Foto: Edvin Kalić
Nakon godina školovanja i profesionalnog usavršavanja u New Yorku, glumica Andrea Aković donijela je odluku koja joj je, kako sama kaže, promijenila život – vratila se u Sarajevo. U vremenu kada mnogi biraju odlazak, Aković je izabrala povratak. I to ne bilo kakav. Danas je jedno od prepoznatljivih lica nove generacije domaćih glumaca, a pred njom je i značajan projekt – prvi bosanskohercegovački mjuzikl, koji će svoju premijeru doživjeti u srijedu, 22. oktobra, na sceni Narodnog pozorišta Sarajevo.
Sa strašću, predanošću i snažnim osjećajem pripadnosti gradu koji je odabrala kao svoj dom, Andrea govori o uzbudljivim probama, snazi zajedništva na sceni, ali i o tome zašto vjeruje da kultura nije luksuz već potreba. U razgovoru za naš magazin, otkriva detalje o mjuziklu koji bi mogao označiti početak nove ere za daske koje život znače, prisjeća se odluke da se vrati iz Amerike, te dijeli umjetničke snove koji je još čekaju.
Izazovne pripreme
Foto: Maja Topčagić
Uskoro stiže prvi bosanskohercegovački mjuzikl u kojem i Vi učestvujete. Kako teku pripreme i probe?
– Pripreme su vrlo intenzivne u ovom trenutku, još samo nekoliko dana do premijere. Vrijedno radimo na ‘zatezanju’ koreografija, pjesama i sklapanju različitih dijelova, jer je ovo i produkcijski možda jedan od najizazovnijih projekta. Na sceni će u jednom trenutku biti oko 150 ljudi: filharmonija, plesači i plesačice, balerine i baletani, glumci i glumice i hor. Sklapanje svega ovoga u jednu cjelinu koja zajedno treba da ‘prodiše’ na sceni svakako je podjednak izazov za sve, i vrlo smo uzbuđeni i sretni!
Šta publika može očekivati od ovog projekta i kakva su Vaša lična očekivanja?
– Publika može očekivati jednu lijepu priču o Sarajevu. Radnja će ih voditi kroz nekoliko decenija, od polovine sedamdesetih do iza rata, dakle kroz nekoliko velikih historijskih događaja poput Titine smrti, Olimpijade i početka rata u Bosni i Hercegovini.
Foto: Velija Hasanbegović
Pored priče, publika će imati priliku da gleda prvi mjuzikl o Sarajevu, ono je glavni subjekt ovdje. Vratit će ih nostalgično u živote sedamdesetih i osamdesetih godina, na mahalu i zajedništvo, na sve okolnosti koje su zadesile ovaj grad, na neočekivano i očekivano, na najveće radosti i momente kada je Sarajevo preraslo iz provincije u evropski moderni grad, neke starije možda čak i na sve ono što je bilo prije Jugoslavije. Ovo je priča o jednoj generaciji i njihovim sudbinama, bolima i ljubavima, mladosti, odlascima i stradanjima, bliskosti i dobroti.
Kada govorimo o mojim očekivanjima, onda bih rekla da bih voljela da publika osjeti makar dio onih emocija koje smo mi osjećali na probama.
Vaš glumački put obuhvaća brojne projekte, države i prestižno školovanje. Kada danas pogledate unazad, na šta ste najponosniji?
– Možda sam najponosnija na to što sam donijela odluku da se vratim iz New Yorka u Sarajevo, jer se pokazalo da je ta odluka bila najbolja za mene, baš onako kako sam i procijenila. Sarajevo je grad koji sam odabrala kao svoj dugoročni dom i osjećam da mu pripadam. Ta odluka, i poslovno i privatno, odredila je moj život u potpunosti.
Ulaganje u budućnost
Foto: Edvin Kalić
Jeste li oduvijek znali da se želite baviti glumom ili se ta odluka desila spontano?
– Nekako oduvijek, zaista. Bila sam član dramske sekcije, kasnije pohađala dramski studio “Prazan prostor” kod Petra Pejakovića u Podgorici, pjevala u horovima, išla na balet… Logičan korak bio je da upišem glumu, jer to za mene nije bila samo jedna od vannastavnih aktivnosti, već su ti časovi za mene bili glavni događaji.
Previše intenzivno sam osjećala da treba da budem na sceni, a ne u publici kad god bih otišla u pozorište, pa je bilo nemoguće da taj osjećaj na bilo koji način ignorišem.
Postoji li uloga o kojoj trenutno sanjate ili žanr u kojem biste voljeli da se okušate?
– S obzirom na to da sam nedavno završila filmsku glumu na New York Film Academy, potpuno je prirodno da priželjkujem filmsku ulogu. Nedavno sam pogledala sjajan film “Sirât” u režiji Olivera Laxe-a, ovogodišnjem dobotnika Jury prize-a na Cannes Film Festivalu i jako sam poželjela da igram u takvoj vrsti ‘mistične odiseje’. Voljela bih da zaigram u jednom takvom filmu.
U pozorištu bih voljela da radim sa Jovanom Tomić. Ove godine sam imala priliku da odgledam nekoliko njenih predstava i to je u potpunosti moja šoljica čaja. Njene predstave su poetične, intimne, s jakim fokusom na govornu radnju, a posebno mi se sviđa intimnost između glumaca i publike. To je nešto što bih jako voljela da istražujem. Također, žene su u centru njenih predstava, a ženske priče me se duboko tiču.
Imerzivni teatar mi je takođe jako zanimljiv i baš sebi želim da radim jedan takav projekat. A ako bih morala biti sasvim jednostavna, kada je riječ o žanru, porodična drama je ono što me trenutno najviše zanima.
Dio posla
Foto: Edvin Kalić
Često se ističu brojni izazovi za glumce, posebno nedostatak prilika u BiH. Kako Vi gledate na to i šta bi, po Vašem mišljenju, trebalo mijenjati?
– Trenutno i ne bih rekla da postoji nedostatak prilika. Mislim da je mnogo ‘plodnije’, bar što se tiče pozorišta, nego kada sam ja završavala akademiju. Vidim veliki broj mladih kolega koji igraju u pozorištima i to me jako raduje. U našem mjuziklu igra nekoliko mladih ljudi koji su na završnoj godini akademije i mislim da je baš lijepo da imaju priliku da rade na ovako velikom i značajnom projektu.
Kada je riječ o našoj kinematografiji i generalno budžetima za kulturu, tu mogu reći da je stanje poprilično loše i da nedostatak sluha za kulturu jasno ukazuje na to da nešto sa našim društvom nije u redu. U odnosu na region, izdvajanja za kinematografiju su znatno manja. Ulaganje u kulturu je ulaganje u budućnost i kreiranje zdravih temelja našeg društva. Ukoliko državne institucije nemaju sluha za to i smatraju da je ulaganje u kulturu trošak ili da nije prioritet, to je jako opasno i ne bih željela da se kolektivno suočimo s posljedicama toga. Mi imamo sjajne filmske stvaraoce sa najprestižnijim nagradama i budžete koji su u potpunosti nesrazmjerni njihovim uspjesima.
Javni život zna biti izazovan i stresan. Kako uspijevate balansirati profesionalni i privatni život?
– Svi javni nastupi su u funkciji podrške predstavama ili filmovima koje stvaramo. Oni su dio našeg posla i trudim se da to u mojoj glavi ostane tako lijepo pojednostavljeno.