S nepunih 17 oboljela sam od raka limfnih žlijezda, ali sam uspjela izaći kao pobjednik. Bilo bi kukavički i pomisliti odustati. Podrška je pola izlječenja. Donne Ares se sjetim svake noći prije spavanja, pomolim se i zaspim. Prva kreacija je nastala kada sam bila potpuno ćelava i željela sam skrenuti pažnju sa svoje ćelave glave tako što sam izradila naušnice za sebe. Ideje nalazim u svakodnevnoj ljubavi koju mi pružaju porodica, prijatelji, momak
Ispunjenje želja Sarajke Nejre Musić rođene prve poslijeratne godine u BiH, prekinula je teška bolest, dok je s nepunih 17 sanjala najljepše snove. Na Odsjeku za klavir tada je završila Srednju muzičku školu i kada je trebala nastaviti s visokim obrazovanjem, zaustavio ju je karcinom. No, nije se predala. Uz sve prepreke i nedaće, liječenja i teške terapije kroz koje je prolazila, nastavila je da ostvaruje jedan po jedan san. Danas, kada je izliječena i ima svoj mali dizajnerski biznis, i dalje sanja. Treća je godina studija psihologije i pedagogije, vrijedno sprema ispite, bavi se privatnim poduzetništvom i želi postati klinički psiholog te raditi s djecom. Prije sedam godina počela je da stvara prve odjevne i kreacije nakita, čije slike dijeli na svojim društvenim mrežama. S tek 24 godine Nejra je primjer i podstrek i mnogo starijima da nikada ne pokleknu pred iskušenjima, ma koliko teško bilo.
– Da, s nepunih 17 oboljela sam od raka limfnih žlijezda. Nije bezazleno, niti je bilo jednostavno proći takvu bitku. Ali, ponosno mogu reći da je sve to iza mene i da sam uspjela izaći kao pobjednik. Život donosi razna iskušenja. Stalno se pred nama pojavljuju prepreke, ali šta bismo mi bili kad bismo odustajali?! Znam da nikada, ali stvarno, bez laganja, nikada nisam ni pomislila odustati. Odustajanje je kukavički potez i ne smijemo ni u jednom trenutku pomisliti na to. Pored toliko lijepih stvari koje nas okružuju, pogleda na budućnost, prijatelje, porodicu pa i porodicu koju trebamo i sami osnovati, bilo bi kukavički i pomisliti odustati. Podrška je pola izlječenja. Stalno ponavljam da, kada imate podršku, nemate vremena misliti na odustajanje – odlučno poručuje u intervjuu za “Azru” ova mlada djevojka, heroj.
Završili ste muzičku školu, ali bolest Vas je prekinula kada ste trebali punim plućima udahnuti život i nastaviti se baviti muzikom.
– Muzika je moja prva ljubav i to će biti uvijek. Iako sam položila prijemni na Muzičkoj akademiji, bila sam spriječena nastaviti. No, neke ljubavi uvijek ostaju, a moja prema muzici će ostati zauvijek. Nisam student Akademije, ali muziku živim svakog dana. Bilo bi nezamislivo da dan prođe bez bar nekoliko otpjevanih taktova. Nakon osnovne i srednje muzičke, jedino sam se vidjela u tom fahu. No, kada život nametne nešto drugo, mora se smoći snaga i krenuti dalje. Neću zaboraviti te dane, ali neću zapostaviti ljubav koja se rodila tih dana, kad sam se morala odlučiti za nešto novo. Mislim da muzika može uvijek biti sporedna djelatnost u mom životu.
Kako ste se nosili s teškim trenucima Vi, a kako porodica, posebno roditelji?
– Podrška majke, oca, brata i ostalih članova porodice bila je moj lijek. Vruća čorbica svakog dana, doslovno svakog dana, koju bi moja tetka donijela u bolničku sobu, zaista je bila poseban lijek. Tople riječi moje majke Zehre i ostalih članova porodice. Briga moje pratetke Tidže, koja je medicinski radnik, pa sve do ljudi koji su mi u tom periodu života postali porodica. Brinuli su! Svakog dana su zvali. Neki su čak dolazili ispod prozora, jer nije bilo mogućnosti ući u moju sobu. Ma svaka osoba koja je u moj život ušla tada postala je moja porodica. I dalje, mislim da imam najbolju porodicu na svijetu. Oni se nisu odvajali od mene. Ali, na prvo mjesto uvijek stavljam majku, oca i brata.
Kako ne bih?! Moja majka. Moja Mirelica. Žena koja je spavala na drvenoj stolici pored mog kreveta. Spavala je na najneudobnijoj stolici na svijetu. Opet kada bih ustala, sva sretna bih potrčala u nove pobjede. Izmišljala je doručak, ugađala šta bih jela, šta bih popila, i tako ukrug, jedan dugi period proveden u bolnici zajedno s njom. Proživljavale smo sve i svašta. Moj tata, koji je inače smiren i pažljiv, bio je uplašen. Ipak, nijedan njegov dolazak nije prošao bez igre kartama. Kako sam mu samo dosađivala. “Hajde još jednom, i još jednom”… a nikada nisam osjetila: “Ne mogu”. Zahvalna sam do kraja života. Svojim roditeljima, porodici, ali i prijateljima. Iako se bojao igle, moj brat Kenan bi svakog dana došao i gledao me kroz prste, doslovno! Jer, ako bi vidio iglu, to bi bio kraj za njega. Odmah mi preuzme sve medicinsko osoblje (smijeh).
Nejra s majkom
Kako je završeno liječenje i kako ste sad?
– Uz pomoć porodice, ljudi, prijatelja, ali na prvom mjestu uz pomoć dragog Boga, ja sam uspjela! Pobijedila sam bolest nakon dugog perioda liječenja. Sada sam odlično! Prošla sam neke stvari i ne bih poželjela nikome takvu bol. Teško stanje, bespomoćnost i suze najbližih! Zato svakome želim zdravlje. To je moja najveća želja za sve ljude ovog svijeta.
Teške životne situacije navele su Vas na drugačije izbore za svoju budućnost od onih koje ste prvobitno željeli. U kom pravcu ste otišli?
– Navele su me na izbore koje možda nikad u životu ne bih birala da nisam bila primorana. Sada sam studentica treće godine pedagogije i psihologije. U toku liječenja čuvala sam i brinula o djeci koja su ležala u mojoj sobi. Uh, ležala su djeca preko krevetića i na podu. Dizala sam ih u krevetić, ljuljala i uspavljivala. Probudila se neka ljubav u meni. Znala sam da volim djecu, ali ovu sam u potpunosti razumjela. Eto, odatle kreće moja ljubav prema radu s djecom koja prođu najteže bitke. Planiram da u budućnosti završim fakultet, ali da se okrenem kliničkoj psihologiji, koja će mi omogućiti rad s djecom, kako bih ih, kao obrazovana na tom polju, na najbolji način mogla razumjeti i pomoći im.
A, šta su Vaše neostvarene želje?
– Da li ih imam uopće poslije svih dešavanja u životu? Imam, naravno. Neostvarene želje su mi završiti obrazovanje i raditi posao koji volim, ali i biti cijenjena u tom poslu. Biti uspješna u svom poslu i pomoći što većem broju djece, mladih, ali i osoba drugih godina. Naravno, kao i svakoj osobi i meni je želja imati svoju porodicu i ostvariti se kao majka.
I pored svega, navikli smo Vas, posebno prije Corona krize, viđati na muzičkim nastupima. Koliko Vam oni danas nedostaju?
– Ostala sam vjerna muzici. Često sam nastupala na koncertima humanitarnog karaktera, u emisijama na TV programima, a i u društvu se zapjeva poneka. Teška je ovo situacija za sve ljude koji se bave profesionalno ovim poslom, ali vjerujem da, baš kao i ja, utjehu nalaze u bliskim ljudima pa njima zapjevaju.
Bili ste jako vezani uz Donnu Ares. Sjećamo li je se dovoljno, njegujemo li uspomenu na nju?
– Donna Ares je bila posebna osoba. Drugačija i neponovljiva. Veliki umjetnik. Velika ličnost. A o njenim karakternim osobinama bih mogla danima pričati. Mnogo sam naučila od Donne. Znam da je se sjetim svake noći prije spavanja. Pomolim se i zaspim. Općenito mislim da bismo se mogli više sjećati velikih ljudi. Znam čije srce je se sjeća svakog dana. I zaista želim da to ostane tako, jer znam da će barem oni u mom okruženju uvijek misliti na nju. Zaista je bila posebna. Nije se uspjela izboriti, ali zaboravljena neće biti. Živi ona.
Koju muziku Vi najviše volite izvoditi?
– Sevdalija sam u duši! Osim toga, pop muzika je moj fah. Vjerni sam fan Tonyja Cetinskog.
Mnogi Vaš mali biznis prate na društvenim mrežama. Kakva je to Vaša radionica? Ko dizajnira, kreira, osmišljava, šije odjeću i pravi sve te lijepe nakite?
– Ono čime se mnogo ponosim jeste moj “Neki nakit store”. Nastao je prije sedam godina i danas ponosno vodim svoj biznis i imam velike planove za dalje. Na društvenim mrežama NNS je postao poznat, zahvaljujući mojim vjernim kupcima, ali sam vječno zahvalna i influencerima koji zaista bez ikakve reklame, besplatnih primjeraka, nose i kupuju “Neki nakit”. Kreacije su lično moje, ali i rad je mojih ruku. Sve što stvaram zamišljeno je još u tim bolesničkim zidovima, i sve polahko sada dolazi na red za izradu.
Kada ste uopće došli na tu ideju i počeli stvarati svoje prve kreacije?
– Prva kreacija je nastala kada sam bila potpuno ćelava i željela sam skrenuti pažnju sa svoje ćelave glave tako što sam izradila naušnice za sebe. Od tog trenutka krenule su narudžbe, iako ih nisam mislila prodavati. I eto, tako se rodio moj “Neki nakit”.
Odakle crpite ideje? Kako dolazite do materijala za odjeću, pogotovo sada, u vrijeme pandemije?
– Ideje nalazim u svakodnevnoj ljubavi koju mi pružaju porodica, prijatelji, momak. Ispunjenost, sreća i neka moja luda energija koja ne staje. Zaista je važno biti voljen. Ideje su oduvijek bile tu, samo sada s papira prelaze u djela i postaju stvarnost. Općenito, jako teško dolazim do materijala. Volim da imam nešto drugačije i malo neobičnije. S raznih strana svijeta dolaze moji materijali. Drugačiji su i posebni, mogu se pohvaliti. Smogla sam snage, iako sam se dugo libila pokazati ih javno, na društvenim mrežama, ali se odlično pokazalo. Covid je zaustavio sve pa i mene, ali se snalazim. Nadamo se da će ovo sve brzo proći, pa ćemo imati još novije i posebnije materijale.
Je li teško stizati sve to, raditi, osiguravati egzistenciju, sudirati psihologiju i pedagogiju? Kako uspijevate sve objediniti?
– Dobra organizacija je pola posla. Ako ujutro spremam ispite i imam predavanja na fakultetu, navečer radim haljine, fotkam ih, odgovaram klijentima i ostalo. Sve se nađe na rasporedu i zaista je lahko kada se čovjek dobro organizira. Ponekad jeste i teško, neću kriti, ali opet kad se vratite na svoju organizaciju, sve je lakše. Naravno, nema više stresa kao prije, jer kada u sve ove obaveze ubacite stres, sigurno da ide sporije. Ne dajte nepotrebnim stvarima da vam uzimaju dragocjeno vrijeme!
Nedavno ste prebolovali i Corona virus.
– Jako sam se pazila. S obzirom na to da sam onkološki pacijent, veoma sam vodila računa. Oni koji me znaju, stalno mi govore: “Šta više pereš ruke, brišeš, skini tu masku, dosadna si”, a onda su bili šokirani kada sam baš ja oboljela od Covida. To je jedno teško i čudno stanje. Moje iskustvo je da sam bila umorna, ništa nisam mogla, izgubila sam čulo mirisa i okusa. Ali, treba i to istrajati. Nakon toliko težih stvari u životu, ovo je bila i šala, zar ne?! Zahvalna sam Bogu da nije bio teži stadij zaraze, a ono što mogu svima savjetovati je: Bildajte svoj imunitet! Vjerujte, Covid je tu i vreba na nas. Nemojte ga olahko shvatiti!
Angažirani ste i u Udruženju „Srce za djecu koja boluju od karcinoma“. Kako ono danas djeluje, koliko je društvo posvećeno pomoći najmlađima, tim herojima – mališanima i šta bi se, eventualno, moralo za njih više uraditi?
– Ponosni sam član Udruženja! Volonter, zapravo. Potrebna im je lijepa riječ, mala igračka i podrška tokom liječenja. Znam koliko mi je značilo. Udruženje djeluje i jako sam sretna da sam njegov dio. Ti predivni ljudi dali su mi prostor i podršku da budem dio njih. Jedva čekam kraj Covida, kako bih opet dio svog dana ispunila stavljajući osmijehe djeci na lice. Naše je samo ono što damo, zato trebamo misliti na djecu, poslati im osmijeh, dati podršku ljudima iz okoline.
To je ujedno i Vaša poruka mladima i svim našim čitateljima?
– Budite svoji! Budite na usluzi drugima i poklonite osmijeh. Ne sudite drugima, jer ne znate ko i kakvu bitku bije. Budite nekome podrška!