U osamnaestom stoljeću, esejisti Joseph Addison i Sir Richard Steele napisali su: “Čitanje je umu ono što je vježba za tijelo.” Stotinama godina kasnije ovaj citat ne može biti istinitiji. Studije provedene u posljednjih nekoliko decenija dokazale su blagodati čitanja. Naučno je dokazano da druženje s dobrom knjigom nije samo ugodno, već može pozitivno utjecati na mentalno i emocionalno zdravlje, jer smanjuje stres i povećava opuštanje. Stoga ovom prilikom preporučujemo lagano štivo Ramize Radončić Hot, istaknute pjesnikinje, čije pjesme i priče su uvrštene u čitanke, zbornike i antologije u mnogo zemalja te više listova i časopisa u našoj regiji. U posljednje tri decenije objavila je sedam knjiga poezije: “Stručak mjesečine”, “Ples na dlanu”, “Svitanje tajne”, “Duga od bisera”, “Žiška zore”, „Pupoljak sunčeve pjesme” i „Pjesma vječne ljubavi“, a poznate su i njene prozne knjige “Tajanstveni vir”, “Boje rane jeseni”, “Mudrost osmijeha”, “Prosvijetljeni val” i „Božiji dar“.
TAJANSTVENI VIR
Jutro je ispiralo trag noći. Polje vodenih latica odisalo je mirisom sanjivog sunca. Uz bisernu rijeku prostiralo se naselje ispod rascvjetalih lipa, između čijih njedara se jedva nazirao krov kuće umorne od uspomena. Tu je odnedavno stanovala mlada službenica Ema, zaljubljena u komšiju Enesa, studenta medicine.
Sa čistog zida, oglasio se stari sat i otkucao šest časova. Poput labudovog pera na tihoj vodi, Ema je ležala, polahko otvarajući oči po kojima su se premišljali jutarnji pramenčići neba.
Neočekivani poljubac spušten na kraju njenih usana prenuo je, okrenula se nalik ptici u preletu, tragom poljupca. Iznad njenog ležaja stajao je Enes, naglo je podigao iz postelje i odnio na divlju stranu staze, koja je vodila k njegovoj kući.
Otimala se, hvatajući se za grane niskog drvoreda, no, on je bio sve grublji i glasniji. Počeo je ljubiti, a iz njega je izbijao zadah alkohola. Shvatila je, bio je pijan. Smogla je snage i istrgla se, naletjevši na prvog komšiju.
– Ne bježi, niko te neće voljeti kao on, čitave noći je pričao samo o tebi – rekao je čovjek, a potom je uhvatio Enesa za ramena, odvodeći ga u obližnju kafanu, na piće.
Trčala je. Uletjevši u stan zaključala je vrata, prislonjena na njih, plakala je dugo. Zatim je ustala, razočarana, koračala je po sobi teško, kao da trpi neke snažne bolove, potom se oteturala u kupaonicu pod tuš, da spere sa sebe njegov dah, pijane poljupce, čitav taj nemio događaj.
Mlaz vode slivao se niz njeno drhtavo tijelo kao gorski vodopad praćen razvigorom, smirujući je i navodeći da se prisjeti kako ga je i gdje upoznala. Iz žbuna od trepavica, uz treptaj, sjećanje je zažarilo:
Razgranato mediteransko sunce učinilo je preplanuli august čudesnim. Ona se vratila s posla iscrpljena. Uzela je peškir i sišla na mirnu obalu. Dahom žubora zaplivala je u vodu, koja je pjenušala oko njenog vitkog tijela, prateći svaki njen pokret, kao da je miluje, otkrivajući svoje blage talase i tajanstvene virove, koji bi je s vremena na vrijeme privukli k sebi, pa je nježno poput vodenog cvijeta uzdigli, prepuštajući je površini da prkosi podnevnim zracima. Preplavljena oduševljenjem slijedila je ljepotu Sunčeve svjetlosti zadubljenu u dnu rijeke.
Najednom je obuhvatiše snažne ruke muškarca čije su se strune pogleda rasule po predvorju njenoga oka.
– Ova rijeka je zavodljiva, na ovom mjestu se utopi po nekoliko osoba tokom ljeta, ti si usred sastavaka, gdje ima mnogo virova – reče joj momak oštro. Ne trepćući upitala ga je.
– A šta radiš ti na ovom strašnom mjestu?
On se blago nasmiješio i objasnio da je sa stijene druge obale primijetio nju i shvatio da se iz neznanja izlaže opasnosti.
Uzdahnula je i zahvalila se momku sa kojim je od tog trenutka bila nerazdvojna.
U septembru punom suncokreta, večernji prizvuk Enesa je činio uznemirenim. Podsjećao ga je da mora otići u drugi grad, gdje je studirao. A Ema je bila suviše lijepa da bi je ostavio tu, da ga čeka u gradu punom mladosti. Netremice je gledajući predloži joj da i ona pođe s njim. Živjeće zajedno od njegove ušteđevine, a on ima i svoj stan.
– Ne mogu – rekla mu je polahko. – Hvala ti.
– Ne razumijem te – priznao je on. – Uprkos tome što se volimo, ja te ne razumijem.
Ema je duboko uzdahnula jesenji vazduh i nastavila. – Najbolje rješenje je da ti završiš započete studije. Ne možemo prihvatiti da nas drugi izdržavaju. A ja neću naći posao u tako velikom gradu. Uostalom, mladi smo i imamo vremena da sačekamo tvoju diplomu i zaposlenje.
Da ne bi ona vidjela bol u njegovim tamnim očima, on joj je naslonio lice na njedra.
– Oh, draga! Ja ne mogu bez tebe.
Obuhvatila mu je lice dugim prstima, a njena tamna kosa prikrila je tugu, koja je neobuzdana lebdjela nad njima i rasplakala stručak Mjesečevih zraka. – Ja ću te voljeti i čekati – Obećala je nježno Ema.
Iz razmišljanja je trže uporno kucanje njene majke, koja je navratila s posla po svoje spise. Ona nije znala za nenajavljenu Enesovu posjetu, ni to da je jutros žureći u ured, zaboravila da zaključa ulazna vrata stana. Iznenadila se kad je ugledala blijedu Emu kako umotana u peškir, vlažne kose otvara vrata.
– Bože, jesi li to bolesna? – upita je majka.
Nemoćna djevojka sleže ramenima, pokazujući na svoje čelo, usne su joj se sušile, a kad je pokušala da progovori osjetila je da je glas izdaje, jedva je završila započetu rečenicu.
– Bolje mi je nakon kupanja. Pokušat ću malo da odspavam. A ti se mamice vrati u ured, ako mi ne bude dobro pozvat ću te. Nije se usudila da pogleda majci u oči, niti da joj ispriča šta je pretrpjela od Enesa. Znala je, da bi ona zabranila njihovo sastajanje. A Ema ga je još voljela, iako je bila zaprepašćena novonastalom situacijom. Sigurna, da će Enes doći večeras pod njen prozor da se izvini i dovesti stare trubadure s kojim će pjevati serenade samo za nju. I zaista, on je učinio sve kako je i mislila da će uraditi. Uz to je i zaplak’o, žaleći se na svoje ukućane, na njihovo nerazumijevanje, na stroge i ljubomorne profesore zbog kojih je izgubio godinu, jer je bogat a oni rade za male plate.
Slušala ga je, sumnjajući da je sve baš tako, ali je prećutala i oprostila mu.
Poput olistalog bršljena djevojka je napredovala u poslu. Plemenita i radna stekla je mnogo prijatelja i udvarača, međutim, to nije uticalo na njenu postojanost da održi vezu sa svojim momkom. Sve je to bilo sasvim razumno, ali je ipak izgledalo besmisleno, on se rijetko javljao, a pričalo se i to da živi sa nekom studenticom.
Prijatelji su okosnica svih zbivanja, ali ponekad i pretjeruju – govorila je Ema, dok je vrijeme neumoljivo odmicao, ostavljajući za sobom tragove pjenušave prolaznosti.
Vjetar listonoša i sipljiva kiša nemilosrdno su zaklanjali vidik Emi dok je pokušavala da otvori vrata kancelarije. Čak joj se i veliki kišobran izvrnuo, pa je progunđala.
– Pustila bih ga vjetru u nemilost, da ga nosi i lomi svojim vijugavim putanjama, ali se plašim da će povrijediti nekog prolaznika – potom je stegnula ručku jače.
Neočekivano, kišobran se vratio u prvobitno stanje, otkrivajući čitavu figuru Enesa koji je stajao naspram nje.
– Vratio sam se Ema… Ti si još mlada, moram te čuvati od vjetra, kiše, kišobrana, a tek od ljudi – obratio joj se zakrvavljenih očiju Enes. Zadrhtala je lahkoćom ivinog lista, shvativši da je on ponovno pijan. Isprekidanim glasom, zamolila ga je da je pusti, međutim, kao da njene riječi nisu dopirale do njega. Zaustavio je taksi i ubacio zaprepaštenu Emu unutra.
Snagom pijavice, ispijao je njene usne, grleći je teškim i otupjelim rukama. Kratkovidi taskista divio se njegovoj stravstvenoj muškosti, dok se djevojka borila, da dođe do zraka. Bila je sva crvena, usne su joj bridile.
Stigli su. Ugurao je u stan, stiskajući joj krhke prste. Natjerana užasnim bolom, ošamarila ga je. Enes je pogledao, mračnim pogledom punim mržnje i naglo, brzinom munje, uzvratio snažnim udarcem.
Osjetivši da će se djevojka onesvijestiti prodrmao je i zarpijetio britkim riječima.
– Nikad više da nisi ovo pokušala, dobre djevojke to ne čine. Nasmijan, počeo je skidati mokri mantil s Eme, uzgred zbacajući i svoju jaknu, našta se ukaza velika i krvava ogrebotina po njegovom vratu.
Ema je bila u šoku, nije ga takvog poznavala, ispred nje nije bio čovjek kojeg voli već čudovište. Obli je strah, želja za samozaštitom.
– Odlazi… Odmah! Povikala je ona s iznenadnom žestinom. – Odlazi ili ću pozvati policiju!
Na riječ policija, on je grubo odgurnuo od sebe, a lice mu je postajalo sve bezbojnije.
– Samo probaj pa ću te ubiti! – Zaprijetio je Enes, a usne su mu pobijelile. Okrenuo se i otišao, zalupivši vrata za sobom.
– Ovo je užasno, on je lud – govorila je djevojka preneražena. Oh, kako se stidjela, što ga poznaje i što ga je voljela. Sve je boljelo, a najviše duša prevarena, osjećala se skrhanom.
– Ne! Ne želim nikad da ga vidim! – Ponavljala je, skidajući sa sebe ostatke rastrgnutog mantila, bacajući ih u korpu za smeće, želeći da i sjećanja na njega istruhnu negdje daleko od nje zajedno sa tom tkaninom.
Sljedeći dan razvedrio je nebo, ali ne i raspoloženje potištene Eme. Sagnute glave obavljala je redovne poslove, a koleginice su se pretvarale da ništa ne znaju o jučerašnjim zbivanjima. Na pauzi za ručak nenajavljena, histeričnim glasom obratila joj se sekretarica iz obližnjeg ureda.
– Onaj Enes, što je jučer bio kod Vas, prijavljen je za pokušaj silovanja moje cimerke. Zamislite, jedva se spasila, ali ga je dobro izgrebla. Sirota djevojka, boji se. Napasnik nije uhvaćen. Dao se u bjekstvo – saopštila je zabrinuta sekretarica i sjela na obližnju stolicu.
Neposredno ispred prozora, ptica je zastala, poput srebrnog rupca ispalog iz ruku kraljice vjetra i kao Božiji znak, ohrabrila zbunjenu Emu.
– Hvala Bogu, da se nisam udala za tog čovjeka – rekla je odlučnim glasom nastavljajući – čovjeka koji se predao surovoj rijeci alkoholizma, modroj ponornici što silnim talasima razbija planine razuma i, pretvara ih u pijane mjehuriće.
DODIR DAHA
Prvi septembarski dan rominjao se po Didinom licu, pokrećući u njoj toplinu pogleda, treperenje duše, strune ljubavi. Obasjana Sunčevim dahom i plavookim pogledima mora, odmarala je pod mladom palmom slušajući pjesme talasa.
Pažnju joj privuče koralni osmijeh mlađe sestre Lejle. Poput plime koja nosi sjećanja i zalazi u dubinu obale, tako i neočekivano pismo, koje donese Lejla, izmami Didine vrele uzdahe.
Dugim prstima sličnim bijelim laticama, polahko je otvorila pismo. Poslao ga je momak kojeg je upoznala prošle godine za vrijeme zimskog odmora.
Opijala je svaka njegova riječ. Ozarena toplinom mladalačke misli, odgovorila mu je.
Neiscrpna pisma redala su se svakodnevno, pa je bio razumljiv i njegov dolazak u njen grad i viđenje s njom.
Čitavu tu noć nije uspio plamen sna da je zavede, uspava. Uz jutarnji šum starog grada sreli su se, praćeni letom galebova i nemirima tek probuđene vode.
Primorsko sunce, kao raspukli nar, isticalo je zelenilo Didinih očiju koje su diskretno promatrale zgodnog, ne mnogo visokog muškarca. Svidio joj se, pa začarani susretom, nisu primijetili da im vrijeme izmiče zavedeno nestašnim vjetrom.
Zajedno sa neumornim vlakom s prvog perona predvečerja isčezao je i on, niz strme daljine, praćen šuštanjem rascvjetalih kamelija i njenom šutnjom.
Poslije dva dana, rubom duginih boja stiglo je pismo od njega puno lijepih utisaka o gradu i o njoj. Čak joj je ponudio i brak.
Dida je uzdahnula, uzdahom izvora za proljetnim mirisom. Oćutala leptirov let, igru maestrala, žaoku stvarnosti, da su njoj roditelji odabrali budućeg supruga.
Da se ona bez roditeljskog znanja dopisivala sa njim, pa su sva njegova pisma kod njene drugarice odložena na čuvanje.
Da je ovo bio njihov prvi i posljednji sastanak kojeg je ona u svom dnevniku nazvala ”Dodir daha“.
Promišljajući i budeći sjećanja, na ljubav bez poljupca, Dida je kasnija napisala zbirku pjesama, pod istim nazivom i osvojila prvu nagradu.
Opčinjena poezijom, porodicom i karijerom odmjereno je koračala kroz život podnebesni. Putujući i upoznavajući mnoge jezike, običaje i kulture.
I dok su biserne pahulje plesale januarski ples nad srebrnastim kupolama Baščaršije i obalama Miljacke, ističući još više sarajevsku vjekovnu ljepotu, sasvim slučajno, Dida je upoznala sredovječnu ženu. Kada se predstavila, žena je prijekorno pogledala i rekla:
– Vidjela sam tvoju fotografiju kod Harija. On je dugo patio zbog tebe. Voli te.
Sjećam se – Prodao je nove zimske cipele i farmerice, poklon od mog brata, da bi sakupio dovoljno novca i došao ti u posjetu.
Ti ne znaš šta to znači, za momka koji se školuje daleko od svoje kuće, od male penzije rahmetli oca. Svi su usmjerili pogled u Didu.
Prošaputala je više za sebe:
– Nisam znala, a da jesam, udala bih se za njega. Ovo je za mene zadocnjelo saznanje.
– Da ispravim grešku, kasno je, već sam udata.
– Ti to ozbiljno kažeš – upita je starica.
– Tvrdim! – Odgovori Dida, a pogledom joj zaluta jedna prozračna suza, kao oblak iznad umornog dana.