Slaven Knezović jedan je od najangažiranijih glumaca u Regiji. U Hrvatskoj, gdje živi godinama, gotovo da nema serije u kojoj nije ostvario ulogu. Jednako je prisutan i na filmu, a posljednjih devet godina direktor je i producent Festivala „Dani filma Mostar”.
Uz sve to, uživa u porodičnom okruženju i odrastanju četrnaestomjesečne kćerkice Katje, dodajući kako je „na tatu likom i ponašanjem” te devetnaestogodinjem sinu Filipu.
Uvijek nasmijan i raspoložen za šalu i viceve, pa smo i ovaj razgovor počeli na taj način.
– Javio se Mujo u program Radio Sarajeva. Kaže kako je pronašao novčanik sa 3000 eura. Voditelj ga pita: „Da li u novčaniku ima još nešto”. Mujo: „Ima lična karta na ime Muharem„. Voditelj : „I šta ćemo sad?”. Mujo: „Ja bih da naručim jednu pjesmu za Muharema.”
Uvijek ste puni optimizma, iz kojeg, pretpostavljam, crpite energiju za brojne angažmane. Na ovogodišnjem Pula Film Festivalu predstavit ćete se ulogama u tri filma. Recite nam malo više o tome?
– To su filmovi „Kućni broj 55″ Kristijana Milića, “Most na kraju svijeta” u režiji Branka Ištvančića i “Svinjari” Ivana Livakovića. Sad čekamo premijere.
Pojedini mediji daju Vam titulu najangažiranijeg glumca u Hrvatskoj. Je li to baš tako?
– Jeste, jer, osim što sam glumac, ja sam i direktor i producent „Dana filma Mostar”, što zahtijeva mnogo vremena i rada za cijelu ekipu, a ne, kao u mom slučaju, za jednog čovjeka. Najesen me, nakon cijelog tog posla, očekuje snimanje filma „Mrtve ribe plivaju na leđima”, koji ćemo snimiti prema scenariju Josipa Mlakića i u režiji Kristijana Milića. To će na neki način biti i svojevrsno obilježavanje 20 godina od mog odlaska iz Mostara u Zagreb. Sad se najesen vraćam s cijelom ekipom da snimamo i radimo u Hercegovini.
Čitala sam negdje kako Vam je mama, kad ste krenuli u Zagreb u želji da glumite, rekla: „Eto, samo tebe tamo čekaju…”
– Jeste, baš je tako bilo. I eto sad, nakon 20 godina, vraćam se ponovo da tu radim. Raduje me taj posao. Naredne godine sa Sergejem Trifunovićem trebao bih snimati televizijsku seriju. Napravit ćemo od Mostara Los Angeles. Baš smo jučer sjedili zajedno u Zagrebu.
Vaš brat Mario, frontman grupe „Zoster”, izuzetno je talentiran kako u oblasti muzike, tako i u filmu. Jeste li razmišljali o tome da i njega uključite u buduće projekte…
– Mi smo umjetnička obitelj. Sestra Maja je također glumica, a Irena je profesor teologije, mada je i ona glumila u amaterskim predstavama. Mario je već tu, a i mama će imati neke zadatke.
Jedna o stvari o kojoj se često piše je i Vaša borba da dokažete kako mirovinu koji ste ostvarili kao zapovjednik HVO-a godinama dobiva druga osoba. Šta se sad s tim dešava?
– Čekam da dođe na red. Cijela procedura je u toku. U konačnici, pravda uvijek dođe. Možda je ovdje, samo treba malo duže čekati.
Nakon obaveza na festivalima i snimanjima pretpostavljam da ćete se negdje odmarati s porodicom…
– Odmarat ću u mojoj kućici na otoku Viru kod Zadra. To je moja oaza za odmor i kupanje.
Vi nekako, čini se, stalno radite i snimate, iako je novca u oblasti kojoj pripadate sve manje. U čemu je čarolija?
– Eto do nekih sedam hrvatskih filmova, koji će se pojaviti do kraja godine, ja igram u tri. Još ako dodam uz to cijelu organizaciju i produkciju Festivala “Mostar” mislim da je to dovoljno za cijeli tim, koji bi radio tokom cijele godine. Tri posla koja radim oborila bi bar tri čovjeka. Sve to nekako izbalansiram, a zaista zahtijeva mnogo energije.
Kako se relaksirate?
– Relaksiram se kroz sport. Redovno igram utakmice za Humane zvijezde Hrvatske. Mislim da smo našim aktivnostima tokom posljednjih pet-šest godina sakupili negdje približno milion eura za potrebe ugroženih. Ponosim se tim humanitarnim radom, koji se na različitim poljima bavim već 15 godina. Za mene to nije nova misija i zaista sam uvijek spreman pomoći. A kad se dese nepogode, kako je u maju bilo s poplavama, nekako je lijepo kad vidiš koliko se ljudi uključilo u cijelu priču. Mislim da je, uistinu, jedino mjerilo uspjeha koliko si u životu pomogao drugima. Vrijeme poštivanja tih ljudski vijednosti polako dolazi.