Alku Vuica ne treba posebno predstavljati. Njeno ime već decenijama odzvanja regionalnom scenom. Pisala je klasike, stvarala epohe, govorila glasno i živjela još glasnije. Iza nje su stihovi koji su obilježili karijere umjetnika poput Olivera Dragojevića, Dine Dvornika, Josipe Lisac i Tajči, a potom definirali i njenu vlastitu.
Karijeru je počela iza kulisa, pišući za druge. Ubrzo je stala pod svjetla reflektora. Ostala svoja. Autentična. Emotivna i beskompromisna.
Ekskluzivno za „Azru Premium“, Vuica govori o putu koji je gradila sama, o pjesmama koje su nadživjele vrijeme i o energiji koja je nikada nije napustila. Jer neke žene ne traju, one ostaju.
O počecima…
Vaša karijera traje četiri decenije. Kada se danas osvrnete unazad, postoji li jedan trenutak koji biste izdvojili kao prelomni ili najdublje Vaš?
– Prelomni trenutak je definitivno trenutak kada sam odlučila i pjevati, a ne samo pisati tekstove za druge. Bilo je to početkom burnih 90-ih. Sve je bilo uzburkano, napeto, počinjao je rat i raspad Jugoslavije. Ja sam bila mlada mama, moj sin je imao tek godinu dana… Ostavila sam ga u Istri kod roditelja i došla u Sarajevo kod Brege da napravimo neke demo snimke za pjesme koje ću sama otpjevati… Naš rad prekinuo je Špegeljev film i vratila sam se prvim jutarnjim avionom u Zagreb, u strahu da će zatvoriti granice… Prelomni trenutak moje karijere je zapravo bio i prijelomni trenutak svih nas. Ali, to je život. Život se događa!
Kažete da je to bio prelomni trenutak svih nas. U svijetu koji se tada mijenjao, i koji se stalno mijenja, uprkos trendovima i pritiscima tržišta, kako ste uspjeli sačuvati vlastitu autentičnost, ali i unutarnji kompas?
– Pa ne znam… To je stvar osobnosti. Uvijek sam bila prilično svoja. Još odmalena.
Sloboda i neovisnost česte su teme u Vašem radu i javnim istupima. Kako danas, s ove distance, definirate slobodu, kao umjetnica i kao žena?
– Nikada niste dovoljno slobodni, ni kao umjetnica, ni kao žena. Htjeli mi to priznati ili ne, društvo nas ipak definira. Društvo u kojem živimo i društvene norme koje poštujemo ili im se povinjavamo. Bilo je trenutaka u kojima je sloboda rasla u svim pogledima, kao što su 60-e i 80-e godine prošlog stoljeća… A sad sve stagnira i okreće se unazad. Samo tehnologija napreduje, a ljudi postaju marionete, vojska radnika koji rade za nekolicinu privilegiranih. Svijet kao da se kreće prema feudalizmu! O ženskim i umjetničkim slobodama da ne govorim. Žene su izgubile dostojanstvo. Umjetnici nemaju pokrete i ne pokreću svijet. Sve se svelo na mediokritete. Užas i tuga oko nas u svakom pogledu!
Osjećaji i suze
Pišete za sebe, za druge izvođače, bavili ste se i novinarstvom. Koji oblik izražavanja Vam je najbliži i šta Vam daje ono što drugi ne mogu?
– Ja sam kao mala počela pisati poeziju i objavljivala sam u školskim novinama i „Modroj lasti“. Uvijek sam imala pet iz hrvatskog, puno sam čitala i radila u školskoj knjižnici preko ljeta… Jako sam vezana za riječ i moja vokacija je pjesnička… Ali, u novinarstvo sam se zaljubila kroz intervjue Oriane Fallaci, legendarne italijanske novinarke. Ona je bila provokativna, svoja, sviđalo mi se kako radi intervjue. I ja sam tako počela još kao studentica raditi intervjue za „Polet“. Htjela sam da budu upečatljivi i drugačiji i bili su… Kasnije sam pisala kolumne, prve u „Gloriji“, od prvog broja legendarnog magazina. Imala sam svoju kolumnu „Kritika muškog uma“, koju sam kasnije pretočila u knjigu istog naziva. A svoje pjesništvo sam preobrazila u pisanje tekstova. Učila sam sama prema intuiciji družeći se sa vrhunskim muzičarima. Ono što me uvijek može dotaknuti, naježiti i rasplakati jesu dobre riječi i dobra muzika.
Ranije ste govorili da pjesma nekad nastane iz teksta, a nekad iz melodije. U kojem trenutku osjetite da je pjesma „spremna“, da više ne pripada procesu, nego Vama?
– Ne znam, to je osjećaj… Upravo ono o čemu sam pričala. Ili vas dotakne ili ne…
Tokom karijere sarađivali ste s brojnim velikim imenima naše scene. Koja Vas je saradnja najviše iznenadila, ljudski ili kreativno?
– Sve saradnje su specifične i različite, baš kao i ljudi s kojima sam sarađivala. S nekima ne bih više nikada, a s nekima sam već životno vezana kao da smo familija, kao recimo sa Josipom… Kad radimo na pjesmi, to je kao porodični projekat, stvaramo nešto što će ostati za buduće generacije. Predivno!
Odnos prema društvu
Prošla godina bila je obilježena, između ostalog, i velikim koncertom na Šalati. Kakvi su planovi za ovu godinu i možemo li Vas uskoro očekivati i pred publikom u Bosni i Hercegovini?
– Velika mi je želja napraviti lijep i veliki koncert sa gostima u Sarajevu i proslaviti svoj jubilej i u gradu koji me obilježio u svakom pogledu. Obožavam Sarajevo i cijelu Bosnu i Hercegovinu. Na kraju krajeva… Život je Bosna! Ja sam to napisala.
Ne možemo zaobići Vašu energiju i mladolik duh, o kojima otvoreno govorite. Koliko je tu riječ o brizi, a koliko o stavu prema životu? Postoji li neka Vaša mala lična tajna?
– Ne želim se zapustiti i prestati živjeti dok živim. Trudim se biti njegovana, fit i ostati mladolika. Meni je odnos prema izgledu isti kao i prema prostoru u kojem živim. U mom tijelu živi moja duša, a moje tijelo živi tamo gdje živi. Sve je važno. Everything matters! Kad vidim zapuštene žene, uvijek pomislim kako im je sigurno i kuća prljava i neuredna. Kad vidite naše prljave i neuredne gradove, odmah vidite da njima ne upravljaju lijepe i njegovane žene, nego nesposobni i uobraženi muškarci koji ne znaju šta je zapravo važno. Odnos prema sebi je odnos prema društvu oko sebe.
Motivirajuća poruka
Kada biste danas mogli nešto poručiti Alki s početka karijere ili čak onoj još mlađoj, koja bi to bila jedna rečenica?
– Samo hrabro, mala moja! Bolja si od njih i ne daj se smesti!
Razgovarala: Ajla Pehlivan
Foto: Šime Eškinja