Svjedoci smo svakodnevnih poteškoća koje vladaju u zdravstvu i sa kojima se ljudi svih uzrasta susreću. Ipak, najvećim izazovima su izloženi onkološki pacijenti i trudnice.
Kako bismo otkrili koje su to poteškoće i kako ih riješiti razgovarali smo sa majkom jednog dječaka i trudnicom Lejlom Fazlinović. Ova trudnica za “Azru” je podijelila svoje iskustvo te propuste sa kojima se susretala za vrijeme vođenja svojih trudnoća.
Ovo je njena druga trudnoća u posljednje dvije godine, a sada joj je dijagnosticirana tromboza i plućna embolija. Kako kaže sada zbog dijagnoze dobija prednost u svim javnim zdravstevnim ustanovama, što joj mnogo olakšava situaciju, naročito u kasnim mjesecima trudnoće. Ipak, objašnjava da situacija nije uvijek bila takva.
– Do uspostavljanja dijagnoze u domu zdravlja su me znali vraćati i do četiri puta, i to ne radi pregleda već samo izdavanja uputnice. Trudnoća se zaista ne naziva bezveze drugim stanjem, pa svaka trudnica, čak i ona najzdravija u nekom momentu ima tu neku svoju boljku. Zbog toga zaista ne shvaćam zašto ne podržati trudnice i olakšati im trudnoću, te između ostalog na taj način podržati i natalitet u BiH – objasnila je Fazlinović.
Osim nedostatka prednosti, smatra da buduće majke nemaju dovoljno informacija te da nisu dovoljno upućene u dalje obaveze i izazove sa kojima se mogu susresti.
– Novopečene majke i prije poroda, a i nakon, imaju jako slabu da ne kažem nikakvu podršku vezano za dojenje i uspostavljanje laktacije. Vrlo često nismo upućene u benefite dojenja, a doktori vrlo često i obeshrabruju na način da je linijom manjeg otpora lakše preporučiti dohranu – rekla je sagovornica.
Kako kaže, svako ima pravo donijeti vlastitu odluku o tome želi li i hoće li dojiti, ali da je važno pružiti im emocionalnu potporu i objašnjenje.
– Nakon porođaja od medicinskog osoblja meni nije imao ili nije znao ko pomoći da uspostavim dojenje i jednostavno su mu konstantno davali flašicu u usta dok sam se ja sa ranom od carskog reza patila i uporno forsirala dojenje. Ja sam za moju bebu koja je rođena prijevremeno, znala i onako majčinski osjećala da za njega ne može postojati ništa bolje i zdravije od mog mlijeka. Tako me tih prvih dana do očaja dovodilo hranjenje djeteta na flašicu protiv moje volje. Sjećam se kada je ljekar prilikom vizite dao primjedbu: “ova majka želi da doji pomozite joj”, a meni niko nije pomogao. Tako je laktacija uspostavljena tek kada sam došla kući, nakon pet dana i privatno zvala savjetnicu za dojenje – objasnila je Lejla Fazlinović.