Vedrana Božinović. Foto: Velija Hasanbegović
Umjetnička direktorica Drame Narodnog pozorišta Sarajevo (NPS), stalni član Drame NPS-a, glumica, scenaristica, dramaturginja, novinarka… Sve to je Vedrana Božinović, koja je ostvarila toliko pozorišnih i filmskih uloga da ne bismo imali prostora da nabrajamo, uz nagrade i priznanja koja su otišla u njene ruke.
Muzička podloga
Novi projekti je tek očekuju, drugi su već u pripremi, kako glumački tako i oni za koje je odgovorna kao direktorica Drame. O svemu tome, uz osvrt na stanje u kulturi u Bosni i Hercegovini i položaj žena, Božinović je govorila vrlo otvoreno za specijalno izdanje magazina “Azra“.
U oktobru nas očekuje premijera predstave „Uhvati zeca“, u koprodukciji i u sklopu MESS-a. Šta čini radnju predstave i možete li nam opisati Vašu ulogu?
– Roman Lane Bastašić „Uhvati zeca“ postao je od svog izdavanja gotovo klasik i nezaobilazno mjesto bh. savremene književnosti, višestruko nagrađivan, izdavan, prevođen… Čak ga je čitala i Keri (Carry) iz „Seksa i grada“ – izvijestili su nas portali u rubrici kultura. Mnogo prije Keri, čitala sam ovaj roman i poželjela da ga i vidim. Iako je već na čitanje jasno da je ovo prije neki road film u stilu Telme i Luiz, imala sam veliku želju da se postavi na pozorišnoj sceni. Naša dramska književnost ima neki problem sa ženskim likovima. Jako je teško pronaći savremenu dramu koja u svoje središte stavlja žene – da se razumijemo, ne kažem da ih nema, ali za sve vrijeme koliko sam na mjestu umjetničke direktorice Drame NPS-a do mene nije stigao niti jedan. Međutim, slično je i u svjetskoj književnosti. Veoma malo je dobro napisanih ženskih likova. A Sara i Lejla, dva glavna ženska lika u romanu „Uhvati zeca“, izvanredno su napisani likovi. Ovo je roman o ženskom prijateljstvu, koje počinje devedesetih te traje tokom i nakon rata, koji se u romanu nikada ne spominje. Rat je u romanu eho, gotovo muzička podloga ispod onoga što je priča o odrastanju, gubitku, identitetu, ženskom identitetu, rodnim ulogama, patrijarhalnoj sredini… Sve ovo pobrojano dovoljno je, a opet nije sve čime se roman bavi. Višeslojan, nježan, oštar i bolan – istinski velika književnost. No, sve to nije garant predstave, a kamoli dobre predstave. Pozorište je umjetnost za sebe. Za mene ono nikada nije bilo niti će biti lijepo čitanje teksta na sceni. Da se ljudi ne moraju mučiti da čitaju kod kuće. Od svega toga o čemu sam govorila, a čime se roman bavi i od tih likova u knjizi treba znati i moći napraviti žive ljude ispred gledalaca. Znala sam da želim da rediteljica predstave bude Lajla Kaikčija. Sarađivale smo ranije i znam njen senzibilitet i interesovanja i teško mi je bilo zamisliti bilo koga drugog. Ona je pozvala dramaturginju Nedžmu Čizmo i njih dvije su na dramatizaciji romana počele raditi prije dvije godine. Napravljena je podjela u kojoj, osim mene, igra i fenomenalna glumica Amra Kapidžić, te naše mlade snage NPS-a Mak Čengić i Dino Bajrović, dok su na javnoj audiciji za glumice izabrane Una Kostić i Ana Marija Tomić, koje otkrivam kao kolegice i uživam u tome. To je podjela koja se sastala davno, s obzirom na to da je ova predstava trebala da se desi mnogo ranije, no iz finansijskih razloga nije. Nisam odustala i pored toga što je izgledalo potpuno nevjerovatno da ćemo se sakupiti. Uspjeli smo naći sredstva i uz pomoć Festivala MESS, na čijem će se zatvaranju desiti premijera, i sad radimo. I lijepo nam je.
Trka s preponama
Moram spomenuti predstavu „Jedan je Muhammad Ali“ u kojoj igrate, a koja će biti izvedena 18. septembra u sklopu Sarajevo Festa. O njoj se mnogo govorilo prije premijere početkom godine. Većina s kojima sam imala priliku razgovarati drugačije na nju gledaju. Iz kojeg ugla Vi gledate na ovaj komad?
– Ovo je tekst koji tretira najbolnije stvari naše recentne prošlosti. I najstrašniji mogući gubitak. Zaveo me na prvo čitanje – bio je jako duhovit, na način na koji Almir Imširević jeste duhovit, da bi mi na posljednje tri stranice „izbio zrak“. Opet na način na koji Almir to zna da uradi. Preciznim udarcem. Mislila sam i mislim da je ovo tekst koji se mora naći na sceni jedne nacionalne kuće. Na pozorišne predstave i ne treba da gledamo iz istog ugla. Pa, umrli bismo od dosade. I treba da nas navedu na dijalog. Na razmišljanje. Dijeljenje stavova. Nažalost, mi dijeliti stavove ne znamo. Niti želimo niti znamo da slušamo argument drugoga, niti više postoji umjetnički dijalog koji se odvaja od ličnog, povrijeđene sujete ili te strašno egocentrične pomisli kako neko ima recept po kojem se nešto trebalo raditi. Jedini recept. Voljela bih da smo imali priliku razgovarati i o ovom i o drugim tekstovima i predstavama kao zajednica profesionalaca koja se bavi jednim plemenitim i za mene svetim poslom. Za kafanska naklapanja, na moju žalost ili sreću, nemam vremena.
Najavljena je nova sezona NPS-a, čak pet dramskih naslova, od čega su četiri praizvedbe i četiri domaća teksta. Koliko je to zahtjevno za samo pozorište, pa onda i rukovodioca odjela odnosno Vas kao direktoricu Drame, pa onda i glumcima, rediteljima i drugim ljudima uključenim u sam proces produkcije predstave?
– Sjećam se nekog klipa u kojem slučajni prolaznik, intervjuiran od neke TV stanice na ulici, odgovara na neko pitanje i kaže: „Ma samo da stane ovaj rat.“ Pa za sekundu dodaje: „Ustvari, stao je.“ Često mi se čini da cijela zajednica nauči opšta mjesta i ponavlja ih papagajski bez razmišljanja o čemu govori. Slušam tako često kako ne njegujemo domaćeg pisca. Protekle četiri godine Drama je svake sezone na scenu postavila barem jedan tekst domaćeg autora. Svake sezone. Narodno pozorište je nakon 30 godina objavilo konkurs za najbolji dramski tekst bh. autora. Tada smo imali situaciju da su domaći pisci raspravljali o tekstu konkursa, tražili da pojasnimo šta je bh. autor – iako je naš tekst konkursa bio istovjetan s tekstom konkursa BNP-a iz Zenice, na koji nisu imali nikakve zamjerke i na koji su se, s identičnim tekstom konkursa kakav je naš, prijavljivali od kako postoji konkurs BNP-a. Za četiri godine na razgovor u kancelariju Drame najavio se jedan dramaturg, jedan mladi reditelj i jedan glumac. Niko više. Ali su mnogi, koji se u našem pozorištu ne pojavljuju ni kao publika, a da ne govorim na jednoj od deset audicija koje smo raspisali, imali zamjerke kako im ne dajemo prilike. Kada je u Sarajevu režirao Slobodan Unkovski, veliki reditelj i apsolutni autoritet na ovim prostorima, kontaktirala sam deset mladih reditelja i studenata režije – niko od njih nije bio zainteresovan da mu asistira. Na audiciju Lee Delong, svjetske stručnjakinje za pozorišnog klauna, raspisali smo audiciju bez ograničenja godina ili bilo čega drugog – javilo se sedamnaest glumica i glumaca, od čega je četvero na dan audicije javilo da se neće pojaviti. Praviti pozorište je izazov, ali ne samo u umjetničkom smislu koji bi trebao jedini da nas se tiče. To je kao trka s preponama, s tim da vam se tokom trke stalno dodaju nove. Ansambl Drame NPS-a čine ozbiljni ljudi, profesionalci, nagrađivani za svoje uloge međunarodno. Plan koji je objavljen u novembru 2021. ispunjen je u potpunosti i pored smanjivanja produkcijskog budžeta. I pored činjenice da su naši budžeti najmanji u regionu. I pored činjenice da s produkcijskim budžetom koji imamo objektivno možemo uraditi dvije predstave, a mi ih radimo šest. Da jedan akademski glumac izvan ansambla u NPS-u za dva mjeseca rada po ugovoru zaradi manje nego što bi da raznosi hranu za neku od firmi koje se time bave. Mi radimo. I praznik je raditi na četiri praizvedbe. I ogromno zadovoljstvo izaći s četiri domaća teksta. To je, uostalom, naša obaveza i naša odluka, naša velika radost – podržati domaćeg autora. Pravi izazov počinje u onom trenutku kada shvatite da to nije i zadovoljstvo zajednice.
Zakon jačega
U 100 godina postojanja NPS-a prva ste direktorica Drame. I po tome možemo vidjeti položaj žene, ne samo u kulturi već i u državi. Kako biste ga Vi opisali?
– Položaj žene ne vidimo po tome što sam ja prva u sto godina, nego po tome što u nekima i nakon sto nema nijedne žene. Vidimo ga po tome što nadležni ministri ne znaju kako da definišu femicid, recimo. Po tome da komentar na svako nasilje bude: “Strašno, ali…“ I iza tog „ali“, naravno, opravdanje nasilnika i „cipelarenje“ često mrtve žrtve. Po licemjernim zakonima koji se donose i koje nema ko da provodi. Po licemjernom društvu koje je jako napredno tehnološki i zaleđeno u vremenu kada su međuljudski odnosi u pitanju. Po vladavini jedinog relevantnog zakona – zakona jačeg. A džaba ja opisujem. Jer mi svi znamo kako je to ustvari. Samo je pitanje želimo li da vidimo. Ili nam je ljepše i lakše da, kad se užas desi, budemo društveno angažovani taj dan i još tri poslije. A četvrti dan – pojeo vuk magarca.
Uvijek neizbježno pitanje, barem dok se situacija ne popravi, kakvo je stanje u BiH kada je kultura u pitanju? I ako je teško, naprimjer, pozorištima u Sarajevu, glavnom gradu države, kako je tek u drugim, manjim mjestima?
– U drugim, manjim mjestima, kultura postoji jer postoje entuzijaste koje se za nju bore. I u Sarajevu se često doima da kultura i umjetnost postoje isključivo na mišiće. Nema nikakvog strateškog planiranja, nema nikakvih ciljeva, ništa nije sveto i neophodno – barem kada su u pitanju umjetnost i kultura u odnosu na vlast. I u tome me užasno već nervira što je taj pojam „vlast“ postao neka neodređena sila koja kao da je zasebni entitet negdje u zraku, ali obavezno iznad nas. Živimo u državi u kojoj su ljudi u ozbiljnom problemu da prežive, to mi je jasno. Ja sam dio ovog društva. Ali znam da borba za kulturu i umjetnost nije elitistička, nego suštinska. Borba za opstanak vrijednosti jednog društva. Svakoga dana sve više nestajemo kao građani koji se bore za bilo šta. I sve se više pretvaramo u stanovnike koji tako – stanuju i preživljavaju. Muzej, galerija, biblioteka, balet, opera, drama, kino, koncertna dvorana, kulturni centar (da, govorim sada samo o umjetnosti, mada isti odnos imam i prema sportu) nisu i ne smiju biti prvi koji će „zaplatiti“ kad zafali para u budžetima. Oni su esencijalne potrebe. Sramotno je navoditi budžete predstava kao novac koji se baca u vjetar. Naročito u situaciji u kojoj je taj novac koji potroši sarajevska Opera ili Balet – jedini takve vrste u cijeloj državi deset puta manji nego što troši Opera ili Balet u Beogradu ili Zagrebu. Pozivati se, recimo, na to da koliko bi se ljudi moglo nahraniti s tim novcem je degutantno i nepristojno. I opasno. Jer ko će odlučiti o tome na šta se sve troši novac, a mogao bi na javne kuhinje. Koji će to cenzor biti? Ako nestane umjetnosti i kulture – ako baš svi odustanu, u kakvom ćemo društvu živjeti? Ko će postavljati pitanja koja pokreću svijet? Sa sinom sam prije godinu bila u jednom evropskom muzeju u kojem je izloženo kuhinjsko posuđe staro nekoliko vjekova prije nove ere. I ukrašeno crtežima. Moj sin je tada rekao stvar koja mi stalno zvoni u glavi: „Vidiš, čovjek je uvijek imao potrebu da se izrazi i da bude okružen lijepim.“ Na to bih dodala potrebu da postavlja pitanje o životu i svijetu koji ga okružuje. Ako ukinemo mogućnosti da se izrazimo, da postavljamo pitanja, da promišljamo – šta postajemo? Idealno glasačko tijelo?
Vi jeste i možete biti inspiracija. Koja je Vaša poruka mladima u ovoj državi, iz svih branši?
– Ništa vam neće biti dato. I ništa vam ne pripada. Samo ono za šta se izborite. Izborite se.
O kćerki i kolegici Sari
Znam da mislite da „breme“ svoje popularnosti i Aleksandra Seksana (bivšeg supruga i kolege glumca, op.a.) prebacujete na kćerku, ali Sara je osvojila priznanje za najbolju mladu glumicu za prethodnu sezonu NPS-a. Šta joj savjetujete, kao ženi i glumici?
– Kao čovjeku joj savjetujem da nikada nikome ne dozvoli da joj nametne okvir koji je manji od njenog. Da cijeni svoju slobodu. I poštuje drugog čovjeka. Kao kolegici da se potrudi da traje. A da trajati može samo ako konstantno radi na sebi. Naravno da će uvijek nositi teret činjenice da su joj roditelji iz istog posla. Naravno da će uvijek biti onih koji će svaki njen uspjeh gledati kroz to da su joj ga sredili mama ili tata. Ali da zato nipošto ne treba da ne uživa u svojim uspjesima. Naprotiv. Da uživa i više jer zna da su njeni.
Teško je, ali i zabavno
Vaš život trenutno je između dva grada (Sarajevo i Novi Sad, op.a.), zbog ljubavi, sreće, možda i onog unutrašnjeg mira. No, je li teško?
– Živim u Sarajevu. I mnogo putujem. Imam još dva mjesta, nekih sedam i pet i po sati vožnje odavde, na kojima su moje lične stvari i koje smatram svojim domovima. Je li teško? Pa bude. Ali je i zabavno.