Družeći se s pjesnicima Matošem i Ujevićem, „pekao“ je književni, ali i boemski zanat. U Prvom svjetskom ratu, na ratištu u Mađarskoj, razbolio se od tuberkuloze nakon što su ga njegovi saborci pronašli promrzlog kako spava u snijegu. Kada je napunio 36 godina, objavio je svoju prvu zbirku poezije “Pjesme”, koja je ujedno bila i posljednja objavljena za njegovog života
“Ovdje leži pjesnik odličnoga dara, koji nije tražio časti ni šićara, već boemski živio i čuvenstveno pjevo, dok ga smrt ne doprati do ovog mezara”, epitaf je koji je čuveni bh. književnik Safvet-beg Bašagić posvetio jednom od naših najvećih pjesnika Musi Ćazimu Ćatiću, a uklesan je na nišanu Musinog mezara u Tešnju. Rijetko ko je u tako malo godina života (37) iza sebe ostavio toliko mnogo traga kao Ćatić. Njegove pjesme su vrhunski domet naše lirske poezije, a obilježile su početak moderne bosanskohercegovačke književnosti.
Musin mezar u Tešnju
Rođen je 12. marta 1878. u Odžaku, u siromašnoj porodici Hasana Ćatića. Po završetku osnovne škole, nakon očeve smrti i majčine preudaje, preselio se u Tešanj, gdje je uz brijački zanat, kojem ga je podučavao očuh, upisao medresu i učio turski, arapski i perzijski jezik. Da bi izbjegao odlazak u vojsku, Musa bježi u Istanbul 1898. godine, ali se zbog nedostatka novca vraća u Tešanj, gdje biva regrutovan. Nakon tri godine provedene u vojsci ponovo odlazi u Istanbul, gdje pohađa medresu Mektebi numuci terekki, ali se zbog finansijskih teškoća vraća u BiH i upisuje Šerijatsku sudačku školu u Sarajevu.
U tom periodu (1904.-1908.) objavljuje pjesme, eseje i kritike u tadašnjim sarajevskim časopisima: „Domaće ognjište“, „Gajret“, „Pobratim“, „Sijelo“, „Prosvjeta“,„Behar“… Iako je usljed boemskog načina života, koji mu se već tada „osladio“, izbačen iz Šerijatske sudačke škole, pa je peti razred polagao privatno, zbog nespornog književnog talenta ponuđeno mu je da uređuje „Behar“. Musa se nije dugo zadržao na tom poslu i 1909. godine odlazi u Zagreb da studira na Pravnom fakultetu. Za dvije godine studiranja nije položio nijedan ispit, nego se družio s Antunom Gustavom Matošem i Tinom Ujevićem i u njihovom pjesničkom krugu „pekao“ književni, ali i boemski zanat.
Bosonogi čudak
Materijalne neprilike natjerale su Ćatića da se iz Zagreba vrati u Tešanj, gdje se zaposlio u banci, odakle je ubrzo otpušten zbog čestih izostanaka s posla i sklonosti opijanju. Potom se zaposlio kao pisar u gruntovnici u Bijeljini, ali ni tu nije ostao dugo. Zbog pijanstva i neodgovornog ponašanja ponovo biva otpušten i živi u bijedi i siromaštvu. U tom periodu razmišljao je o samoubistvu, a istovremeno je pisao svoje najbolje stihove. Književnik i učitelj iz Odžaka Nazif Resulović, Musin savremenik i prijatelj, ostavio je napis u kojem je opisao tadašnju pjesnikovu bijedu:
”Polovinom aprila 1912. godine, a jednog krasnog predvečerja, čobančad su vidjela nekakva bradata, odrpana i bosonoga čudaka gdje leži pod šljivama… U tom zapuštenom čudaku panduri otkriše Musu Ćatića, koji, bez zaposlenja i materijalnih sredstava, a praćen bijedom i nevoljom, bijaše krenuo u svoj rodni kraj, da se skloni kod svog stričevića (Mehmeda) i spasi napaćeno tijelo svoje i izmoreni duh svoj. Pred džakom je sačekao dok nije pao deblji mrak jer ga je bilo stid da kroz rodno mjesto prođe onako otrcan i neugledan…”.
Pjesnikov lik je na novčanici od 50 KM
Iz te teške situacije Musu „spašava“ Muhamed Bekir Kalajdžić, koji ga 1912. odvodi u Mostar i povjerava mu uredništvo časopisa „Biser“, kao i prevođenje djela savremenih turskih i arapskih pisaca za Muslimansku biblioteku. Godinu i po je obavljao te poslove i u tom periodu napisao više djela nego tokom cijeloga života, jer je Kalajdžić strogo nadzirao njegovo ponašanje. U Mostaru ga je zatekao Prvi svjetski rat, kada je mobiliziran i poslan na ratište u Mađarskoj, gdje se razbolio od tuberkuloze nakon što su ga njegovi saborci pronašli promrzlog kako spava u snijegu. Liječenje u vojnoj bolnici u Budimpešti nije bilo uspješno, te je u martu 1915., 20-ak dana prije smrti, demobiliziran i vraćen u Tešanj.
Težak teret – crna tuga
Samotnički život, siromaštvo, bolest, preosjetljivost na društvena događanja, teški momenti koje je doživljavao tokom boravka u vojsci i ratu, neshvaćenost i osude okoline, sigurno su pravili velike ožiljke na pjesnikovoj duši, te uzrokovali Musino traženje utjehe i lijeka u alkoholu. No, to ne opravdava njegovo opijanje, buntovničko i neodgovorno ponašanje, a pogotovo uništavanje samoga sebe, ali dokazuje da nije imao snage da se izbori i odupre depresiji u koju je iznova upadao. Sav očaj, tugu, bol, melanholiju i čežnju u tim teškim momentima pretakao je u stihove:
Ja nijesam sanjar, na sunčanom traku
Što zida sebi dvore od biljura;
Ta ja sam patnik, kog po crnom mraku
Na lednom krilu silna vitla bura
Ko svehli listak sa tanane grane,
U mutnu jesen kad na zemlju pane… (dio pjesme „Ja nijesam sanjar“)
Gledao sam sjenku jednu
Gdje stazicom uskom bludi
Kroz mrak noći neizvjesne;
Tjerala je klika ljudi.
I bježaše žurno ona
Od te klike – pustog ruga,
A o pleću visio joj
Težak teret – crna tuga… (dio pjesme „Moj život“)
Kako je gadno ulizica biti
I drugom smradne cjelivati stope!
Kako je gadno, proseć suze liti,
Da tuđi skutovi u njima se tope –
Kako je gadno ulizica biti!…
Kako je nisko nemat’ samosvijesti
I u svom srcu ponosa i žara,
Pa tuđim znojem kruh natopljen jesti… (dio pjesme „Moja ispovijest“)
Zvaničnici Tešnja odali su počast Musi i postavili nišane na njegov mezar tek 1928., 13 godina nakon njegove smrti
Ne gledaj me, ljepote ti tvoje
Ćatićev težak životni put, ipak, ne umanjuje činjenicu da je bio prvi bosanskohercegovački pjesnik moderne književnosti i ostavio veliki pečat u kulturno-historijskoj baštini BiH. Uzor su mu bili tadašnji moderni evropski pjesnici, među kojima se isticao Heinrich Heine, njemački romantičar i najprevođeniji pjesnik na prostoru bivše Jugoslavije, autor poznate pjesme „Azra“ („Kraj tanana šadrvana“), koju mnogi pogrešno svrstavaju u naše autohtone sevdalinke.
U svojim pjesmama Musa je maštovito sublimirao emocije i doživljaje usljed neostvarenih ljubavi, životnih nesreća i poraza. Pjevao je o vjeri, prirodi, domovini, ali i o ženi, životu, ljubavi, koja mu je, kao i svim romantičarima, uvijek bila u prvom planu.
Ne gledaj me, ljepote ti tvoje!
Jer Tvoj pogled mir mi samo muti.
Ne gledaj me, jer do Tvog su skuta
Mom sevdahu zagrađeni puti…
Ti si kćerka bogatstva i sreće,
Odrasla si u zlatu i svili,
Tvojom dušom nikad se nijesu
Oblakovi teške tuge vili… (dio pjesme „Jednoj bogatašici“)
U sevdahu pjesma moja
S lahke harfe tebi hrli
I tvoj svaki korak prati,
Jer je željna da te grli;
Ah, željna je da na tvoje
Ružičaste usne pane;
Pa pusti je, zlato moje,
Ljubeći te nek izdahne… (dio pjesme „U sevdahu“)
Ja sam vjerni rob ljepote… Kad mi majka život dala,
S oblaka je vila pjesme nad bešiku moju pala
I cjelovom, štono pali kao tropsko sunce vrelo,
Taknula u usne moje i djetinsko sitno čelo;
Zato vazda na mom čelu vječnog aška misli gore,
A usne ih pjesmom zbore… (dio pjesme „Ja sam vjerni rob ljepote“)
Pjesma „Islam“ objavljena u časopisu „Behar“, u vrijeme kad ga je Ćatić uređivao
Gospode, evo na sedždu ti padam
Godine 1914., kada je napunio 36 godina, objavio je svoju prvu zbirku poezije “Pjesme”, koja je ujedno bila i posljednja objavljena za njegovog života, jer je odštampana samo pola godine prije njegove smrti. U pjesmama koje je pisao pred sami kraj života obraćao se Bogu, Jedinom kojem je vjerovao, ispovjednim tonom, uz pokajanje zbog svog neurednog života, ali i bunt prema društvu čijim se niti pisanim niti nepisanim pravilima nije pokoravao.
Gospode, evo na sedždu Ti padam,
Pred vječnom Tvojom klanjam se dobrotom
I molitve Ti u stihove skladam,
Proseć: “Oh, daj mi smisao za ljepotom!”
Gospode, evo, na sedždu Ti padam.
Ti znaš, da bijah nevin poput rose
I poput lijera u proljeću ranom;
Al ljudi, med što pod jezikom nose,
Otrov mi dadoše u bokalu pjanom,
Mada sam bio nevin poput rose.
I tada s Tvoga skrenuo sam puta
I zatrtao kroz pustoš i tamu
Ah, strast mi razum okova i sputa,
Da ropski dvori njenu crnom plamu –
I s Tvoga ja sam zabasao puta…
…Ja sada bježim pod okrilje Tvoje
I Tvog Kur’ana, Tvoje vječne riječi,
Gospode, grijehe odriješi moje
I bolesnu mi dušu izliječi –
Ta ja se sklanjam pod okrilje Tvoje…
…Gospode, evo na sedždu Ti padam,
I kajem grijehe pred tvojom dobrotom –
I molitvu Ti u stihove skladam,
Proseć: “Ah, daj mi smisao za ljepotom!” –
Gospode, evo na sedždu Ti padam! (dijelovi pjesme „Teubei-Nesuh – Pokajanje jednog grješnog pjesnika“)
Agonija kao zlatni prah se vije,
Vrh mene leprša jedan žuti cv’jet.
Još nikad nije ljepše mirisala
Moja mala izba – moj veliki svijet.
Slaba moja ruka k žutom cv’jetu teži,
Hvatajuć ga tako lijep i žut.
Ali zalud napor, cvijet od mene bježi,
I opet mi pada na prsa i skut.
I ja sam opijen s njegova daha –
Dok Velike Gospe iz žutoga praha
Pojavi se lik……. („Pred smrt“)
Pjesma „Pred smrt“ nije dovršena, jer je pjesnik umro dok ju je pisao, 6. aprila 1915. godine.