Mlađe generacije možda znaju za Sampdoriju, no nisu bile u prilici živjeti u vrijeme kada je nogometni tim iz Genove haravo kako italijanskim tako i evropskim nogometom. No era Sampdodije će nepovratno biti završena u proljeće 1992. Tog 20. maja 1992, na dan kada je u Sarajevu izgojela dvorana Zetra, Barcelona će na stadonu Wembley po prvi put postati prvak Evrope. Do tada velika Sampodija, za koju je igrao nama dobro poznati i ne baš omiljeni Roberto Mancini će otići u historiju, a doći će vrijeme Barcelone.
U pobjedničkoj ekipi Johana Cruyffa koju se tada nazivali i „Dream Team”, sa desetkom na dresu je igrao i 21 – godišnji mladić po imenu Josep Guardiloa, kasnije mnogo poznatiji kao Pep. Ta pobjeda biće mnogo više od puke statistike. Ona će iz korijena promijeniti evropski nogomet, filozofiju igre, navijanje, finansiranje klubova, pa čak i modu. Danas je teško zamisliti vrhunski nogomet bez Barcelone ali i Pepa Guardiole. Pep sada trenira veliki Bayern, ali ono što je naučio od Johana Cruyffa i dalje mu služi kao životna i profesionalna vodilja.
– Kroz moju karijeru ja sam jednostavno pokušao primijeniti ono što sam naučio od Cruyffa. On je imao najveći uticaj na nogomet od bilo koga drugog u svijetu, prvo kao igrač a onda i kao trener. Mnogo me je naučio i vidite i sami da su mnogi njegovi bivši igrači sada treneri jer nam je prenio svoju ljubav prema sportu. Mnogo nam znači – izjavio je krajem prošle godine Guardiola.
Ž4 = Temperamentan i decentan
No, Guardiola je otišao bar na pola koraka od svog velikog učitelja, iskoračivši iz okvira nogometnih terena i postavši jedno od imena po kojem će se pamtiti doba u kojem živimo. Pep Guadiola ne samo da je obilježio evropski nogomet i kao igrač i kao trener, on je bio i ostao ikona stila, i dokaz da nogometaš ne mora obavezno biti polupismen i ljubitelj kič kulture. Pep Guardiola primjer je temperamentnog ali decentnog gospodina koji u svakom trenutku zna gdje se nalazi, zna šta radi i kako treba izgledati u svakom momentu.
No, on nije samo sportska i lifestyle ikona, on je i politički značajana figura. Svaka utakmica Reala i Barcelone mnogo je više od obične nogometne predstave, to je duboko političko pitanje koje zadire u srž postojanja Španije onakvu kakvu danas poznajemo. Bogata regija Katalonija već decenijama sanja nezavisnost i ne smatra se dijelom španskog kulturnog kruga. Njeni građani svoju pokrajinu nazivaju Katalunja, govore jezik za koji tvrde da veoma različit od kastiljskog španskog, imaju svoju kulturu koju pažljivo njeguju, svoju kuhinju, široku autonomiju, parlament i zastavu. Od septembra 2012. FC Barcelona ima i nove dresove. Dresovi su naravno u bojama katalonske zastave.
– Kataloniju sam uvijek nazivao državom i ovoga puta podržavam njenu neovisnost, rekao je Guardiola u septembru 2012., obraćajući se putem video linka učesnicima protesta koji su tražili nezavisnost ove španske pokrajine.
Proteste su zdužno podržali i igrači i uprava Barcelone, simbola ove pokrajine. Svaki uspjeh Barcelone daje krila katalonskim separatistima, svaki neuspjeh ovog tima ili samog Pepa Guardiole, razvalači osmijeh kod uglednih građana Madrida. Nedavni poraz Bayerna iz Munchena u polufinalu Lige Prvaka od Reala, bio je kao ispunjena rođendanska želja španskoj vladi, uzdrmanoj kraljevskoj porodici, birokratama iz Madrida, upravi i igračima Reala, te svima onima koji se ježe na pomisao da bi Katalonija jednog dana mogla postati nezavisna država. Pobjeda Reala nije bila poraz jedne njemačke sportske ekipe. To je bio šamar treneru Pepu Guardioli i katalonskom nacionalnom ponosu kojeg on simbolizora.
No Pep i Katalonija ne napuštaju svoje snove o nezavisnosti. Da je tako, vidjelo se i nedavno na skupu podrške nezavisnosti Katalonije u Berlinu, gdje se pojavio i sam Guardiola noseći transparent na kojem je pisalo “pravo na samostalnost i samoopredjeljenje”. Transaparent je naravno bio u bojama katalonske zastave.
Cjelokupni tekst pročitajte u 903. broju magazina Azra…