Danas, kada analiziram sve ono što imamo (a i nemamo), ne znam koja je od nas dvije imala više sreće… ona, koja je kao 10-godišnjakinja morala napustiti svoj dom i na kraju završiti u stranoj, potpuno nepoznatoj zemlji ili ja, koja sam isto tako morala napustiti svoje ognjište i, eto, opet, završiti u Bosni. Možda to uopće nije važno, ali ne mogu, a da se ne zapitam kakvi bi naši životi bili da se nije desila ta 1992., da ja s roditeljima nisam krenula prema Sarajevu, a ona sa svojima prema Crnoj Gori.
Imala sam još rodica, ali nas dvije smo se nekako oduvijek najbolje slagale. Svi u porodici su znali da se mi baš nikad nećemo posvađati – “najbolje od sve djece”. I nismo. Nismo se svađale oko toga čija je barbika ljepša, koja ima bolju pernicu, koja će imati ljepši rukopis, niti oko toga koja će, dok se igramo odraslih poslovnih žena, obuti što više štikle njene mame. S kojom smo se samo lakoćom sve dogovarale…
Bio je to knjiški primjer savršenog djetinjstva dviju poslušnih djevojčica, sve do tog proljeća, kad smo odrasle preko noći. Nažalost, nikad nismo saznale bi li se naše prijateljstvo nastavilo i kada su djevojčice postale djevojke, kada su se pojavile prve simpatije i sviđanja, desili prvi nespretni poljupci, birale srednje škole i kupovale maturske haljine, određivali životni pozivi… Sumnjam da bi turbulentni tinejdžerski period, uz sve divljanje hormona, mogao proći bez barem jedne male naše svađe. I ona i ja smo s nekim novim drugaricama pokušavale pronaći zajedničke interese. I polazilo nam je za rukom, iako me nikad, pa ni danas, nije napustio taj osjećaj “nepripadanja” određenoj sredini. Vjerovatno nisam jedina.
Više od 20 godina kasnije, sretne smo ako se uspijemo vidjeti jedanput u 365 dana. Do tada komunikaciju od Njemačke do Bosne održavamo putem svih čuda savremene tehnologije. Šture, nedorečene rečenice, koje jedna drugoj šaljemo putem poruka, puni smisao i detaljnije opise dobijaju u te dvije sedmice godišnjeg odmora. I tada se vode maratonski razgovori. Treba vremena da se ispriča sve što se tokom proteklih mjeseci dešavalo i meni i njoj. Smiješno mi je kada čujem kako je komuniciranje uglavnom na njemačkom kod nje uzelo svoj danak. Kod nje ne postoji “književni bosanski”, ali zato kaže da ne poznaje “visoki bosanski”, niti joj je jasno zašto se na bosanskom ne može reći da žena “zaplodni”, što bi u prevodu značilo da žena ima plodne dane. Oči je obično “peču” od dima i automobil se pere u “autokupaonici”. Kad joj objasnim u čemu griješi, zajedno se smijemo.
Ne znam da li tim našim razgovorima pokušavamo nadoknaditi samo proteklih 12 mjeseci ili, možda, 20 godina. Smijem se dok uživam gledajući je i prikrivajući suze. Dubokih tema se ne dotičemo, lake teme nas podsjećaju na vrijeme iz kog smo iščašene i izmještene u druge svjetove. Pitam se kakva je ona s osjećajem “nepripadanja”? Ili je to još jedan globalizacijski usud koji muči brojne, a o kojem se nerado priča, jer je u trendu biti sretni nomad.