Zmajevi koje su odgojile dvije domovine: Iza svakog dresa stoji jedna porodica

28

 

Kada fudbalska reprezentacija Bosne i Hercegovine istrči na teren, to nije samo 11 igrača. Uz njih su, na neki način, cijele porodice. Roditelji koji su ih vozili na treninge, majke koje su prilagođavale porodične odmore rasporedu turnira, očevi koji su znali prepoznati kada dječija igra prerasta u ozbiljan put, braća koja su rasla uz istu loptu, supruge i djeca koji najbolje znaju koliko odricanja stoji iza jedne utakmice.

Drugi plasman Bosne i Hercegovine na Svjetsko prvenstvo u historiji, prvi nakon Brazila 2014. godine, jeste i priča o generaciji koja je odrasla između Bosne i svijeta. Neki su rođeni u Njemačkoj, Austriji, Švedskoj ili Sjedinjenim Američkim Državama. Neki su prve fudbalske korake napravili daleko od gradova iz kojih potječu njihovi roditelji. Neki su bosanski jezik učili u kući, uz porodične razgovore, bajramska okupljanja, ljetne dolaske i priče o mjestima koja su za njihove porodice uvijek ostala početak svega.

 

Dijete Kölna

 

Jedna od najljepših takvih priča je ona o Kerimu Alajbegoviću, dječaku rođenom u Njemačkoj, u Kölnu, 21. septembra 2007. godine. Njegovi roditelji porijeklom su iz Bosne i Hercegovine, iz Bugojna. Otac je cijeli život proveo u Njemačkoj, dok je majka u toj zemlji više od dvadeset godina. Kerim ima i mlađeg brata, koji također igra fudbal i član je omladinske selekcije U15 Bajera iz Bayera Leverkusena.

U razgovoru za “Azra Premium” magazin, Kerimova majka kaže da se o njemu, zapravo, ne može mnogo govoriti van fudbala. Ne zato što nema drugih osobina, nego zato što je fudbal od malih nogu postao okvir njegovog života.

 

– Ono što je počelo kao velika dječija ljubav i hobi, s vremenom je preraslo u profesionalni put. Veoma rano je počeo trenirati, sa samo četiri godine napravio je prve fudbalske korake u jednom manjem klubu. Već sa šest godina prelazi u FC Köln, gdje ostaje sve do U14 selekcije i gdje se razvijao kao igrač, ali i kao osoba – kazala nam je Arna Alajbegović.

 

Potom Kerim prelazi u Bayer Leverkusen, gdje iz U14 selekcije dolazi do omladinskog pogona U17 ekipe. Zanimljivo je da je i njegov mlađi brat, koji je također prije toga bio član FC Kölna, zajedno s njim u isto vrijeme prešao u Leverkusen.

 

Život podređen lopti

 

Kerimovo odrastanje bilo je potpuno posvećeno fudbalu. Njegovo slobodno vrijeme nisu ispunjavali tipični dječiji hobiji poput izleta, bazena ili zooloških vrtova. To ga, kako kaže njegova majka, nikada nije posebno zanimalo, pa ni sada. Njegovi dani bili su ispunjeni treninzima, utakmicama i turnirima.

 

– Čak i tokom porodičnih odmora, fudbal je morao ostati dio svakodnevice. Bilo je važno da hotel ima kvalitetnu teretanu i dobar fudbalski teren ili klub u blizini. Bez toga Kerim nije želio ni putovati. Dok su druga djeca odmor povezivala s pauzom od obaveza, on je i tada tražio način da trenira, istakla je Kerimova majka.

 

Upravo tu se najbolje vidi šta porodica znači u razvoju jednog sportiste. Nije dovoljno da dijete ima talent. Potrebno je da neko prepozna koliko mu je stalo, da prihvati tempo koji nije običan, da se porodični život prilagodi treninzima, utakmicama, putovanjima, školskim obavezama i snovima koji iz godine u godinu postaju sve ozbiljniji.

 

Kerim je danas jedno od najzvučnijih imena nove generacije bh. reprezentacije, ali njegova priča nije počela velikim naslovima. Počela je u kući u kojoj se znalo da dječak ne traži igračke, izlete i duge odmore, nego teren, loptu i prostor da radi ono što najviše voli.

 

Bugojanski ponos

 

Iako je rođen u Njemačkoj, Kerimova veza s Bosnom i Hercegovinom nikada nije bila samo formalna. Njegova porodica nosi Bugojno kao važan dio identiteta. Nakon velikih reprezentativnih utakmica i euforije koja se stvorila oko njegovog imena, upravo je Bugojno postalo mjesto jedne posebne porodične emocije.

Kerimov otac Semin Alajbegović za “Azru Premium” govorio je o dolasku porodice u Bugojno, u rodni grad njegovog oca. U jednom ugostiteljskom objektu u centru grada ljudi su mu prilazili, čestitali, slali pozdrave za Kerima i izražavali zahvalnost. Za oca koji je pratio svaki korak svog sina, to je bio trenutak u kojem je lični ponos postao dio kolektivne radosti.

 

– Lijepo je vidjeti ovu euforiju u Bosni i Hercegovini i Bugojnu – rekao je Semin Alajbegović za naš magazin.

 

Dodao je da voli vidjeti sretne i zadovoljne ljude u Bosni i Hercegovini. Ta rečenica možda najbolje objašnjava zašto su reprezentativne priče tako snažne. Jedan gol, jedna asistencija, jedan penal ili jedan poziv u reprezentaciju često otvore emocije koje su mnogo veće od sporta. U Kerimovom slučaju, Bugojno je u njemu prepoznalo dijete svojih ljudi, bez obzira na to što je odrastao u Njemačkoj.

 

Amarov povratak

 

Sličnu emociju nosi i priča Amara Dedića. Rođen je u Zell am Seeu, u Austriji, odrastao u Salzburgu, gradio karijeru u velikom sistemu Red Bula, a sada nosi dres Benfike. Ipak, korijeni njegove porodice uvijek su ostali u Bosni i Hercegovini.

 

Njegovi roditelji, Fahrudin i Fata, vezani su za Gračanicu i Donju Orahovicu. Dedić nikada nije skrivao da zna odakle dolazi. Još kao vrlo mlad fudbaler za “Azru Premium” je govorio da su mu Austrijanci nudili pasoš, ali da im je jasno rekao kako želi igrati za Bosnu i Hercegovinu.

 

Takve odluke posebno odzvanjaju u zemlji koja decenijama svoju snagu traži i u dijaspori. Dedić je mogao čekati drugi put. Mogao je vagati, slušati procjene, računati šta je sportski lakše ili perspektivnije. Međutim, njegov izbor bio je vezan za porodicu, za ono što je ponio iz kuće i za osjećaj da dres Bosne i Hercegovine nije samo sportska oprema.

 

Kada se Dedić vratio u Gračanicu i Donju Orahovicu, dočekan je kao neko ko možda nije rođen tu, ali se uvijek tu vraćao srcem. U Gračanici je proglašen počasnim građaninom, a njegov otac Fahrudin nije krio ponos što narod voli njegovog sina gdje god se pojavi.

 

U Dedićevom slučaju posebno je važno to što se emocija nije zaustavila na jednoj svečanosti. Njegov dolazak u Gračanicu, Donju Orahovicu i Srebrenik pretvorio se u porodični i narodni događaj. Ljudi su ga dočekivali kao reprezentativca, ali i kao svoje dijete. U takvim trenucima nestaje razlika između mjesta rođenja i mjesta porijekla.

Program je vodio legendarni sportski komentator Marjan Mijajlović, čovjek čiji je glas obilježio najemotivnije reprezentativne trenutke Bosne i Hercegovine. On je za naš magazin rekao da mu je srce bilo puno kada je vidio koliko se naroda okupilo i koliko se kroz takve dočeke osjeti da se vratio kult reprezentacije.

Dedić je u tim scenama bio simbol jedne nove Bosne i Hercegovine. One u kojoj se djeca rođena van granica zemlje vraćaju kroz fudbal, kroz dres, kroz javnu emociju i kroz roditeljske priče koje nikada nisu prestale. U njegovom slučaju, Austrija je mjesto rođenja i fudbalskog razvoja, ali Bosna i Hercegovina je porodična adresa.

 

Esmirova Srebrenica

 

Ako postoji priča koja pokazuje koliko jedan dres može nositi historije, onda je to priča Esmira Bajraktarevića. Rođen je u Sjedinjenim Američkim Državama, odrastao u američkom fudbalskom sistemu, nastupao za mlađe selekcije SAD-a, ali su njegovi roditelji iz Srebrenice. Ta činjenica za njega nikada nije bila samo biografski podatak.

Esmir je za “Azru Premium” govorio da su njegovi roditelji iz Bosne i Hercegovine i da je to veliki dio onoga što jeste. Posebno je isticao da su iz Srebrenice i da je zbog toga ponosan. U javnosti je pažnju privukao i njegov lančić s ljiljanom, koji nosi svaki dan. Na prvi pogled mali detalj, ali u njegovoj priči znak pripadnosti.

– Moji roditelji su iz Bosne i Hercegovine, i to je veliki dio onoga što sam ja. Zapravo, moji roditelji su iz Srebrenice i veoma sam ponosan zbog toga – rekao je Bajraktarević.

Kasnije je u razgovorima za nizozemske medije govorio da se oduvijek osjećao kao Bosanac, da su porodična tradicija, jezik i kultura koje njeguje kod kuće oblikovali njegovu odluku, te da su suze roditeljskog ponosa nakon njegovog debija i gola za reprezentaciju bile poseban trenutak.

 

Baner u Srebrenici

 

Srebrenica je Esmira prepoznala na svoj način. Nakon plasmana Bosne i Hercegovine na Svjetsko prvenstvo, u gradu iz kojeg potječu njegovi roditelji postavljen je baner posvećen njemu i Vedadu Ibiševiću. Simbolika je bila snažna: 2014. i 2026. godina, dvije generacije, dva Mundijala, dva fudbalera s korijenima u istom kraju.

Na baneru je pisalo: “Nekad ja, sad ti. Raja Srebrenice, inat podrinjski”. Malo je rečenica koje mogu tako jednostavno spojiti sport, sjećanje, ponos i kontinuitet.

Esmir je dijete rođeno daleko od Bosne i Hercegovine, ali Srebrenica ga je dočekala kao svog. U njegovoj priči nema potrebe za velikim objašnjenjima. Dovoljno je znati da je porodična historija ostala živa, da su roditelji sačuvali ono što je važno i da je njihov sin, kada je došlo vrijeme izbora, znao kojem dresu pripada.

 

Švedski put

 

Armin Gigović je još jedan reprezentativac čija se priča ne može razumjeti bez porodice. Rođen je i fudbalski odrastao u Švedskoj, bio je kapiten U21 reprezentacije te zemlje, ali je na kraju izabrao Bosnu i Hercegovinu. Zemlju iz koje dolaze njegovi roditelji.

Njegov otac Almir Gigović za “Azru Premium” govorio je o odlasku u Švedsku, teškim počecima, Arminovom razvoju i emociji nakon plasmana na Mundijal. Porodica Gigović korijene vuče iz Kotor-Varoši, Almir je odrastao u Bosni i Hercegovini, kasnije živio u Jelahu, a u Švedsku sa suprugom otišao 2001. godine.

Takve životne priče često ostanu izvan sportskih statistika. U biografiji igrača piše klub, pozicija, broj nastupa i golova. Rijetko piše koliko je bilo selidbi, novih početaka, jezika, poslova i roditeljskih briga prije nego što je dijete stiglo do reprezentacije.

Kada je došao poziv Bosne i Hercegovine, Armin se nije dugo dvoumio. Njegov otac je za “Azru Premium” istakao da se nije dvoumio kada je stigao poziv Emira Spahića. Sam Armin je ranije govorio da su on i porodica bili oduševljeni kada su ga nazvali Sergej Barbarez i Spahić.

 

Izbor srcem

 

Gigovićev izbor posebno je važan jer pokazuje koliko porodični identitet može biti snažan i onda kada sportista odrasta u uređenom sistemu druge države. Švedska mu je dala fudbalski put, status mladog reprezentativca i razvoj. Bosna i Hercegovina mu je dala porodični poziv.

On je jednom poručio da je birao srcem. Ta rečenica se često koristi u sportu, ali u njegovom slučaju ima stvarnu težinu. Jer nije jednostavno promijeniti reprezentativni put, pogotovo kada si već bio dio sistema druge zemlje. Ali za djecu dijaspore srce često ne prati samo mjesto rođenja, nego ono što se godinama čuva u kući.

Arminova priča je priča o porodici koja je otišla iz Bosne i Hercegovine, izgradila život u Švedskoj, ali nije prekinula nit s domovinom. Kada je došao poziv Zmajeva, ta nit je postala vidljiva svima.

 

Benjaminova želja

 

Sličan put prošao je i Benjamin Tahirović. Rođen je u Švedskoj, razvijao se u evropskim klubovima, stigao do velike scene, ali je njegova reprezentativna odluka od početka imala snažnu porodičnu pozadinu.

Njegov otac Nermin Tahirović za “Azru Premium” je rekao da nikada nije bilo dileme oko izbora reprezentacije. Benjamin je, kako je istakao, od početka znao koja je porodična želja. Nakon razgovora sa Zvjezdanom Misimovićem i tadašnjim selektorom Farukom Hadžibegićem, dopala mu se vizija reprezentacije i odlučio je obući dres Bosne i Hercegovine.

U toj jednoj roditeljskoj rečenici krije se mnogo više od sportskog izbora. “Znao je koja je naša želja” znači da je porodica o tome govorila mnogo ranije. Da se zastava nije pojavila slučajno. Da reprezentacija nije bila usputna mogućnost, nego nešto što se u kući osjećalo kao prirodan nastavak porodične priče.

Tahirović je dio šireg fenomena bh. fudbala: djece rođene u Skandinaviji, Njemačkoj, Austriji i drugim zemljama, koja kroz roditelje nose Bosnu i Hercegovinu i koja su, kada dođe pravi trenutak, spremna tu vezu pretvoriti u sportski izbor.

 

Djeca Klagenfurta

 

Tarik Muharemović i Arjan Malić također pripadaju toj generaciji u kojoj su porodica, vjera, zajednica i reprezentacija često dio iste priče. Njihova posjeta islamskom centru “Cvijet Srebrenice” u Klagenfurtu pokazala je drugu stranu reprezentativaca – onu koju ne vidimo u analizama utakmica, ali koja mnogo govori o njihovom identitetu.

U tom centru je istaknuto da su Tarik, njegovi roditelji, brat Kenan i šira porodica dugogodišnji prijatelji i vakifi džamije. Tarik i Arjan su bili dio teravijskog ambijenta, družili se s najmlađima, fotografisali se i pokazali koliko reprezentativac može značiti djeci koja odrastaju u dijaspori.

Za tu djecu Zmajevi nisu samo fudbaleri koje gledaju na televiziji. Oni su dokaz da se može biti uspješan u Evropi, a ostati vezan za Bosnu i Hercegovinu. Da se može govoriti nekoliko jezika, živjeti u drugoj zemlji, igrati u velikom klubu, a opet nositi identitet koji su roditelji sačuvali.

 

Sretna porodica

Dennis Hadžikadunić je nakon prvih reprezentativnih dana govorio da je sretan, kao i cijela njegova porodica. Ta izjava je kratka, ali savršeno opisuje šta poziv u reprezentaciju znači u porodicama bh. porijekla.

Za igrača je to sportski korak. Za roditelje često potvrda da godine odricanja, razgovora i čuvanja identiteta nisu bile uzaludne. Za širu porodicu razlog za ponos. Za rodbinu u Bosni i Hercegovini osjećaj da neko njihov igra za državu.

 

Ermedinov zavjet

 

Ermedin Demirović često djeluje kao fudbaler koji govori direktno, bez pretjerane patetike. Ali i njegova priča ima porodičnu dubinu. Rođen je u Hamburgu, odrastao u Njemačkoj, prošao tamošnji fudbalski sistem, ali je izbor Bosne i Hercegovine za njega bio vezan za srce i porodicu.

Govorio je da mu je srce reklo da treba igrati za Bosnu i Hercegovinu i da je to želio učiniti za svog djeda. U njegovoj porodici fudbal se pratio, a otac mu je često govorio da se ugleda na Hasana Salihamidžića. Porodica Demirović dobro je poznavala Salihamidžića još iz vremena Hamburga, što je Ermedinu dalo dodatnu sliku o tome kako izgleda put jednog Bosanca u velikom fudbalu.

Za “Azru Premium” Demirović je govorio i o porodičnom životu u vrijeme najvećih reprezentativnih izazova. Rekao je da njegova porodica putuje s njim u Sjedinjene Američke Države i da su već izabrali neku vrstu baze za grupnu fazu. To je važan detalj, jer pokazuje koliko porodica ostaje dio svakodnevice sportiste i onda kada je na najvećoj sceni.

 

Kapiten i otac

 

Na vrhu te porodične priče Zmajeva stoji Edin Džeko. On je za navijače kapiten, Dijamant, najbolji strijelac i simbol najuspješnijih dana reprezentacije. Za mlade igrače iz dijaspore često je bio prvi uzor. Esmir Bajraktarević je kao dječak nosio Džekin dres. Mnogi drugi iz nove generacije odrastali su gledajući njegove golove.

Ali Džeko je, izvan terena, i otac. U razgovoru za naš magazin nakon rođenja kćerke Dalije rekao je da su svi golovi, svi trofeji i sve radosti neusporedivi s osjećajem kada se treći put ostvario otac. Ta rečenica mnogo govori o čovjeku koji je osvojio velike lige, igrao najveće utakmice i godinama nosio teret očekivanja cijele države.

Džekina porodica često je bila dio javnosti, ali na način koji pokazuje njegovu topliju stranu. Njegova kćerka Una nedavno je, otvarajući Panini sličice, među igračima pronašla upravo svog oca. Njena reakcija raznježila je javnost, jer je u jednom običnom dječijem trenutku stala cijela istina o sportskim herojima. Za navijače su legende. Za djecu su, prije svega, tate.

 

Dva svijeta

Reprezentacija Bosne i Hercegovine već dugo nije sastavljena samo od igrača koji su rođeni i odrasli u domaćim gradovima. Ona je ogledalo zemlje čiji su ljudi rasuti širom svijeta. U svlačionici Zmajeva čuju se različiti akcenti, nose se različita iskustva i životne adrese, ali je zajednička tačka ista.

Za neke je Bosna i Hercegovina zemlja rođenja. Za neke zemlja roditelja. Za neke zemlja djedova i nana. Za neke mjesto kojem su se vraćali ljeti. Za neke zastava koja se čuvala u kući. Za neke pjesma koju su slušali od malih nogu. Za neke priča o gradu koji su roditelji morali napustiti. Za neke san koji su čekali godinama.

Upravo zato porodice reprezentativaca nisu samo prateći dio ove priče, nego njihov temelj. Bez porodica koje su čuvale jezik, običaje i svijest o porijeklu, mnogi Zmajevi možda bi sportskim putem otišli na drugu stranu. Bez roditelja koji su govorili “znaš odakle si”, teško bi se stvorila generacija koja se iz Kelna, Salzburga, Švedske, Hamburga ili Amerike vraća pod bh. zastavu.

 

Eldar GANIBEGOVIĆ za Azru Premium magazin