Haj otkako je Banja Luka postala, haj nije ljepši dilber prošao, aman, aman, prošao… Ni ljepši, ni mudriji, ni zagonetniji. Pravi azgin dilber, kako sevdalinka kaže. A danas bi se to nazvalo mačo muškarac. Mužjak. U svemu frajer, i naš i svjetski. Takav da bi ga svaka cura koja iole drži do sebe uza se prikačila i ne puštala. Sve je na njemu posloženo do perfekcije, i fizika i um, i tijelo i odijelo. Haman, sve ispravno i sve sluša k’o doksa.
Takav kakav je, a svjestan svojih atributa, vod’o je sve poznate banjalučke trebe, one iz finih kuća, na „nivouuu” i svaka se nadala da će mu u dvor ući i za vazda u njem’ ostati.
E, takvog – predominantnog u svojoj čaršiji, zaludjela je i vrlo brzo ostavila cura iz tuđe čaršije.
I to ne naša, nego Turkinja. Hladnokrvna ljepotica s Bešiktaša.
Upoznali se na jednom od njegovih brojnih službenih putovanja u Tursku, gdje ovi naši u posljednje vrijeme kuju poslovne mostove i prave unosne biznise. Ona mu otvorila vrata jednog poslića, a on šenuo. I ona je isprva zacementirala svoj obraz uz njegov, sve dok se iz tog usijanja nije rodilo dijete. I nakon nekoliko mjeseci, ostavila ga. Rasna ljepotica mu složila korpu. Niko od raje nije znao zašto. Jednostavno puhnula i ostavila mu najljepši poklon njihove ljubavi – dijete. On se s kćerkom vratio u Bosnu, a mati nikad nije pitala ni za njega ni za dijete.
S tim iskustvom samohranog oca ubrzo je naš’o utočište u jednoj divnoj gradskoj djevojci, lijepih manira, srčanoj i odvažnoj da s njim i njegovim djetetom krene u novi život.
I sve je izgledalo idilično za one koji su mjerkali preko taraba. Pokrenuli su još jedan biznis, trgovali na relaciji Turska-BiH, proširili posao, kupili kuću trospratnicu, vikendicu kraj Vrbasa, a i u Sarajevu nakupovali nekretnina… Elem, krenulo ih da ne može bolje. Ekspresno sve zaimali, a rodio im se i prvorođenac. Radosti nigdje kraja nema.
Luksuziralo se, putovalo po mondenskim ljetovalištima, a i zimovališta su stradala od njihovog snobizma, malo u Švicu, malo u Kortinu Dampeco, jedrenje ‘vako jedrenje ‘nako, ma čista perverzija, a bogami i predstava za raju.
A onda jednog dana, priča mi njihova jaranica, ovu njegovu ženu k’o da je pogodio grom iz vedra neba. Baš tako – iz vedra neba.
Njen ju je mužić jednog jutra pozvao na ručkić u jednom sarajevskom fensi restoranu. Znali su oni to tako često, da glume truhle bogataše i veličine, jedući tartufe od milion dolara – naravno, sve što su im i dedo i nana jeli uz namigivanje i kuckanje čašama od pjenušca.
Nije ništa slutila. Kad tamo u restoranu s njenim dilberom neka krasotica sjedi. Opet ništa nije slutila. Nasmiješila se, pozdravila i sjela. Tada je njen dragi predstavio dotičnu:
– Adisa, ovo je Mia – Mia, ovo je moja supruga Adisa – sve s umilnim osmijehom.
Iako ova nije uopće shvatila čemu treća osoba kad su se dogovorili da ručaju sami, sve joj je mužić ubrzo potanko objasnio i to kao da joj saopćava najdivniju stvar na svijetu. Kao da će joj kupiti novi džip ili odvesti na put oko svijeta vlastitim mlaznjakom.
– Draga moja, Mia je osoba koju puno volim. Zavolio sam je mnogo i desilo mi se to, jednostavno desilo. Ne mogu tu ljubav obuzdati u sebi.
Ova nije mogla doći do daha od uzbuđenja, a i nož joj ispade iz ruke i zazveča od tuge, padnuvši na pločice. Ta druga se blaženo smješkala. A njen dragi je nastavio kao da je sve u najboljem redu:
– Draga, nije to ništa strašno. Događa se. Ne voli se samo jednom. To je izmišljotina. Ja eto volim i tebe i Miju. I želio bih da živimo svi zajedno. I Mia i ti i ja i naša djeca.
Žena mu je od šoka ostala otvorenih usta. Iz njenog grla nije mogao ni jedan jedini vokalčić da izađe.
A on je nastavio vaziti: – Mi ćemo biti velika sretna porodica. I jedna i druga bit ćete moje. To je pošteno. Ne bi bilo pošteno da te varam a da ti to ne znaš, a ‘vamo izigravam vjernog supruga, zar ne?
Njeno stanje šoka nije prestajalo. Uspjela je nekako da prosikče: – A šta je ovo dosad bilo? To nije varanje, je li?!
– Dušo, ništa nije vrijedno tvoje sekiracije. Nisam te prevario, tako mi Boga. Evo, nek’ ti Mia posvjedoči!
Ova se malo uhavizala, ali nije mogla ciknuti, što zbog renomea lokala u kojem su se našli, a ovaj njen je namjerno odabrao baš takvo mjesto, što zbog toga jer joj je ponestajalo daha.
– Ti si zadnje biće koje sam trebala upoznat’ u životu! Da mi ovako nešto prirediš poslije svega. Rekla bih ti da se sramiš, ali znam da nemaš s čime, jer nemaš obraza! – uspjela je uzeti tašnu i kao polupijana nekako se odgegala od stola i izašla.
Kad je ovo pričala svojoj jaranici, ova nije mogla vjerovat’ da ga nije založila tanjirom i sasula i njoj i njemu sos od tartufa na glavu.
– Pa ja bih ga s noge na nogu. Izblamirala pred čitavom kafanom. Nek’ zna elita kakva je on lita!
– Ne možeš ti to razumjeti, to je stanje šoka, nevjerice… Kad tad nisam umrla, neću nikad! A da sve bude još crnje po mene, on je na mene doveo tog skota od žene! U moju kuću, u moje što sam sticala, bez riječi. Šta ću, premjestila sam se s djetetom u drugi dio kuće i čekala poziv sa suda.
Tako je sirota žena još cijelu godinu provela sudarajući se s njima na ulaznim vratima, u bašti, u zajedničkoj kuhinji. Gadilo joj se sve, ali njima nije. Njemu pogotovo. Dobacio bi joj koji put: – Šta ti, bona, fali da se volimo utroje?
Njoj je tada bilo jasno što ga je Turkinja ostavila. I njoj je dok je bila noseća predlag’o da na nju dovede drugu. A ova ga je mudrica s djetetom poslala natrag, e evo ti pa ga goji s drugom!
Rek’o bi neko: Dilber ostaje dilber.
Jok, ma kakav dilber. Dilber duda. Futavac.
Od futavca nikad dilber.
Indira Kučuk-Sorguč