Odlomci romana „Grad za djevojke“ (II): Kako je sve počelo

Piše: Redakcija

Iz pera Elizabeth Gilbert, autorice bestselera „Jedi, moli, voli“ i „Potpis na svim stvarima“, stiže romaneskna delicija “Grad za djevojke” o glamuru, seksu i avanturama, o mladoj ženi koja otkriva kako ne morate biti dobra djevojka da biste bili dobra osoba.

“Azra” ekskluzivno prenosi drugi dio odlomaka iz romana “Grad za djevojke”

Mama nije znala šta bi sa mnom. Nas dvije čak ni u najboljim vremenima nismo bile pretjerano bliske. Ona je bila strastvena jahačica, a s obzirom na to da ja nisam bila konj i da se nisam oduševljavala konjima nikad nismo imale mnogo zajedničkih tema. Osim toga, nakon što sam je tako grozomorno osramotila, bila joj je muka i od pogleda na mene. Za razliku od mene, moja majka se, hvala na pitanju, prilično istakla na Vassaru. (Generacija 1915, historija i francuski.) Njena reputacija – u kombinaciji s njenim velikodušnim godišnjim donacijama – otvorila mi je vrata te ugledne institucije, a šta sam ja napravila? Kad bismo se u kući mimoišle u hodniku, klimnula bi mi glavom poput kakvog iskusnog diplomate. Pristojno, ali suzdržano.

Ni moj otac nije znao šta bi sa mnom, a svakako nije imao vremena da se bavi kćerkinim problemima, jer je ulagao mnogo truda i vremena u upravljanje svojim rudnikom hematita. Nema sumnje da sam i njega razočarala, ali on je imao važnijih briga od toga. Bio je industrijalac i izolacionista, te je zbog zaoštravanja rata u Evropi bio zabrinut za budućnost svoje kompanije. Pretpostavljam da su mu sve te brige oduzimale mnogo pažnje.

Kad je riječ o mom starijem bratu, Walteru, on je nizao uspjehe na Princetonu i nije imao vremena da razmišlja o meni, osim koliko da osudi moje neodgovorno ponašanje. Walter nikad u životu nije uradio ništa neodgovorno. Još dok je bio u srednjoj školi, drugovi iz internata toliko su ga poštovali da su mu dali nadimak – ne šalim se – Ambasador. Walter je u tom trenutku studirao za inžinjera, jer je u budućnosti želio graditi infrastrukturu koja će koristiti ljudima širom svijeta. (Na listu mojih grijeha dodaj i to što, za razliku od Waltera, nisam bila sigurna ni šta tačno znači riječ “infrastruktura“.) Iako smo Walter i ja bili bliski po godinama – među nama su bile nepune dvije godine razlike – još od malih nogu se nismo družili. Moj brat se odrekao igračaka kad je imao oko devet godina, a među njih je ubrojao i mene. Nisam bila dio njegovog života i toga sam bila svjesna.

I moji stari prijatelji su krenuli dalje. Odlazili su na studije, zapošljavali se, vjenčavali i sazrijevali – sve ono što meni nije bilo zanimljivo, ni shvatljivo. Uglavnom, nikoga nisam zanimala i niko me nije zabavljao. Smrtno sam se dosađivala. Dosada me žuljala poput praznog stomaka. Prve dvije sedmice juna provela sam udarajući teniskom lopticom o zid naše garaže, neprekidno zviždučući pjesmu „Little Brown Jud“, a onda sam roditeljima konačno dozlogrdila pa su me poslali u grad kod tetke. Iskreno, ko bi im to mogao zamjeriti?

Istina, mogla ih je zabrinuti mogućnost da ću u New Yorku prigrliti komunizam ili postati narkomanka, ali pretpostavljam da su im sve opcije bile prihvatljivije od mogućnosti da do kraja života slušaju udarce teniske loptice po zidu.

Dakle, Angela, tako sam završila u gradu i tako je sve počelo.

(Oprema teksta je redakcijska)
Izdavač: „Buybook“, 2020.; Urednica: Ida Hamidović; Prijevod s engleskog: Sabina Nikšić; Biblioteka „Farah“

Pročitajte još

U skladu s novom europskom regulativom, nadogradili smo politiku privatnosti i korištenja kolačića. Koristimo kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Slažem se Pročitaj više

Politika privatnosti