ne samo Kantona Sarajevo nego i šire – kaže Brankica Rudan.
Ostatak fotografija pogledajte u gareriji:
