Pet generacija moje porodice je rođeno u Imotskom, jako sam vezana uz taj kraj i mnogo ga volim, ali i ružne stvari su se desile. Da razjasnimo jednu stvar, nema sukoba, nema spora, nema nikakvih problema s bilo kime. Malobrojni rođaci, koji još tamo žive, pomažu mi oko obnove moje srušene kuće iz 1992. godine. Sudski postupak je prije nekoliko mjeseci i pravomoćno završen. Najljepši dio života sam provela u gradu na Miljacki. Mogu ja živjeti na bilo kojoj adresi, kao što pretpostavljam bilo koji Sarajlija, ali mi ćemo uvijek ostati Sarajlije i tu nema zbora. Neka se niko ne zanosi idejom da se neko odrekao, zaboravio Sarajevo. Dok sam živa, pjesma „Zora je“ bit će moj zaštitni znak
Spomen imena Nede Ukraden, Bosance i Hercegovce u većini asocira na Sarajevo, grad za koji je i sama više puta u svojoj superuspješnoj karijeri izjavljivala da ju je stvorio. Danas najzgodnija baka na Balkanu u žiži je medijskih naslova: „Neda tuži Hrvatsku“, „Prijeti joj rodbina, past će glave“… Priča o sudskom sporu koji je pokrenula zbog djedovine u Imotskom, ali i nepresušna tema o tajni njenog savršenog izgleda i u 70., dovoljan su razlog da Nedu Ukraden zamolimo da za čitatelje „Azre“ iz prve ruke otkrije svoju istinu, na što je popularna pjevačica bez suzdržavanja pristala.
Vi ste rođeni u Imotskom. Šta je istina u pričama o tužbama vezanim uz Vašu djedovinu tamo?
– Pet generacija moje porodice je rođeno u Imotskom, jako sam vezana uz rodni kraj i mnogo ga volim. Imam najljepše uspomene, ali i ružne stvari su se desile. Kad je riječ o pisanju i bombastičnim naslovima u vezi s tužbom i djedovinom, ja bih kazala: „tresla se gora, rodio se miš“, naime, nema tu nikakve tužbe nego se radi o procesnim radnjama koje su nužne da bi se ta imovina koju sam naslijedila od svojih roditelja jednostavno upisala u zemljišne knjige, jer mnogo toga nije dobro upisano. Oni jesu ranije dijelili zemlju i nasljeđivali je, ali to je bilo na parčetu papira i nije nigdje bilo zavedeno u knjige, te da bi se pravna situacija svela u legalne okvire, morali smo provesti najnormalniji sudski postupak. Da razjasnimo jednu stvar, nema sukoba, nema spora, nema nikakvih problema sa bilo kime. Ti malobrojni rođaci, koji još tamo žive, pomažu mi oko obnove moje srušene kuće iz 1992. godine. Taj sudski postupak je prije nekoliko mjeseci i pravomoćno završen.
Do rata ste živjeli u Sarajevu, koliko volite ovaj grad, imate li posebne rituale kada dođete ovdje?
– Sarajevo je grad koji će zauzimati posebno mjesto u mom sjećanju i srcu. Tu su mi se desile najljepše stvari, rođenje kćerke, udaja, završavanje fakulteta, prve pjesme, hitovi, druženja. Najljepši dio života provela sam u gradu na Miljacki. Mogu ja živjeti na bilo kojoj adresi, kao što pretpostavljam bilo koji Sarajlija, ali mi ćemo uvijek ostati Sarajlije i tu nema zbora. Neka se niko ne zanosi idejom da se neko odrekao, zaboravio Sarajevo. Život vam ispunjava te vaše puteve raznim situacijama, promjenama, ali ostanu sjećanja, pamćenja, uspomene, prijatelji i to je nešto što se ne zaboravlja dok sam živa. Imam kontakte s mnogim dragim ljudima u Sarajevu, tu imam najviše prijatelja.
Privrženost pokojnim roditeljima često javno pokazujete, dijeleći sa svojim pratiteljima na društvenim mrežama fotografije i sjećanja, posebno na majku. Bili ste joj jako privrženi?
– Moja pokojna majka Anđa je bila, ne samo divna majka i divan roditelj nego, prije svega, prijatelj, pomoćnik i sekretarica, žena koja je brinula o nama 24 sata. Ona je bila neko ko nije imao svoj život nego je živjela naše živote. Njenim odlaskom pokazalo se kolika je praznina ostala iza nje, koliko je njeno izgorijevanje za sve nas bio istinski poriv. Ona je smatrala da tako treba u životu, niko je nije silio na to, niti tažio od nje. Bila je tako odgojena, smatrala je da je njen život ispravan ako živi za svog muža, svoje dijete, da je najnormalnije da se žena tako žrtvuje. Ona se javljala na moje pozive, ugovarala koncerte, snimala televizijske emisije u kojima sam učestvovala (dok su postojale VHS kasete). Kao kćerka nastojala sam da joj se odužim, pružajući joj svu ljubav, njegu, pažnju, ali ljubav koju je ona meni dala je nešto što se nikada ne zaboravlja. Sjećam se kada je pokojni Đorđe Novković napisao pjesmu „Majko, majko“, ja sam bila u Sarajevu i zvao me je, a javila se mama, on je rekao: „Gospođo Anđo, znate, vi toliko brinete o Nedi i brinete se kako će njena ploča ispasti, ja sam želio da vam posvetim jednu pjesmu u znak zahvalnosti što se toliko brinete o Nedi“. Majka je bila oduševljena, ma malo je kazati. I u njenim posljednjim godinama života, a bolovala je od Alzheimerove bolesti, kad me više nije prepoznavala, nije znala ko sam, ni ime, ni šta sam ja njoj, kad bih joj zapjevala pjesmu „Majko, majko“, ona je znala svaku riječ. To me duboko fasciniralo, i to je nešto što me ponukalo da mislim da je pjesma najbolja terapija i za takvu bolest.
Šta ste o majčinstvu naučili od svoje majke?
– Naučila sam da ljubav prema djetetu mora biti bezrezervna, ničim uslovljena i zauvijek. Nema tu malo dijete, veliko dijete, udata žena, žena koja je rodila, ne postoje godine, titula, niti bilo koja situacija koja će izbrisati ljubav prema djetetu i isključiti ga iz nečega što se zove briga i pažnja. Ja se tako nastojim ponašati prema svom djetetu i beskrajno sam zahvalna svojoj majci što me tako naučila.
Šta je Vaša kćerka naučila od Vas?
– Ne samo da je ljubav majke bezgranična, nego da je majka veliki borac, neko ko se ne predaje i ne odustaje, ko će zarad svog djeteta i porodične sreće učiniti sve da taj dom bude i topao i ispunjen. Da se u njemu svi članovi osjećaju lijepo i ugodno. Naučila sam je da za porodicu vrijedi svaka žrtva.
Proslavili se nedavno 70. rođendan, a na Vama se to nikada ne bi reklo. Izgledate fantastično. Koja je tajna Vašeg dobrog izgleda?
– Hvala vam za kompliment povodom mog izgleda, ali ja mislim da izgledam onako kako se osjećam. Osim te građe, koju sam naslijedila od svoje majke i kojoj sam mnogo zahvalna, sve drugo je rezultat moje muke i truda, kako to često znam kazati u šali. Trudim se da to što mi je priroda dala održim, a to što ste zreliji podrazumijeva da trebate više ulagati napora i truda da se prirodna ljepota zadrži koliko je moguće, da koža zadrži svoj tonus, ali i da, prije svega, duh i duša trebaju biti jednako mladi i kompatibilni, jer bez toga nema fizičke ljepote. Ja sam neko ko mnogo pridaje pažnje njezi i naravno ishrani, kao i vježbanju. Prvenstveno mi je bitno da živim u zdravlju, a te neke mumificirane face koje danas sve češće viđamo, ne odobravam, niti mi je to lijepo. Prosto živim u dobu u kojem se sasvim lijepo osjećam.
Kažu da svako životno razdoblje donosi lijepe, ali i one manje lijepe stvari. Kako ste se mirili i prihvatali promjene koje su godine donosile i kako ste u skladu s tim mijenjali svoje beauty navike?
– Ja sam neko ko zaista može tvrditi da, što sam starija, to se bolje osjećam. Prije svega, starost donosi zrelost u svakom smislu, jer, kad ste mladi, opterećeni ste mnogim stvarima, radom, formiranjem porodice, školovanjem, sve su to izazovi koje nekako padaju na glavu svake žene jako operećujuće i gotovo se uvijek osjećate krivim ako niste bili dovoljno dobri u tim trenucima. Sve u svemu, ta pozna zrelost donosi sigurnost, vrijeme kad raščistite s mnogim zabludama, mnogim lažnim prijateljima, prioritetima. Opuštenije pristupam životu, pa i toj beauty njezi. Najviše vodim računa da moje lice bude uvijek očišćeno nakon upotrebe šminke, da je nahranjeno, da jedem sve nutritivne stvari koje su jako bitne. Sada pogotovo zbog Corone uzimam vitamine i suplemene koje zreliji organizam više ne proizvodi, a nisam ni znala da ih organizam traži.
Neda s kćerkom Jelenom, zetom Predragom i unukama Aleksandrom, Nedom i unukom Dušanom
Često možemo čuti koliko stres i slični faktori utječu na način kako ćemo stariti. Kako se borite protiv stresa?
– Jedini pravi lijek u ovo stresno doba je dobra porodica i rad u kojem uživate. Uživanje u sitnim zadovoljstvima i u svakom danu. Rad, ljubav, pozitivna razmišljanja i energija koja je neophodna da bi se lijepo i kvalitetno uživalo.
U kojoj fazi svoga života ste se pomirili s prošlošću, oprostili joj i prihvatili sadašnjost sa svim onim što ona nosi?
– Prošlost je dio naših života, ona ne može da se promijeni, ali iz nje mnogo toga može da se nauči. Svakako je nešto što je svakog naučilo da se život sastoji od lijepih i ružnih stvari. Svaka situacija može biti dobra škola, putokaz kako dalje. U svakom slučaju, prošlosti se čovjek ne treba stidjeti, pogotovo one na koju nije mogao da utječe, ali svakako treba izvući pouku i shodno tome se ponašati dalje.
Vi ste jedna od najobrazovanijih žena na estradi. Da niste pjevačica, biste li bili pravnica?
– Da nisam pjevačica, bavila bih se nekom djelatnošću u vezi s pravom ili engleskim jezikom, ili kombinacijom tih dviju djelatnosti koje pružaju širok spektar raznih poslova. Ja sam sebe vidjela u diplomaciji, u međunarodnim poslovima, ali baveći se muzikom postala sam ambasador dobre pjesme, predstavnik ovog tla, jezičke pjesme, muzičke kulture, gdje god da dođem i kojem god narodu da pjevam.
Jednom ste bili u braku i više nikada. Zbog čega je to tako?
– Ja to kažem, jedva jednom i to neuspješno. Naime, smatram da je brak ozbiljna institucija i zajednica, i nikako ne mogu da razumijem ljude koji olako stupaju u brak na osnovu jednog ili dva izlaska, dvije-tri večere, ili pet dana zabavljanja. Zaista se divim ljudima koji to olako shvataju, razvode se i žene po nekoliko puta. Pogotovo ljude koji imaju porodice, odnosno djecu. Ja sam svoju porodicu, odnosno svoju kćerku stavila na prvo mjesto, pa onda tog nekog eventualnog novog muža. Jako je teško ženi s djetetom uklopiti sve, i poslovno i privatno. Pogotovo uklopiti svoje dijete s novim čovjekom, tako da nisam naišla na osobu s kojom bih to mogla sklopiti. Prije svega sam dobra majka, pa nakon toga žena koja ima potrebu za ljubavlju, pažnjom, nježnošću i naravno sretnim brakom ili zajednicom. Nisam uspjela u tome jer sam možda presavjesna ili usljed događanja koja su naše normalne živote ispunila nenormalnim, mislim na probleme, selidbe, stresove, traume, tako da sam rješavala prioritetne vitalne stvari pa tek onda razmišljala o nekom ljubavnom životu ili eventualno novom braku.
Je li privatni život trpio zbog posla?
– Jeste, trpio je, nisam mogla da biram između jednog ili drugog, ali svakako se odražavao posao na moj privatan život, u lošem smislu, jer odsustvo od kuće je nešto što svi ne prihvataju kao normalnu situaciju. Kad ne provodite vrijeme s djetetom ili mužem, jer ste odsutni zbog posla, osjećate neku vrstu grižnje savjesti, unutarnju borbu između nečega što morate, što ste preuzeli na sebe kao obavezu, potpisali ugovor i onoga što kući ostavljate, a volite. Ja sam bila nužno odsutna od kuće, stalno sam putovala, jer moje radno mjesto nije udaljeno kilometar, dva, tri. Odsustvovala sam u bitnim trenucima, kada je dijete bilo bolesno, kada je imalo problem u školi, kada je muž želio da budem uz njega, kad su slavlja, praznici. To je bilo tako, to je bit ovog posla, da ste na koncertima, s publikom, da ste po svijetu, da ne možete biti na jednoj adresi. Ko to može da podnese i ima sretan brak, taj je na konju, a to je jako rijetko. Ko to ima, treba to smatrati kao dobitak na lotu. Znamo to mi koji smo dugo na estradi i koji se dugo bavimo ovim prezanimljivim poslom zvanim muzika.
Vjerovatno je iluzorno misliti da je svačiji život ispunjen isključivo mirom i srećom. Osim lijepim trenucima, u životu ste se suočili i sa smrću i odlaskom ljudi koji su vam značili. Na koji način prihvatate najteže gubitke i da je nešto moralo da se desi?
– Tokom devedesetih godina, kada su nam se počele dešavati jako ružne stvari, od ratova, selidbi, gubitaka, materijalnih šteta, crtanja meta na čelu, raznih maltretiranja, pa do smrti roditelja, činilo mi se da sam svakog dana tokom tih devedesetih čula i doživjela ružnu vijest. Prekrasni život, koji sam do tada imala, pretvorio se u svojevrsni pakao. Ponekad sam očajna sjedila i plakala i pitala se: „Bože, zašto?“, a onda kad sam vidjela mnogo gorih i težih situacija, shvatila sam da je sva ta mržnja koja je negdje kulminirala među ljudima, jednostavno, imala potrebe da se iskali na meni, te da me takva razmišljanja nigdje ne vode. Okrenula sam se drugačijem stavu životu, a to je da samo ljubav pobjeđuje. Sve vrijeme me držala moja publika i pjesma.
U koju estetiku se Vi, kad je riječ o modi i stilu življenja, najviše uklapate?
– Nastojim se prilagoditi sebi, vremenu, dobu dana i, naravno, namjeni tog odjevnog predmeta. Imam širok spektar interesovanja, pa se tako i oblačim. Bavim se tenisom, plivanjem, fitnesom, ali volim visoku eleganciju, ženstveni stil, u kojem ima seksepila. Volim dobar materijal i dobar kroj. Vjerna sam žutoj, crvenoj, bijeloj, crnoj i plavoj boji.
Kada biste morali izabrati jednu svoju pjesmu i kazati da Vam je najbolja, koja bi to bila i zbog čega?
– Teško je među stotinama pjesama koje sam snimila izdvojiti jednu, ali, ako moram, onda je to pjesma „Zora je“, pjesma koja je obilježila moju karijeru, prevedena je na 13 jezika. I danas kad je zapjevam, pjevaju svi, tako da, dok sam živa, „Zora je“ bit će moj zaštitni znak.
Neda s rajom iz sarajevske Treće gimnazije
POSEBNE ČESTITKE OD RAJE IZ SARAJEVA
– Za svoj jubilarni rođendan dobila sam stotine čestitki iz cijelog svijeta, od prijatelja, kolega, rodbine, fanova, ali među najdražim čestitkama koje sam primila su one od ljudi iz Sarajeva, od Halida Bešlića, Seje Brajlovića, Čole, Brege, Neleta Karajlića. Jednom riječju, sve ono što smo bili u Sarajevu, to smo ostali da budemo i dalje u životu: dobri drugari, normalni ljudi, iako i dalje popularni i traženi, veoma zauzeti, ali, prije svega, raja i sjajni prijatelji, i hvala im na tome.
Sve o novom broju magazina “Azra” saznajte na linku ispod: