Ovaj velikan pisane riječi ostavio je neizbrisiv trag u književnosti i historiji BiH, ali još nije dobio priznanje i mjesto koje zaslužuje. Njegov otac Hilmi-beg potječe iz poznate porodice Gradaščevića, s majčine strane, a s očeve od čuvenog tuzlanskog Ahmed-kapetana Muradbegovića
Najznačajniji predstavnici avangarde, preporoda i modernizma u bosanskohercegovačkoj književnosti, saglasni su svi književni historičari, jesu Ahmed Muradbegović i Hamza Humo.
– Bez kulture, bez velike sveopće kulture nema nove umjetnosti. „Hamlet“, „Božanska komedija“, „Faust“, „Raj““, Peer Gynt“, „Idiot“, „Vaskrsenje“, bili su nekad djela, danas su samo riječi, pojmovi, simboli pomoću kojih se novi umjetnik izražava… Umjetnost uopće nema atributa u smislu vremenskom i prostornom, ona nema ni starosti ni mladosti, jer je apsolutna i vječna – govorio je Muradbegović davne 1924. godine o svom shvatanju umjetnosti.
U vrijeme u kojem je živio i stvarao, Muradbegović nije bio shvaćen, a donekle ni prihvaćen od uskogrude sredine, koja je svaku avangardnu misao i djelovanje osuđivala, ne zbog toga što je bila pogrešna, nego zbog straha od posljedica koje bi uzdrmale njihovu sigurnost i pozicije.
Ahmed je u svojim djelima oštro kritizirao patrijarhalnu zatvorenu sredinu, njenu inertnost i učmalost, te položaj žene, jer je vidio „ispred svoga vremena“, ali ga ipak ne možemo svrstati u socijalne pisce. Jer, u svoja djela on je unosio velike emocije, a specifičnim načinom pisanja romantično je govorio o Bosni i Hercegovini i njenoj prošlosti, njenim ljudima i problemima. Ovaj velikan pisane riječi, liričar, romansijer, dramski pisac, reditelj, novelist i publicist ostavio je neizbrisiv trag u književnosti i historiji BiH, ali još nije dobio priznanje i mjesto koje zaslužuje, o čemu je 1987. godine pisao i naš književnik i borac za bošnjački identitet Alija Isaković:
– …nadam se da Ahmed Muradbegović dobije odgovarajuće mjesto u muslimanskoj, bosanskohercegovačkoj i jugoslovenskoj književnosti; prvenstveno bosanskohercegovačkoj iz koje je bio izopćen – nešto vlastitom krivnjom, nešto nemarnošću bosanskohercegovačke kritike i književne historije, a nešto nedokučivim životnim usudom.
Kreator Dubrovačkih ljetnih igara
Ahmed Muradbegović rođen je 3. marta 1898. u Gradačcu. Njegov otac Hilmi-beg potječe iz poznate porodice Gradaščevića, s majčine strane, a s očeve od čuvenog tuzlanskog Ahmed-kapetana Muradbegovića. Prema porodičnom predanju, Muradbegovići su iz Budima doselili u Tuzlansku nahiju u vrijeme turskog napuštanja Ugarske. I Ahmedov brat Husein bio je pisac.
Nakon završene osnovne škole u rodnom mjestu, pohađao je tri razreda gimnazije u Tuzli, potom sarajevsku Veliku gimnaziju (današnju Prvu gimnaziju), te gimnaziju u Bihaću, da bi 1917. godine bio mobiliziran u austrougarsku vojsku u kojoj je služio do kraja Prvog svjetskog rata.
Godine 1919., nakon konačno položenog završnog gimnazijskog ispita, upisuje studij prava u Sarajevu, a poslije dva semestra prelazi na Filozofski fakultet u Zagrebu, gdje je diplomirao nacionalnu historiju, opću historiju i historiju južnoslavenske književnosti, latinski i njemački jezik. Uporedo je završio i Glumačku školu u Zagrebu.
Od 1921. godine Ahmed je bio član Hrvatskog narodnog kazališta i pomoćni reditelj legendarnog jugoslavenskog reditelja Branka Gavelle, a potom se zaposlio kao nastavnik Glumačke škole i profesor Prve realne gimnazije u Zagebu. Za vrijeme Drugog svjetskog rata radio je kao intendant Hrvatskog državnog kazališta u Sarajevu zbog čega mu je 1945. godine suđeno. Godine 1947. biva amnestiran i postavljen za korespondenta u Zadružnom savezu u Gradačcu.
Muradbegović je jedan od osnivača Narodnog pozorišta Tuzla (1949), kao i časopisa “Pozorište”. Od 1956. do 1960. godine bio je direktor Drame Narodnog pozorišta u Banjoj Luci, nakon čega je penzioniran te preseljava u Dubrovnik, gdje učestvuje u kreiranju Dubrovačkih ljetnih igara.
Najeminentniji bh. dramski autor
Prvo djelo, pjesmu „U krvi i plamenu“ objavio je u devetnaestoj godini života, u „Sarajevskom listu“, 1917. godine. Potom objavljuje zbirku novela „Haremska lirika“, 1921. godine.
Muradbegović je bio odličan u svim književnim žanrovima, ali je njegovom senzibilitetu najviše odgovarao dramski izražaj u kojem pojedinac pokušava savladati napetost suprotstavljenih strana i načela. Likovi njegovih drama su ili naglašeno humani i strastveni borci ili plašljivci i slabići, koji svojim suprotstavljenim karakterima uzrokuju sukobe, održavajući napetost radnje drame sve do njenog kraja. Njegove drame su i zbog likova i zbog tematike koju obrađuju svevremenske, a dvadesetih godina 20. vijeka proglašen je najeminentnijim bosanskohercegovačkim dramskim autorom. Opredijelivši se za ekspresionizam i uopće avangardni pokret u svom pisanju, usmjerio je bosanskohercegovačko dramsko stvaralaštvo ka novim i modernim evropskim tokovima.
Također, najviše priznanja Ahmed je stekao dramama, među kojima se posebno ističe ekspresionistička drama „Bijesno pseto“, u kojoj je opisao borbu usamljenog pojedinca s gomilom, a za koju je dobio Demetrovu nagradu za pozorišnu sezonu 1925-1926. godine.
Drame je uglavnom objavljivao u časopisima, a izvođene su u pozorištima u Zagrebu, Sarajevu, Banjoj Luci i Zenici, ali i u inozemstvu. „Mlinar Andrija“, „Majka“, „Na Božijem putu“, „Husein-beg Gradaščević“, „Rasemin sevdah“, „Ljubav u planini“, prema libretu koji je Muradbegović napisao za „Moranu“ čuvenog kompozitora Jakova Gotovca, najizvođenije su njegove drame, od kojih su neke i danas na repertoarima pozorišta širom naše regije.
Objavio je i historijsku studiju „Omer-paša Latas u Bosni“, a posthumno mu je objavljen roman „Ponos“ za koji je sam rekao da je „roman iz muslimanskog aristokratskog života“.
Na bolji svijet preselio je Dubrovniku, u istom mjesecu u kojem se i rodio – martu (15. marta) 1972. godine, a sahranjen je na dubrovačkom Gradskom groblju Boninovo.
Muradbegović: ROBIJAŠ
Nemojte vi misliti, drugovi, da sam ja uvijek bio ovako mračan i sumoran! Ne! Veseo sam ja bio, veseo! U meni se kršila snaga kao rod na grani. Gorila mladost kao knjiga u plamenu.
A ja!
Eh!
Bio čovjek, drugovi! Kakva rijetko zemlja rodi! Pravi pravcati čovjek! A ne kao sada, po drugi put kažnjenik-robijaš!…
Ih!… A ljudi? Osjećali onda da sam od njih jači! Bojali me se! Mrzili me! I cijenili zbog toga!
Nisam se ni osvrtao na njih. Mogao sam bez njih i bez njih sam bio…