Jelena Kordić-Kuret: “Quo vadis, Aida?” je veliko umjetničko djelo (Foto: Mate Zemljić)
Ćamila Omanović je heroina, kao i Aida i Zumra i sve žene u filmu. Jedino što sam mogla u okviru onog koliko mogu uopće da to razumijem, jeste da iskreno i odgovorno u njeno ime ispričam njenu priču. Svi smo na snimanju osjećali veliko poštovanje i odgovornost prema zadatku, jer smo znali da radimo važan film, ne samo za nas nego i za cijeli svijet. Jasmila je ona vrsta reditelja koji vide sve. Koliko Aida u ovom trenutku pokušava spasiti svoje sinove i kćeri, a mi o tom pojma nemamo. I ako imamo, nije nas briga
Glumica Jelena Kordić-Kuret, Sarajka s adresom u Mostaru, dio je glumačke postave filma „Quo Vadis, Aida?“ (Kuda ideš, Aida?), bh. kandidata za Oscara. Nakon veoma zapaženih uloga u fimovima “Snijeg”, “Teško je biti fin”, “Mrtve ribe”, “Po čovika” i “Split”, te u brojnim predstavama, za koje je u dosadašnjoj karijeri upisala i neka od najznačajnijih glumačkih priznanja, Kordić-Kuret u filmu „Quo Vadis, Aida?“ utjelovljuje Ćamilu Omanović, članicu grupe srebreničkih žrtava genocida koja u najodsudnijim trenucima, uoči 11. jula 1995. godine, odlazi na pregovore s Ratkom Mladićem, kojeg igra Boris Isaković. Isakovićeva supruga Jasna Đuričić u filmu je Aida, prevoditeljica za Ujedinjene nacije u bazi UN-a u Srebrenici, nakon što grad zauzme srpska vojska, a Aidini sinovi i suprug su među hiljadama onih koji traže međunarodnu zaštitu od smrti.
Scene iz filma “Quo vadis, Aida?” (Foto: Deblokada)
Poslije svjetske premijere na Venecijanskom filmskom festivalu, proglašenja najboljim stranim dugometražnim filmom na Filmskom festivalu u Antaliji, zatim sarajevske zatvorene projekcije za novinare, potom i najznačajnijeg i najemotivnijeg premijernog prikazivanja na najtužnijem i najsvetijem mjestu – Memorijalnom centru Potočari, film je prikazan 21. oktobra u kinu “Cineplexx Plaza” u Mostaru, a trenutno igra na desetak festivala, dok se evropska distribucija očekuje na proljeće.
Mostarska glumica Jelena Kordić-Kuret prvi put je na kino-platnu pogledala film i to u svom gradu na Neretvi. I sama je bila vrlo emotivna u prvoj reakciji pred novinarima.
– Mislim da je Jasmila ovim filmom na najplemenitiji mogući način odala počast svim žrtvama rata, jer je napravila jedno ogromno umjetničko djelo. Izuzetno sam ponosna i cijeli dan mi je taj osjećaj u glavi, jer sam i sama sudionikom ove cijele priče – izjavila je Kordić-Kuret nakon projekcije u Mostaru.
Ona je u rodnom Sarajevu završila Akademiju scenskih umjetnosti, koju je pohađala u klasi profesora Miralema Zupčevića. Diplomirala je 2003. predstavom “Murlin Murlo” Nikolaja Koljade pod mentorstvom Mirjane Karanović. Od 2004. u angažmanu je Hrvatskog narodnog kazališta u Mostaru, gdje igra u predstavama “Sve o ženama”, “Prosidba”, “Dvije”, “Kokoš”, “Nada iz ormara”, “Kajališni sat”, “Humble boy”, “Nigdje nikog nemam”, “Chick Lit”, “Brat magarac”, “Kisik”… Neke od dražih uloga su joj: Seta u “Zvijeri na mjesecu” Richarda Kalinoskog u režiji Dine Mustafića, Mara u “Bljesku zlatnog zuba” Mate Matišića u režiji Nine Kleflin te Mrs. Muller u “Sumnji” Johna Patricka Shanleyja u režiji Selme Spahić. Prije tri godine na 34. susretima kazališta/pozorišta BiH u Brčkom odnijela je nagradu za najbolju mladu glumicu za ulogu Šimurina u komadu „Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja“, a prošle godine proglašena je glumicom večeri na festivalu glumca “Zaplet 11” u Banjoj Luci za ulogu Vesele u predstavi “Gnijezdo”.
U predstavi “Kisik” (Foto: Mate Zemljić)
O historijski značajnom ostvarenju koje prvi put na filmsko platno stavlja najtežu i najboljniju bosanskohercegovačku tematiku, genocid u Srebrenici, ali i o samom snimanju, ulozi, saradnji s Jasmilom Žbanić i ekipom filma „Quo Vadis, Aida?“, o sebi, profesionalno i privatno, Kordić-Kuret govori za magazin “Azra”.
Otkud Sarajka u Mostaru?
– Kako to obično biva, životne okolnosti nas razbacaju svukud po svijetu, samo mene nije predaleko bacilo. Prije svega, zbog posla. Nakon fakulteta sam se, vjerovatno kao svaka mlada osoba, nadala da ću se uspjeti zaposliti u gradu gdje sam rođena, gdje sam se školovala, gdje je centar dešavanja, a onda sam u jednom trenutku shvatila da je već previše vremena prošlo u čekanju i da se to neće desiti. Igrom slučaja, pozvali su me u HNK Mostar, kuća koja je tad bila mlada i trebalo im je novih glumica i evo, sad sam tu, još malo pa jubilarnih 20 godina. Iako Mostar, možda, nije moj prvi izbor, sad na sve to gledam malo drugačije. I zadovoljna sam. Mostar ima sve najljepše i od mediterana i od kopna i kao takav meni jako odgovara. Isto tako mi odgovara manja sredina jer je opuštenija, manje stresna, a kao neko ko ne funkcionira najbolje pod stresom, ova sredina me čini kreativnijom. I očigledno sam pustila korijenje.
U filmu “Kuda ideš, Aida?” glumite Ćamilu Omanović, predstavnicu žrtava iz UN-ovog kampa koja ide na pregovore s ratnim zločincem Mladićem. Kako ste doživjeli tu ulogu?
– Teško mi je riječima i objasniti kako sam se osjećala kad sam čula koju ulogu igram, jer sam imala priliku vidjeti stvarne snimke pregovora na kojima je bila i Ćamila. Ćamila je heroina, kao i Aida i Zumra i sve žene u filmu. To s čim se ona morala nositi u samom susretu s Mladićem, teško je ljudskom umu i pretpostaviti. Jedino što sam mogla u okviru onog koliko mogu uopće da to razumijem, jeste da iskreno i odgovorno u njeno ime ispričam njenu priču. Nadam se da sam uspjela predstaviti barem djelić onoga ko je bila Ćamila Omanović.
Koliko je trebalo i psihičkih priprema i znanja i svijesti, s obzirom na specifičnost filma koji prvi put na filmskom platnu iznosi istinu o najstrašnijem zločinu genocida nakon Drugog svjetskog rata koji se dogodio na tlu Evrope?
– Općeg znanja o dešavanjima u Srebrenici kod svih nas ima, a koliko ima svijesti i savjesti, to je već pitanje. Zato je bilo važno da ovaj film ugleda svjetlo dana. Jasmila je na najljepši mogući način, velikim umjetničkim djelom, odala počast svim žrtvama rata. Mogu samo reći da sam ponosna što sam i sama bila sudionica cijele ove priče.
Scene iz filma “Quo vadis, Aida?” (Foto: Deblokada)
Kako je izgledalo snimanje?
– Kod svih nas na snimanju, ispred i iza kamere, osjećalo se veliko poštovanje i odgovornost prema zadatku, jer smo znali da radimo važan film, važan ne samo za nas nego za cijeli svijet. Sam set djelovao je toliko autentično da nije bilo potrebno prisjećati se glumačkog zanata igranja pred kamerom, već samo biti tu i upijati sve što se dešava oko mene.
Je li zahtjevna saradnja s Jasmilom Žbanić?
– Jasmilu sam najbolje znala kroz njen rad i jako cijenim sve što sam imala priliku vidjeti. Potajno sam se uvijek nadala da će se desiti to vrijeme kad će nam se putevi sresti i desilo se, u najboljem mogućem trenutku. Dala mi je u ruke tako važan i velik zadatak i time mi puhnula u krila, jer mi je pokazala da i ona cijeni moj rad. Ona je ona vrsta reditelja koji vide sve. Takvi reditelji, koji su, nažalost, rijetki, ulijevaju vam ogromno povjerenje i beskompromisno im vjerujete da će izvući najbolje od vas i onda se prepustite toj morskoj struji da vas nosi, jer znate da ćete sigurno stići na ljepšu obalu.
Kako ste doživjeli prve reakcije na film nakon Vencije, Sarajeva, Mostara, Turske, ali posebno prikazivanja u Potočarima?
– Već na prve projekcije sa svih strana su mi stizale divne, emotivne poruke. Zbog obaveza sam film pogledala tek u Mostaru i, iako sam očekivala odličan film i zbog teme i scenarija, rada s Jasmilom, ovo je prevazišlo sva moja očekivanja. “Quo vadis, Aida?” je veliko umjetničko djelo. Iako nisam svjedočila prikazivanju u Potočarima, znam da je to bio jedan poseban, komemorativni trenutak svim porodicama stradalih. I to je dovoljno da znate kako vaš rad itekako ima smisla.
Scene iz filma “Quo vadis, Aida?” (Foto: Deblokada)
Kakve su želje, prognoze za dalje? Očekivanja od nominacije filma za Oskara?
– Prema mom mišljenju, mi smo s ovakvim filmom već dobili sve nagrade. Naravno da je u produkcijskom smislu važan i taj faktor, ali je najvažnije da film pogleda što veći broj publike, jer koliko Aida u ovom trenutku pokušava spasiti svoje sinove i kćeri, a mi o tom pojma nemamo. I ako imamo, nije nas briga. Ovaj film je sam po sebi najveća nagrada.
Stalno ste angažirana glumica u HNK Mostar. Kako sada, u vrijeme pandemije izgleda taj angažman?
– Kao i sve druge teatarske kuće, za vrijeme karantina smo se i mi okrenuli nužnom zlu, online prikazivanjima. Naravno da je to bilo hvatanje za slamku spasa, da se zna da smo živi i da postojimo, pa smo se jedno vrijeme tako oglašavali. Nakon popuštanja mjera smo krenuli u koliko-toliko normalan rad, uspjeli smo čak i do kraja sezone jednu premijeru izbaciti. Radimo, ali je sve to zajedno toliko otužno, da se nadam što prije boljim vremenima. A to jedino možemo postići ako svako od nas shvati da nosi odgovornost, ne samo za sebe nego i za druge oko sebe.
U predstavi “Kajališni sat” (Foto: Stojan Lasić)
Ima li posla za glumce danas?
– Ja sam u stalnom radnom odnosu i sigurno sam tako mirnija. Iako nam je svima zajedno teško, još teže je nezavisnim kućama i honorarcima. Njima je svaki dan neizvjestan i zato ću još jednom ponoviti, svi smo za to odgovorni. Osvijestimo se napokon više, manimo se “junačkih” komentara: “Ja se Corone ne bojim”. I drugi ljudi žive među nama i snose strašne posljedice zbog naše neodgovornosti.
Koja je razlika raditi u Sarajevu i Mostaru ili nekoj trećoj, manjoj sredini?
– Svejedno mi je u kojem mjestu ili gradu radim sve dok je taj rad kvalitetan, smislen i dok me ispunjava. U tom smislu, geografija mi ne znači ništa.
Kako ste se uopće odlučili za glumu, odnosno šta Vas je opredijelilo tom pozivu, želja od malih nogu, ili…?
– Nevidljiva sila koja me vukla ka tome. Hahaha… Ne sjećam se. Kad si tako mlad, teško je to artikulirati na taj način. Uvijek sam voljela kreativno se izražavati, ali da sam znala da je gluma 100 posto ono što želim, nisam. Mislim da je sudbina tu odigrala svoje, bez moje velike svijesti o tome. Tek nakon ovoliko godina bavljenja ovim poslom, mogu reći da je gluma moj svijet koji itekako ima smisla.
Dino Mustafić, Selma Spahić, samo su neka od imena s kojima ste sarađivali, ljudi Vas prepoznaju po zaista velikim i značajnim ulogama, a dobitnica ste i brojnih priznanja. Možete li izdvojiti Vama najdraže saradnje, uloge i nagrade?
– I sami ste spomenuli dvoje reditelja zbog kojih sam se uveliko razvila u glumačkom smislu i od kojih sam mnogo naučila. Mada je nezahvalno bilo koga izdvajati, mislim da su sve kolege s kojima sam radila veoma značajni za sve ono što jesam danas, bilo to dobro ili ne…(smijeh)
Ko je Jelena Kordić privatno?
– Ne znam da ima neke velike razlike mene privatno i profesionalno. To sam što sam. Jednako angažirana, posvećena, srčana, nekad i previše možda. Samo je jedno sigurno. Sin mi je prioritet. Kao i svako drugo malo, nezaštićeno biće. Bob Wilson je jednom rekao: “Nikad umjetnost ispred čovjeka.” Kapa dolje.
Kako je danas odgajati dijete i čemu Vi učite svoga sina?
– Trudim se odgajati ga onako kako se trudim odgajati i sebe. Da bude pravedan, poštuje druge i sve različitosti i bude svoj, svoj, svoj.