Roman o dobu zarazne tjeskobe
Spisateljica, esejistica i aktivistica, Elif Safak donosi nam mali ali snažan manifesto koji će nam pomoći da ostanemo pri pameti u ovo doba podjela.
Naše doba je doba zarazne tjeskobe. Osjećamo se preplavljeni događajima oko nas, nepravdom, patnjom, beskrajnim osjećajem krize. Kako onda možemo njegovati dijelove sebe koji se nadaju, uzdaju i vjeruju u nešto bolje? I kako možemo ostati pri pameti u doba podjela?
U ovom snažnom, ohrabrujućem pozivu na svjesni optimizam, Safak nas potiče da slušamo priče drugih i naoružava oruđima za traženje empatije. Kako bi nas približila jedne drugima, oslanjajući se na vlastita sjećanja, istražuje moć koju imaju priče. U tom procesu otkriva kako međusobno slušanje može iznjegovati demokratiju, empatiju i našu vjeru u blažu i mudriju budućnost.
Trenutno ne postoji knjiga koja nam više treba… Doza optimizma…
“Azra” ekskluzivno prenosi treći dio odlomaka romana “Kako ostati pri pameti u doba podjela”
Kad sam krenula u prvi razred osnovne škole u Turskoj, bilo mi je teško naučiti da pišem. Razlog je možda dijelom ležao u mojoj introvertnosti i mojoj nemogućnosti da se brzo prilagodim novom okruženju. Ali, većim dijelom bilo je to zato što sam ljevoruka. Ljevoruki ljudi su u to vrijeme društveno i kulturološki smatrani problemom koji se, ipak, mogao riješiti rigoroznom pozornošću i disciplinom.
Među onima koji su dijelili takvo mišljenje, bila je, nažalost, i moja učiteljica. Svakog dana bi me, s osmijehom razočarenja na licu, što je bilo gore nego da se jednostavno izderala na mene, podsjetila i zamolila da prestanem koristiti svoju “lošu ruku” i počnem koristiti onu “dobru”. Bio je još jedan učenik koji je izgleda bio u istom sosu i jedno vrijeme smo dijelili osjećaj zajedništva, ali je on nekako uspio proći kroz taj prelaz u ne više od nekoliko sedmica. Ja nisam mogla. Ako išta, osjećala sam se paralizovano.
U međuvremenu, podstičući me kako je znala i umjela, učiteljica je nastojala ispraviti moje ponašanje. Obećavala mi je nagrade, a kad ni to nije urodilo plodom, pribjegla je patriotizmu i građanskoj odgovornosti, a onda i vjeri. Zar ne znam da, kad se nosi turska zastava za bilo koji državni praznik, to se čini držeći desnu ruku iznad lijeve? Zar ne znam da je Svemogući Bog postavio na ramena svakog ljudskog bića dva anđela, dva marljiva pisara, čija je jedina zadaća da bilježe svaki naš pokret i svaku našu misao? Anđeo na lijevom ramenu vodi spisak svih naših grijehova, uključujući i najmračnije želje, dok anđeo smješten na desnom ramenu zapisuje naše vrline i časna djela. Zar nije jasno da sam se, izabravši da pišem lijevom rukom, udružila s pogrešnim anđelom i priklonila se grijehu? Rano sam počela čitati.
Kao kćerku jedinicu, kao usamljeno dijete, neizmjerno su me zanimale knjige i misterije koje su skrivale, i kod kuće, uz bakinu malu pomoć, ispotiha sam preuzimala jezičke obrasce i dešifrovala njihove šifre. Ali je sada u školi, držati olovku i zapisivati riječi u svesku postalo čisto mučenje. Ako me sjećanje služi, u razredu od oko četrdeset i pet učenika, mislim da sam bila među zadnjima, ako ne i zadnja, koja je naučila pisati i zaslužila crvenu vrpcu od baršuna koju je učiteljica pribadala na grudi svakog uspješnog učenika. Možda ne bih nikad ni savladala tu vještinu da nije tog jednog slova u turskoj abecedi.