Još u doba kada sam ja bio „mali”, a to je bilo tako davno da su se za mojih tridesetak godina života izmijenila tri društvena sistema, tri državna uređenja i bezbroj predsjednika, ta muzika je već bila stara. Nisu je više slušali ni moji roditelji niti njihovi prijatelji. Šansona nije bila muzika ni njihove ni moje mladosti, bila je kao stari televizor s točkićem, bila je jednostavno nešto što je pripadalo nekom drugom, prošlom vremenu, prohujalim i maglovitim šezdesetim. Ipak, nekada bih na radiju, a uvijek sam volio radio i bio mi je fascinatan, čuo pjesmu o nekoj koja je „bila tako lijepa, uvijek se sjećam nje kao tog jutra dan, divna je ona bila, kada sam ostao sam, više se nismo sreli, jer nju je odnio dan”.
Tokom godina odrastanja kroz moje uši su prošli gotovo svi muzički žanrovi, od folka, heavy metala, dance muzičke sintetike, hip-hopa i domaćih pop-rock pjesmuljaka. U jednom sam trenutku počeo slušati i dalmatinske klape, u drugom trenutku zavolio klasiku. Vjerovatno ne postoji čovjek koji može istovremeno biti ljubitelj Halida Bešlića, Metalice, Bethovena, Klape Cambi, Ekatarine Velike, Parnog Valjka, Ede Maajke, Andree Boccellija, Safeta Isovića, Zabranjenog pušenja, Strausovih opereta i još mnogo toga. Ipak, pjesmu o „njoj koja je bila tako lijepa i koju je odnio dan”, nisam nikada zaboravio.
Ta pjesma nije emitirana čak ni u vrijeme kada sam bio klinac, ponavljam i tada je bila stara i pripadala je šansoni, muzičkom pravcu koji je smatran prevaziđenim. Niko osamdesetih nije slušao Dragana Stojnića i „Bila je tako lijepa”, pored živog Gorana Bregovića, Merlina, Azre ili Hanke za koju je muziku pisao Milić Vukašinović.
Pjesmu „Bila je tako lijepa”, ponovo ću poslušati sasvim slučajno nakon nekih 25 godina, dosađujući se i slušajući muziku putem stranice Youtube. Tada sam, zapravo, saznao i ko je Dragan Stojnić i kako izgleda čovjek koji je otpjevao pjesmu koja je nekada zaintrigirala moje sedmogodišnje uho. I ovaj put mi se nije učinila kao smiješna i arhaična melodija, čak više počeo sam se pronalaziti u njoj razmišljajući o ljudima koji su nestali iz mog života. Ponekad listam imenik svog telefona i tamo nalazim telefonske brojeve koje nisam nazvao već desetak godina.
Nikada ne brišem brojeve telefona iz imenika, ta imena koja mi više ništa ne znače i ti ljudi od kojih su mi se razdvojili životni putevi, za mene su male, podsjetnice na lijepe i manje lijepe trenutke kroz koje svako prolazi. Tek s rijetkima sam se posvađao, s većinom sam se prestao družiti a da ne znam kako se to desilo. Listam tako prastare SMS poruke i mailove, dogovaranje za kafice, rasprave o politici i cijenama kompjutera, izjave ljubavi i izlive nježnosti i onda… Onda ništa… Mrak, svemirski vakuum… Putevi bi nam se razišli…
Nedavno sam nakon mnogo vremena sreo B., jednu osobu koja mi se svojevremeno divila, osobu koja mi je šaptala da sam najbolji, najdivniji, najljepši, najpametniji, najplemenitiji, naj, naj, naj… Razmjenjivali smo i SMS poruke pune strasti i hemije, susretali se kad god smo imali slobodnog vremena i razmjenjivali još mnogo toga… A onda je nastupilo ništa… Prestale su SMS poruke i mailovi, nastupilo je već spomenuto ništa… Nedavno sam je sreo na prezentaciji neke knjige, sjedili smo leđima jednom drugom okrenuti. Nisam prema njoj osjetio baš ništa, kao da je nikada u životu nikada nisam sreo. Kako je to moguće da vam ljudi koji su bili vaš zrak koji dišete, odjednim apsolutno ništa ne znače. Ni vi njima. Možda pjesma ima odgovor.
Možda je tako bolje, zaborav briše sve, ali ipak, često, često se sjetim nje, pjevao je zaboravljeni Dragan Stojnić. Dok slušam pjesmu koja kaže „Danima kiša lije, uz prozor stojim sam. Prošlo je mnogo dana, obuze tad me san; Sjetih se onog jutra, našega rastanka, sjetih se tihe rijeke kojom je otišla”, jesam li ostario ili nisam normalan.