A život mi se pobrinuo za životopis mimo svakog uhodanog pravila – ovom kratkom, ali znakovitom rečenicom bosanskohercegovački književnik, novinar, romansijer i dramatičar Derviš Sušić opisao je svoj životni i profesionalni put nakon preživljenih strahota u Drugom svjetskom ratu. Osim svevremenskim mudrostima, kojima obiluju njegova književna djela, Sušićev rad velikim dijelom obilježen je i novinarstvom, te društvenom angažiranošću pri institucijama kulture. U njegovim djelima mogu se pronaći raznovrsne teme s motivima iz daleke prošlosti, Drugog svjetskog rata i poslijeratnog perioda.
Najplodonosnije godine svoga života Sušić je proveo u Tuzli, gdje je bio upravnik Narodne biblioteke i Regionalnog istorijskog arhiva, ali i dramaturg u Narodnom pozorištu Tuzla.
– Tuzla i moja spisateljska biografija isprepleteni su toliko da više ne znam tačno ni koje mjesto da imenujem kad me pitaju gdje sam rođen. Književno – u Tuzli. U to sam siguran – zapisao je Derviš Sušić u pogovoru svoje tuzlanske trilogije.
U njegovoj “tuzlanskoj” biografiji piše: „Sušić je u jesen 1945. u Tuzli napisao svoj prvi novinski izvještaj, u Tuzli je napisao i svoju prvu knjigu ‘S proleterima’. U Tuzli su napisana i Sušićeva kapitalna djela ‘Ja, Danilo’, ‘Pobune’, ‘Uhode’, ‘Hodža strah’, ‘Žestine’, roman za djecu ‘Kurir’ i čitav niz drugih književnih i literarno-publicističkih radova. Roman ‘Uhode’, koji je uvršten među deset najboljih romana dvadesetog stoljeća, najvjerovatnije je nastao upravo u biblioteci“. A u Tuzli je napisao i drame: „Jesenji cvat“, „Ne čekajući Mijata“, „Bujrum“, „Veliki vezir“, „Posljednja ljubav Hasana Kaimije“, te veliki broj pozorišno-scenskih kolaža, igrokaza, recitala…
PRVI DOBITNIK ZLATNE ZNAČKE OSLOBOĐENJA
– Rođen sam u Vlasenici trećega juna 1925. godine. Otac mi bijaše islamski sveštenik koji je svaku umnu knjigu smatrao svetinjom koju valja čuvati u kući i po nekoliko puta čitati, pa kad se shvati, opet je lijepo smjestiti da je pri ruci, ako se nauk iz nje smetne s uma, a zatreba. Majka – domaćica, znala je pričati ljepše nego što ja danas umijem pisati. Njene priče nisu bile tanana tkanja bajki, nego uzbudljivi vezovi činjeničkih rijeka što ih je zapamtila od starijih, a ovi od svojih prethodnika – napisao je Sušić, između ostalog, u svojoj kratkoj autobiografiji.
U Tuzli je Derviš završio nižu gimnaziju, a u Sarajevu upisao srednju učiteljsku školu, gdje ga je zatekao Drugi svjetski rat, pa se 1942. godine kao sedamnaestogodišnjak pridružio partizanskim jedinicama, boreći se u Lovćenskom bataljonu Prve proleterske brigade.
Poslije rata Sušić se zaposlio kao učitelj u Srebrenici i Tuzli, a potom kao novinar lista „Oslobođenje“, koje mu za izuzetan rad dodjeljuje prvu Zlatnu značku „Oslobođenja“. Uporedo je radio novinarski posao i za list „Zadrugar“, a zatim postao upravnik Narodne biblioteke u Tuzli, koja je 4. aprila 2002. godine nazvana njegovim imenom: Javna ustanova i narodna biblioteka „Derviš Sušić“.
Jedno vrijeme Sušić je bio referent za kulturu i narodno prosvjećivanje nakon čega je u Sarajevu obavljao dužnost savjetnika u Centralnom komitetu Saveza komunista BiH. Bio je redovni član Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, a dobitnik je Dvadesetsedmojulske nagrade, te nagrada ZAVNOBiH-a i AVNOJ-a.
KUCAO U SAZ I PJEVAO SEVDALINKE
Prvi čitatelj Sušićevog romana „Uhode“, dok je bio u rukopisu, bio je još jedan bh. velikan, književnik Meša Selimović, koji je napisao recenziju i preporuku za štampanje tog romana.
– Od Meše sam mnogo naučio što se književnog zanata tiče, ali uvijek sam prihvatao samo ono što mi je pomagalo da idem svojim putem. Meša mi je bio recenzent nekoliko knjiga. Proveli smo mnogo sati u razgovorima o mojim tekstovima i o mnogo čemu na što su tekstovi navodili da se razgovara. Zahvalan sam mu za sve što mi je pomogao – s ponosom je kazivao Sušić o svom kolegi i prijatelju Selimoviću.
Osim historijskih tema, pisao je i o savremenoj problematici u djelima poput “Ja, Danili”, “Ne čekajući Mijata”, “Jesenji cvat” i “Profesionalci”.
Sušićev prvi roman “Ja Danilo” 1964. godine prerađen je u dramu i tada nastaje prekretnica u njegovom stvaralaštvu: okreće se dramskom žanru, pišući i radijske i televizijske drame, te televizijske serijale.
Široj publici Sušić je najpoznatiji po kultnoj seriji „Tale“, koja je snimana u Tešnju, u produkciji TV Sarajevo 1978. godine, a režirao ju je jedan od najboljih bosanskohercegovačkih režisera Sulejman Kupusović. Serija govori o svakodnevici poštenjačine i šaljivdžije Tala, čovjeka kojeg je pregazio život i koji stalno upada u probleme, a sve se dešava neposredno po završetku Drugog svjetskog rata.
Posljednji Sušićev roman „Čudnovato“ objavljen je dvije godine nakon njegove smrti, 1992., a djelo koje je izazvalo i danas izaziva najviše polemika je „Parergon“, objavljeno 1980. godine. U „Parergonu“, antifašističkoj polemičkoj knjizi, napisanoj kao dodatak, odnosno Bilješka uz roman „Tale“, Sušić je preispitivao ulogu bošnjačkog establišmenta i Islamske zajednice u Drugom svjetskom ratu, govoreći, kako je često isticao, svoju istinu.
– Nastojao sam uvijek da govorim istinu, što ne znači da sam uvijek imao pravo. I drugi imaju svoje istine. Izgleda da se moja istina otrgnula od mene, pa sad o meni izriče svoje hirovite sudove čak i na usta onih koji su pozajmili mišljenje. Ah, kakav pad!
Derviš Sušić bio je omiljen u društvu, ne samo zbog rječitosti i duhovitosti nego što je umio i kucati u saz i zapjevati sevdalinku. Preminuo je u Tuzli nakon dugogodišnje borbe s teškom bolešću, 1. septembra 1990., u 65. godini, a sahranjen je u Aleji velikana u Sarajevu.