Svaki gost u mojoj kući, a riječ je uglavnom o starijim gostima, recimo starim tetkama, dolazak i svoje gostovanje počinju ovim, kao aperkat preciznim pitanjem:
– Kada ćeš se ženiti?
Ponekad pitanje bude i malo drugačije i malo provokativnije postavljeno, u formi: „Kada ćemo te ženiti”. Ono kao oni će mene eto ženiti. Nikakve isprike one ne prihvataju, nema „ali”. Ženi se odmah ujutro, „naređuju” i savjetuju, kao da im život zavisi od toga da li ću ja stati pred matičara. Ponekad se ljutim i ide mi na živce kada me ti, u suštini dobronamjerni ljudi, ispituju gdje je hodam, da li moja „cura” ima plave ili zelene oči, odakle je, čime joj se otac bavi i je li iz fine familije. Ja te ljude razumijem, oni su odrasli u neko drugo vrijeme, kada se ulazak u brak do 25 godine podrazumijevao, onako kao što se podrazumijevalo da trećeg dana nakon završetka srednje škole dobijete stalni, doživotni posao i da nakon nekoliko godina od države dobijete stan i da vam ta ista država plaća ljetovanje u Podacama ili Drveniku.
Ništa se danas ne podrazumijeva, ni posao, ni stan, ni besplatno ljetovanje na Jadranu. Ni brak. Čak ni brak, a na užas i nevjericu starijih „nagovarača” na brak, ja obavezno počnem da iznosim užasavajuću statistiku svojih poznanika ili kolega koji su se razveli. Brak je nakad, kao i radno mjesto u socijalizmu, bio zajednički projekt jednog muškarca i jedne žene, i to za cijeli život. Danas je brak veza, status „in relationship” na Facebooku, traje dok ima hemije, a hemija između Njega i Nje najčešće traje dok ima para. Kada novčića nestane, kada pritisnu rate za stan, ljetovanje i aute, kada računi počnu sustizati jedan drugi i kada dođe besparica, ljubav se nekako ispari. Ostane samo dvoje ljudi koje po glavi vrte onu staru: „Šta me je to tobom spojilo, samo da mi je znati”. Slušam i ovakve priče od maminih prijateljica koje oplakuju svoje naivne sinove, ostavljene bez ljubavi, supruge, stana i volana.
– Došla ona „otamo” negdje, iz provincije. Uhvatila ovog mog naivčinu, zavrtjela mu pamet. Fol se vjenčali, on naivan, kupio im stan, njoj kupio auto, našao joj posao i ona ga ostavila na kraju. Uzela mu i stan i auto. Sve mu jadniku uzela i napucala ga nogom – glasi gotovo tipska priča koju često slušam posljednjih godina.
Ima i ženska strana ovdje. I moje poznanice i kolegice se razvode ili će se tek razvesti, jer polako počinju shvatati da „on nije onakav kakav je bio na početku”. Bio je on isti, draga moja, samo ti nisu primjećivala njegove mane. U pitanju je čista psihologija, a možda i ekonomija. Pitam te ucviljene žene i tražim da mi iskreno kažu šta su to vidjele u čovjeku za kojeg se s tri kilometra udaljenosti moglo vidjeti da u najboljem slučaju nije pošten, u najgorem slučaju da nije normalan.
– On je imao tako divan osmijeh i bio je tako sladak – pričaju one, zaboravljajući da se svačiji zubi kvare, da svakom muškarcu prije ili kasnije naraste stomak ili da postane dosadan.
Svako u jednom trenutku ispriča sve svoje priče i počne da se ponavlja. Postane ispričana priča, postane dosadan. Brakovi mojih prijatelja i prijateljica nisu u krizu došli niti pukli zbog novca ili nevjere, pukli su zbog dosada. Čitao sam neke statistike prošle godine, koje kažu da je 57 posto brakova nesretno, da 16 posto partnera iskreno mrzi svog parnera, da 20 posto bračnih drugova kaže da nema šta pričati s partnerom. I vi biste, dragi moji, da se ja ženim? Vrijeme mi je? Trideset i dvije su mi godine, a u vaše se vrijeme momci ženili s 22? Neka hvala, neki drugi put. A možda ni tada.