Je li voda ljudsko pravo ili roba kao i svaka druga, tema je najaktuelnije globalne debate čiji će ishod biti ključan za sudbinu čovječanstva. Bez svega možemo, bez vode ne možemo ni dan. Neki ljudi to znaju i žele taj naš strah da unovče. Zovu ih baronima vode. Oni su potencijalni gospodari naših života, i to nije dobro…
U zemlji kao što je Bosna i Hercegovina, vodu često uzimamo zdravo za gotovo. Naša zemlja je jedna od vodom najbogatijih zemalja na svijetu i to je možda jedan od rijetkih slučajeva u kojima se sudbina nasmiješila ljudima na ovim prostorima. Nismo imali sreće s neprijateljski raspoloženim komšijama, nismo imali sreće s ljudima koji su vodili ovu zemlju i još je vode, nemamo snažan bankarski sektor kao Švicarci, ni tako snažnu industriju kao Nijemci ni tako mnogo nafte kao Norvežani, ali mi imamo svoju vlastitu “naftu”, našu vodu. Naša voda je čista, kvalitetna, jeftina, zdrava i ima je mnogo.
Na našu sreću i na žalost mnogih stanovnika Planete, brojne zemlje nisu imale tu sreću kao mi, kada je riječ o vodi. Pitke vode je u svijetu sve manje, a ono čega nema, tome raste cijena. Ljudi je na svijetu sve više i kako njihov broj raste, rastu i potrebe za vodom, no nove vode nema, niti će je biti u bliskoj budućnosti. Od svih voda na svijetu, samo 2,5 posto je pitko, a i taj procent se smanjuje kako zbog zagađenja, tako i zbog sve veće potrošnje.
Šta će se dešavati u najbližoj budućnosti i prijeti li nam crni scenarij i globalna žeđ? Ukoliko za sedam milijardi ljudi na Zemlji ne može biti dovoljno 2,50 procenta raspoložive vode, kako će onda ista količina voda biti dovoljna za 10 milijardi stanovnika, koliko se predviđa a da će na Zemlji živjeti do 2050.? Dopustimo sebi da budemo blago cinični i recimo da će te 2050. ljudi kojima voda bude potrebna, tu istu vodi moći kupiti u trgovinama, flaširanu i vrlo skupu, po cijenama koje su nam danas nezamislive. Po cijenama koje nećemo moći odbiti, jer voda je život, a život nema cijenu, no voda je ima. Pitanje je hoćemo li imati dovoljno novca da je kupimo i hoće li oni koji budu vlasnici izvora vode ili postrojenja za prečišćavanje biti spremni da nam je prodaju i pod kojim uslovima?
Stoga se postavlja pitanje: Je li voda ljudsko prava ili roba kao i svaka druga?
UN: Voda (ni)je ljudsko pravo
Pitanje vlasništva nad vodenim resursima i s tim blisko pitanje ko može i smije određivati cijenu vode, s obzirom na to da je voda esencija života i da bez nje nema čovjeka i nema civilizacije, pitanje je svih pitanja u svijetu. Dok u medijima slušamo priče o konstantnoj krizi na Bliskom istoku, usponu političke desnice u Evropi i usponu desnice u Latinskoj Americi, naoružavanju Kine, krizi u Ukrajini ili islamskim militantima koji u Iraku osnivaju novi Kalifat, globalna debata o tome da je voda pravo ili tržišni proizvod koji se kupuje i prodaje onome ko ima novca da ga kupi, sasvim se neopravdano odigrava u sjeni i medijskoj zavjetrini. Ta debata čiji će ishod imati izuzetno duboke posljedice po ljudski rod, nije tek obično mlataranje prazne slame NVO sektora i medija gladnih senzacije i klikova. Ova debata se vode na najvišem nivou u parlamentima najutjecajnijih zemalja današnjice kao što je Njemačka i u tijelima globalnih, multinacionalnih organizacija, poput EU i UN.
Oni koji zaista vjeruju da je voda osnovno ljudsko pravo i da ne može biti komercijalna roba kojom se upravlja po principu ponude i potražnje, imaju razloga da slave 28. juli 2010. Prije nešto manje od četiri godine, Generalna skupština UN-a donijela je jednu od svojih najvažnijih odluka otkako postoji ova organizacija.
– Sigurna i čista voda kao i sanitacija, esencijalna su ljudska prava u punom smislu života i drugih ljudskih prava – glasi dio teksta rezolucije koju je većinom glasova podržala Generalna skupština UN-a.
Riječ “većinom” ovdje nije tek puka konstatacija. Rezoluciju o ljudskom pravu na čistu vodu odbile su podržati SAD, Britanija, Australija, Kanada i Bocvana, suzdržavši se od glasanja. Rezoluciju su svojim glasovima podržale Francuska, Belgija, Njemačka, Kina, Rusija i Norveška. Inicijativa za ovaj historijski dokument došla je iz siromašne Bolivije, zemlje koja se na početku novog milenija našla u velikoj borbi s međunarodnom korporacijom “Bechtel”, koja je dobila koncesiju na vodene resurse u okolici Cochabambe, trećeg po veličini grada u Boliviji. Svega nekoliko sedmica nakon što se preuzeli kontrolu nad gradskim vodovodom, Bechtel i njegovi lokalni partneri su stanovnicima ovog grada povećali cijene vode za 50 posto. Uslijedili su žestoki nemiri lokalnog stanovništva, nezadovoljnog novim, visokim cijenama tekućine koja znači život. “Bechtel” se na kraju morao povući, tužeći bezuspješno bolivijsku vladu. I to su izgubili, navukavši na sebe bijes građanskih aktivista koji su dva puta u okruženju držali “Bechtelovo” sjedište u San Francisku.
– Multinacionalne korporacije žele od svega napraviti tržište. Za domoroce voda nije sirovina, to je zajedničko dobro. Za Boliviju povlačenje “Bechtela” znači da su prava naroda neporeciva – kaže Oscar Olivera, vođa bolivijskih demonstranata.
Iz dobivenog rata s “Bechtelom”, Bolivijci su izašli s mnogo novih, naučenih iskustava i lekcija od kojih je najvažnija ona da privatizacija vodenih resursa ima kao posljedicu višestruko poskupljenje vode. To se uvijek dešava, u 100 posto slučajeva gdje god su vodoopskrbni sistemi prešli iz javnih u privatne ruke. Privatizacija nije nužno loš, zlokoban proces, kako to lijevo orijentirani mediji vole prikazati, jer privatni poduzetnici često znaju bolje upravljati resursima nego lokalne vlade. No, privatizacija vodenih resursa ima posebnu težinu, jer kvalitet usluge obično ne raste, raste samo cijena, i to višestruko. Jedan od najekstremnijih primjera je Budimpešta, čiji je vodovod privatiziran 1994. Samo četiri godine kasnije, cijena vode u glavnom gradu Mađarske bila je 175 posto veća od one prije nego što je tamošnji gradski vodovod promijenio vlasnika. Za privatnog poduzetnika voda je tek roba, što skuplja, to bolja.
– U trenutnom modelu globalizacije, sve je za prodaju. Područja nekad smatrana kao zajedničko naslijeđe počinju se eksploatirati, komercijalizirati i privatizirati, i to velikom brzinom. Danas, više nego ikada prije, ciljevi ovog napada usmjereni su na komponente života kakvog ga mi danas poznajemo, uključujući pitku vodu, ljudski genom, sjemena i biljne vrste, zrak i atmosferu, okeane i svemir. Ovaj napad i odbrana od njega su u srži velike ideološke i socijalne borbe našeg vremena – kaže Maude Barlow, najglasniji borac današnjice kada je riječ o pravu na vodu.
Kanađanku Maude Barlow (64) u medijima često nazivaju i „vodenom caricom”, „Al Gorem za vodu”, „vitezom vode” i slično. Ona je pisac, aktivist, borac za čistu vodu i advokat za ljudska prava. Jedan je od tvoraca UN deklaracije iz 2010., koja čistu vodu definira kao ljudsko pravo. Ovu agilnu Kanađanku njeni protivnici često nazivaju križarem koji se bori protiv onih koji se neformalno nazivaju baronima vode. “Posljednjih godina velike banke s Wall Streeta, bogati utjecajni pojedinci i multinacionalne kompanije kupuju vodene resurse gdje god je to moguće, i u tolikoj mjeri da upada u oči i izaziva zabrinutost. Ako je poznato da cijena vode poraste enormno svaki put kada neko kupi lokalni vodovod, šta će se desiti ako u cijelom svijetu svi vodovodni sistemi postanu privatni.
Jedan od najviše prozivanih „barona vode” je i kompanija “Nestle”. Iako poznata po kvalitetnim brandovima čokolade i hrani za dojenčad, “Nestle” je i najveći proizvođač flaširane vode na svijetu. Samo u Sjevernoj Americi “Nestle” ima 7.500 uposlenika, 29 tvornica i 15 različitih brandova vode. Prema podacima na njihovim korporativnim internet stranicama, kompanija “Nestle Waters Sjeverna Amerika” je u 2012. imala promet od četiri milijarde dolara. Za dioničare “Nestlea” to je sjajan podatak, no za stanovnike područja u kojima kompanija crpi vodu i za protivnike liberalnog kapitalizma i globalizacije, “Nestle” je kradljivac resursa, neko ko crpi vodu za nekoliko dolarskih centi i prodaje je za desetke dolara. Kompanija je često na udaru kritika, a najčešće je prozivan njen predsjednik, Austrijanac Peter Brabeck-Letmathe (70).
– Lično, mislim da vodu treba posmatrati kao namirnicu, dati joj vrijednost tako da smo upoznati s njenom cijenom i onda poduzeti specijalne mjere za dio populacije koji nema pristup ovoj vodi – rekao je Peter Brabeck-Letmathe u austrijskom dokumenatrnom filmu „Mi hranimo svijet”.
Brabeck i danas, vjerovatno, žali zbog izjave u tom filmu. Njegova izjava, izvučena iz konteksta, da voda nije ljudsko pravo i da je roba za koju se mora platiti i danas se širi po društvenim mrežama, označavajući gospodina Brabecka kao čovjekomrsca i neprijatelja ljudskog roda. Godinama nakon što je dao izjavu o toma da li je voda tržišna roba ili ne, predsjednik “Nestlea” daje izjave u kojima tvrdi da je voda zista ljudsko pravo, ali da se treba koristiti racionalno. Dvadeset i pet litara po osobi za higijenu i pet za piće, ali ne i za punjenje bazena ili pranje automobila. Ipak, u dijelovima svojih izjava gospodin Brabeck je značajno u pravu i tu kao ekonomist rezonuje zdravorazumski. Voda je ograničen resurs koji se neracionalno koristi i kojeg je sve manje.
– Dolazim na Svjetski ekonomski forum u Davosu već 15 godina i niko nikada nije govorio o vodi. Govorili su o C02, o klimatskim promjenama, da će sve uvenuti i izgorjeti… Govorimo o skorom nestanku nafte, mada je dokazano da imamo rezerve za 120 godina njenog korištenja. Imamo rezerve uglja za narednih 550 godina i uranija za naredne hiljade godina, ali nama sada počinje nedostajati vode – rekao je prošle godine u Davosu Peter Brabeck.
Voda jeste ljudsko pravo, jer bez vode nema života, ali je ekonomska kategorija, jer u cijenu vode ne ulazi samo voda kao prirodno dobro. Crpljenje vode je kompliciran tehnološki proces koji uključuje, između ostalog, i korištenje (skupe) električne energije, pumpe, stalne laboratorijske preglede zdravstvene ispravnosti vode, hlorisanje i stalne opravke vodovodnog sistema. Sva to košta, naravno, ali je potrebno i moguće naći balans, kao u svemu. Voda je ljudska potreba, ali se mora koristiti racionalno, jer ona zaista košta. No, ne mora koštati cijelo bogatstvo. Čak ni hvaljena rezolucija UN-a iz 2010. ne govori da voda mora biti besplatna. UN vladama preporučuje da cijena jednog prosječnog računa za vodu za domaćinstvo ne bi smjela biti veća od tri posto vrijednosti prosjećne plaće u zemlji.
Hoće li se potrebni balans naći, balans gdje je na jednoj strani voda kao ljudska potreba i na drugoj strani voda kao ekonomska kategorija, ostaje da se vidi. Mi se nadamo da će se taj balans zaista pronaći te da se čovječanstvo neće naći u rukama beskrupuloznih “barona vode”, onih kojima je novac sve, a ljudski život ne predstavlja ništa.
Njemačka: Voda nije ljudsko pravo
Posljednjih godina vodi se velika rasprava i u Njemačkoj o tržišnoj ulozi vode. Kancelarka Angela Merkel nalazi se pod pritiskom Bruxellesa koji traži liberalizaciju državnih vodovoda, te njihovu privatizaciju. Njemačka politička ljevica oštro se protivi privatizaciji njemačke vode, plašeći se enormnih poskupljenja koja slijede. Debata o tome da li je voda ljudsko pravo ili ne, došla je i u Bundestag. Rezultati glasanja održanog zadnjeg dana februara prošle godina su šokirali svijet. Većinom glasova Bundestag je odlučio da voda nije ljudsko pravo. Protiv ove rezolucije glasali su konzervatici kancelarke Merkel (CDU /CSU) i liberali (FDP), suzdržani su bili socijaldemokrati (SPD), dok su za definiranje vode kao ljudskog prava bili Ljevica i Zeleni.
Ban Ki-moon: Mora biti bolje
– Imamo danas djecu koja nemaju čistu vodu za piće, žene koje se plaše za svoju sigurnost, imamo mlade ljude koji nemaju pristup primjerenoj edukaciji… Svi oni imaju pravo na bolje. Svi ljudi imaju pravo da sigurnu pitku vodu, dobre sanitarne uslove, sklonište i osnovne usloge – rekao je generalni sektetar UN-a Ban Ki-moon nakon usvajanja rezolucije o vodi kao osnovnom ljudskom pravu.
Baroni vode govore
Rijetko se čuje i druga strana, oni koji upravljaju vodenim resursima i iz njih izvlače profit. I baroni vode su, zapravo, ljudi koji se žale da se njihov glas ne čuje i da je istina koja se širi o njima samo djelomična.
– Radimo s postrojenjima koja su konstruirana i izgrađena nakon Drugog svjetskog rata. I mi smo svjedoci brojnih priča koja se također mogu opisati kao “horror”. Lokalne samouprave nemaju vještine da upotrijebe nove tehnogije i dostignu nove standarde. Mi ih imamo – kaže Bernard Camus, director kompanije “United Waters”.
Ova kompanija sada upravlja vodovodima brojnih američkih gradova, a dio je velike francuske kompanije Suez koja je polovinu Pariza opskrbljivala vodom u razdoblju od 25 godina (1985-2000). Drugu polovinu Pariza vodom je napajala druga kompanija, “Veolia”. Svaka kompanija kontrolirala je vodu na svojoj obalini Sene. Kada su 2001. na vlast došli ljevičari, pariska voda je ponovo postala javno dobro.
Baroni vode iz porodice Bush
Niko se danas ne titulira baronom vode, bar ne javno. No, zna se ko investira u ovaj sektor i ko kupuje velike izvore vode. To su, prije svega, velike banke i investicijske kuće poput Goldmann Sachsa, JP Morgan, Citi Group, UBD Njemačka banka, Credit Suisse, Barcleys, Allianz i HSBC. Vodene resurse kupuju i bogati tajkuni iz istočne Azije, a među onima koji investiraju u vodu je i porodica Bush. Svi oni kupuju sve što se može kupiti, izvore, jezera, zemljišta, postrojenja, dionice… Zbog čega to rade, to samo oni znaju…
Detroit: 300.000 ljudi bez vode
Grad Detroit, nekadašnji američki ponos, danas je crna rupa ove zemlje u svakom smislu. Grad je bankrotirao, a tamošnji gradski vodovod je u minusu cijele četiri milijarde dolara. Stoga su počeli isključivati vodu svima onima koji je nisu platili dva mjeseca ili imaju dug veći od 150 dolara. Više od 3.000 domaćinstava i poslovnih prostora u ovom gradu ostane bez vode svake sedmice. Pretpostavlja se da će gotovo 300.000 ljudi, uglavnom Afroamerikanaca, ostati bez vode.
– Ono što mi ovdje vidimo jeste kršenje ljudskog prava na vodu. SAD ima međunarodne obaveze u smislu ljudskih prava na vodu i ovo je neviđeno kršenje tog prava. Mi se nadamo da će UN izvršiti pritisak na federalnu vladu i državu Michigan da nešto urade u vezi s ovim – kažu aktivisti organizacije Plava planeta, koju je osnovala gospođa Maude Barlow.
U zatvoru zbog kišnice
Bizaran sudski slučaj iz Oregona govorio kako vlasti imaju dvostruka mjerila kada je riječ o upravljanje resursima. Farmer po imenu Gary Harrington sakupljao je kišnicu i napunio tri jezera na svom manju. Sakupio je vode u takvim količinama da je mogao napuniti 20 olimpijskih bazena. No, vlastima se nije dopalo to što radi, te su mu naredili da vodu ispusti iz privatnih jezera. Nakon što je to odbio, kažnjen je sa 30 dana zatvora i 1.500 dolara kazne. Voda je javno dobro, pa bila ona i kišnica, poručuju vlasti, dok siroti farmer tvrdi da je vodu sakupljao za zaštitu od požara koji haraju u njegovom kraju.