Kapije Evrope nisu ni na Gibraltaru, ni na La Manchu, niti na Kavkazu, niti negdje kod Murmanska. One su u plodnoj Panonskoj ravnici, tamo gdje je danas zemlja koju poznajemo kao Mađarska. U toj lijepoj i ravnoj zemlji, vrlo plodnoj i bogatoj, u kojoj se govori jezik koji ne zvuči kao bilo koji drugi poznat jezik, u zemlji koja je sve donedavno imala nevjerovatno isprepletene odnose s našom domovinom, u toj zemlji se Evropa rađala, uzdizala i padala, najmanje pet puta u posljednjih 1500 godina. Izbjeglički val iz Sirije, najveći test za modernu Evropu, udario je ponovo na najosjetljivije mjesto u Evropi, u Panonsku ravnicu. Upravo na poljima preko kojih idu kolone nesretnika s Bliskog Istoka, stoljećima su marširale vojske, jurišali jedni i bježali drugi vladari, odigravale se neke od najzanimljivijih i najodlučnijih bitaka svih vremena. Sudbina Evrope sada nije u Bruxellesu, niti u Parizu niti u Rimu, ona je negdje na poljima južne Mađarske, tamo gdje koračaju kolone sirijskih izbjeglica. Ni prvi, ni posljednji put, Mađarska je pozornica događaja koji će možda promijeniti svijet
Popularna kultura, naročito holivudska industrija iluzija, Atillu je portretirala kao krvožednog, opasnog barbara, divljeg i zapuštenog izgleda, ogrezlog u bahanalijama i zakrvavljenih očiju. No, oni Rimljani koji su ga imali priliku sresti, upoznali su nešto drugačijeg čovjeka. Za razliku od rimskih careva, koji su se takmičili u prežderavanju i razvratu, Atilla je bio jednostavan i skroman čovjek, koji je volio svoj narod i koji se brinuo o njemu. Godine 450., njegov šator na obalama Tise bio je centar svijeta, a oba rimska car su mu plaćala ogroman danak. On je predvodio imperiju od Danske do Kaspijskog mora, ali se to teško dalo primijetiti.
– Dok je za nas, barbare i sve ostale bila pripremljena bogata večera poslužena na srebrenim poslužavnicima, za Atillu nije posluženo ništa drugo nego meso na drvenom pladnju. Pokazivao je svoju skromnost i na druge načine. Dok su drugi gosti pili iz zlatnih i srebrenih vrčeva, njegova čaša je bila od drveta. Njegova odjeća je bila jednostavna i vidjelo se da mu je samo stalo da okolo hoda čist. Niti njegov mač, niti mamuze na njegovim čizmama, niti ukrasi na njegovom konju, ništa od toga nije bilo skupocjeno – pisao je rimski pisac i diplomat Priskus, koji je bio na Atillinom dvoru, večerao u njegovom društvu, te uspješno pregovarao, odvraćajući barbarskog vođu od ideje da oba rimska carstva uništi do temelja.
Atilla je imao dva poroka: vino i žene. I jedno i drugo mu je, izgleda, došlo glave. Nakon što je 452. godine „uspješno” ratovao po Zapadnoj Evropi, posebno po Italiji, među brdima blaga koja su dovučena na obalu Tise, našla se i jedna plavokosa i plavooka Germanka, vjerovatno pripadnica Ostrogota. Atilla se izgleda opasno zaljubio u tu lijepu ženu, te je uslijedilo i vjenčanje. Tokom prve bračne noći, Atilla je preminuo. Prema jednima ga je otrovala supruga Ilda, a prema drugima se opio vinom i ugušio u snu.
Panonija: Mjesto gdje je rođena Evropa
Smrt Atille značila je smrt njegove imperije, te brzi nestanak Huna s historijske scene. No, iako nemilosrdan na bojnom polju, Atilla nije bio ljudožder, bio je vješt diplomat i faktor stabilnosti u to vrijeme. Kada je nestalo Atille i kada je njegovo tijelo sahranjeno na otočiću usred rijeke Tise, Evropa je potonula u haos, a barbarska plemena, ona koja su do tada bila pod čvrstom kontrolom Huna, sada su uvidjela da je došao njihov moment, te su krenula u osvajanje rimskih teritorija, prije svega, njihovu pljačku. Samo 23 godine nakon Atilline smrti, 476. godine, Zapadno rimsko carstvo više nije postojalo, a Romul Augustus, posljednji rimski car i sin rimskog diplomate na Attilinom dvoru, svrgnut je s prijestolja.
Jedno je jasno. Da nije bilo Huna, ne bi bilo seobe naroda. Da nije bilo Velike seobe naroda, ne bi bilo ni današnje Evrope. O Hunima se i danas malo zna, ali je poznato gdje su i kada stupili na scenu i gdje je, zapravo, počela Velika seoba naroda, pokrenuta zbog strah od Huna i njihovih konja. Bilo je to u Siriji 370., koju su Huni preoteli od Rimljana, a zemlju razorili. Čak i u to vrijeme loše vijesti su se brzo širile, a ono što su Huni napravili u Siriji, natjeralo je brojna barbarska plemena u bijeg, te uzrokovalo velike seobe, nove države, nove narode, nove slike svijeta i Evrope kakvu danas poznajemo. Ova današnja Evropa rođena je na potezu između Sirije i današnje Mađarske.
Zanimljivo, moderna Mađarska slavi Atillu kao svog velikog vođu i državnika. U samoj Budimpešti desetak ulica nosi njegovo ime, a širom ove zemlje nalaze se parkovi i statue u njegovu čast. Mađarski nacionalisti rado spominju Hune, organiziraju festivale i folklorne manifestacije u čast svojih navodnih predaka, no službena Budimpešta je mnogo opreznija kada je riječ o vezi Hunima. Tako je prije deset godina Mađarski parlament glatko odbio priznati Hune kao nacionalnu manjinu. U to vrijeme gotovo 2500 građana te zemlje sebe je smatralo potomcima Huna, te da imaju pravo na vlastite škole i kulturne institucije, no država se nije mnogo osvrnula na njih.
– Biti Hun danas je stvar osjećanja i kulturnog identiteta – rekao je predstavnik ove grupe za BBC u aprilu 2005.
1241: Strah ima kose oči
Neki mađarski nacionalisti ne mogu prihvatiti činjenicu da su njihovi korijeni negdje u Aziji. Ipak, Mađari koji su prešli Karpate nakon 900. godine, bili su u mnogo čemu slični drugim azijskim narodima, poput Huna, Turaka i Avara. Bili su, prije svega, vješti konjanici, te vješti borci u sedlu. Ne samo da su svojom pojavom podsjećali na azijske ratničke narode, nego je i njihov stil borbe podsjećao na njihove azijske „rođake”. I stari Mađari su se, kao i Huni i slični narodi, u početku bavili pljačkom, no postepeno su se smirili, primili kršćanstvo i postali manje-više uzoran evropski narod. Nešto se neobično desilo u Mađaraskoj oko 1100 godine i malo poslije. Izgleda da je do tada značajan broj Mađar imao azijatske crte lica, kose oči, mali nos i obraze bez jagodica, no od tog vremena, Mađari počinju ličiti na narode srednje i zapadne Evrope, vjerovatno zbog velikog broja asimiliranih Slavena.
Možda su tadašnji Mađari prebrzo zaboravili odakle su došli. Možda su trebali negdje sačuvati vještine ratovanja iz njihove stare domovine, onda kada su se na horozontu pojavili mongolski konjanici, na čijem su čelu bili unuci strašnog Džingis Kana. Jedan od njih, Batu, poslao je nedvosmisleno pismo mađarskom kralju Beli četvrtom u kojem je zatraženo da se Mađarska bezuslovno preda. Kralj Bela nikada nije odgovorio na ovo pismo. Nije odgovorio ni na druga upozoravajuća pisma, nego je pokušao dobiti vojnu i novčanu pomoć, kako od Njemačke, tako i od Pape. Nije mu to pomoglo, jer su 10. aprila 1241. udružene njemačke i mađarske vitezove Mongoli u bici kod Mohija potukli do nogu. Neki izvori tvrde da su evropske vojske tada u borbama protiv Mongola samo u Panoniji izgubile 500 hiljada ljudi. Mađarska je bila do temelja razorena, a tek rijetki preživjeli krili su se u tvrđavama. Konačno, 25.decembra 1241. Mongoli su uz pomoć kineskih strijela i vatrenog oružja, prvi put viđenog u Evropi, zauzeli Budim. Kralj Bela se dao u bijeg, a Mongoli su ga bezuspješno progonili kroz cijelu Hrvatsku. Cijela Evropa s užasom je gledala kako barbari iz Azije u pepeo pretvaraju jednu evropsku državu, a njenog kralja progone poput lovine.
Činilo se da Evropu neće ništa spasiti od mongolske najezde i da se bliži kraj za dominantno kršćansku civilizaciju, ali Kontinent je spasila puka sreća, ne njeni vitezovi. Nakon smrti vrhovnog mongolskog vođe Ögedeia, poglavice azijskih osvajača odlučuju se privremeno povući u svoju staru domovinu. Vratit će se nakon 40 godina, što će biti dovoljno da Mađari naučne nove vojne taktike i utvrde gradove. Pretpostavlja se da je gotovo 40 posto Mađara ubijeno nakon 1241., a ostatak uglavnom raseljen.
Ipak, historičari tvrde da Mongoli nisu bili barbari, bar ne u onom smislu kako ih je tadašnja Evropska javnost percipirala. Bez obzira koliko okrutni bili na bojnom polju, Mongoli nisu bili na nižem civilizacijskom nivou nego tadašnji prosječni Evropljani. Kravavi u ratu, Mongoli su bili vrlo tolerantni u miru, te raspoloženi za kulturnu razmjenu i trgovinu. Oni su Mađarsku vidjeli kao trgovački čvor prema Evropi, te su otvorili put svile i stvorili poštansku, tatarsku službu, putem koje je jedno jedino pismo za svega nekoliko dana moglo od Budima stići do obala Žutog mora. S druge strane, Evropljani su tada prvi put uvidjeli da nisu sami na svijetu i da Evropa nije centar svijeta. Bila je to velika i skupa lekcija čiju su cijenu najviše platili Mađari.
Azija vs Evropa: Runda treća
Tačno tri stotine godina nakon što su Mongoli, pristigli iz dubokih stepa Azije, zauzeli Budim, isti je grad pao u ruke u još jedne tadašnje velesile s Istoka. Osmanlije su na svom pobjedonosnom putu od Istanbula preko Beograda do Beča i Zapadne Evrope, pregazile još jednu evropsku feudalnu državu i njenog vladara najtjerale u bijeg. Nisu samo mađarski velikani bježali, bježali su i obični ljudi, seljaci i građani, tražeći spas u onim dijelovima zemlje koje je pod svoju vlast stavila Habsburška monarhija. Prema tvrdnja desničarskih mađarskih historičara, turska invazija je imala razarajući efekt na populaciju Mađara, koja je u mnogim područjima potpuno nestala.
Mađari su za područja u kojima više niko nije živio upotrebljavali riječ „puszta”. Nije teško zaključiti šta ova riječ znači. Do dolaska Turaka, Mađarska je bila jedna od najbogatijih i najuređenijih zemalja u Evropi. Od te idilične slike neće ostati gotovo ništa nakon što 1526. na Mohačkom polju, trupe Sulejmana Veličanstvenog potuku udružene evropske kršćanske vojske. Kao što su Mongoli imali prve puške, tako su i Osmanlije ovdje imale teške topove, kojima su evropske vitezove jednostavno izbrisali s lica Zemlje. Nekada bogata zemlja tako je postala pogranična karaula jedne strane sile.
– Jedan od glavnih efekata turske vladavine – dramatično smanjenje populacije – gotovo je bio fatalan za mađarsku rasu. Depopulacija je bila aktivna politika turskih vlasti. Suprotno od vojnih aktivnosti, Turci nikada nisu bili posebno dobri organizatori i Mađarsku su vidjeli kao privremeno priključen teritorij, korišten samo iz strateških i vojnih razloga… Za njih je Mađarska bila samo skladište radne snage. Mirne stnovnike su uzimali kao robove… Djeca su bila dobar materijal za janjičare… Nestanak populacije varirao je od mjesta do mjesta. U nekim krajevima, stanovništa je u potpunosti nestalo. Mađari su južna krajeve izgubili zauvijek, prije svega, istočne dijelove Hrbatke, južnu Bačku i Banat, gdje Austrijanci nisu dozvolili Mađarima povratak na svoje… Nekada plodna Transdanubija, teško je patila. Od 900.000 stanovnika u 1500. godini, ostalo je samo 300.000 u 17. stoljeću. U Tolni i Baranji je od 250.000 stanovnika ostalo samo nekoliko stotina nakon odlaska Turaka. Okrug Somodi imao je na kraju 15. stoljeća 11.000 domaćinstava, a 1671. samo 106 – pisali u mađarski historičari tokom 1941. godine.
Sigurno je da bi ove brojke i ove stavove trebalo malo uzeti s rezervom. Iako okupirana stranom vojničkom čizmom, Mađarska je jedina evropska država koja je doživjela tursku okupaciju, a koja nema nikakve traume od te iste okupacije niti današnjim Mađarima posebno smeta jer su 150 godina bila pod Osmanskom upravom. Naprotiv. U kasnijim desetljećima Osmanske uprave u Mađarskoj, lokalno stanovništvo počinje osjećati određene simpatije prema Osmanlijama. Postalo je jasno da dva naroda, osvajač i potčinjeni, imaju zajedničko porijeklo, zajedničke kulturne elemente, sličan jezik, gastronomiju, foklor. Našli su i zajedničkog neprijatelja, Habsburgovce. Kada su 1683. Osmalije posljednji put jurišale na Beč, u njihovim redovima je bilo i Mađara – dobrovoljaca.
– Za nas Mađare, sultan Sulejman predstavlja početak osmanske vladavine u Mađarskoj, te neopisive patnje i neviđenu borbu za život. Najtragičnije stranice naše prošlosti počinju s tim imenom. Ipak, on jednako označava početak doba mađarskog viteštva, početak sazrijevanja našeg nacionalnog samouvjerenja, rođenja naše nacionalne svijesti i početak naše borbe za nezavisnost od Habsburgovaca. On označava rođenje naše mađarske kulture i jezika i period kada je sloboda miišljenja bila stvorena. On je stvorio Transilvaniju kao posebni mađarski svijet, gdje se našlo utočište od zapadnog neprijatelja – kaže poznati mađarski arhitekt i mislilac Károly Kós.
U gradu Sigetu, mjestu čuvene bitke, danas postoji Park mađarskog- turskog prijateljstva i u njemu stoje statue sultana Sulejmana i Nikole Šubića Zrinjskog. U taj park dolaze i turski i mađarski turisti, koji zajedno pjevaju, druže se razgovrajući o neobično isprepletnoj sudbini dvaju naroda.
Godina 1956: Mađarske izbjeglice – bečki „paraziti”
Dvadeseto stoljeće jeste bilo stoljeće ratova i epohalnih nesreća, no rijetki su narodi koji su ovo grozno stoljeće propatili kao Mađari. Najprije u Prvom svjetskom ratu, gdje je stradao veliki broj vojno sposobnih muškaraca. Nakon rata, Mađarska se smanjila za gotovo polovinu, a Mađari će u Rumuniji, Čehoslovačkoj, Jugoslaviji, Austriji, postati građani drugog reda. Zatim će na vlast doći fašist Horty i njegova diktatura koju su finansirale sile Osovine. Kada 1944. Horty otkaže poslušnost, bit će vrlo brzo smaknut, a zemlju okupiraju nacisti.
Njih će godinu kasnije zamijeniti još jedan nugodan okupator- Crvena armija i staljinistička, totalitarna ideologija, koja ju je pratila. Trupe SSSR-a će zamijeniti kvislinška komunistička vlada kojim je dirigirano iz Moskve. Protiv te vlade i protiv nevidljive okupacije SSSR-a, u oktobru 1956., izbit će ustanak, slabo organiziran i kratkotrajan, no s trajnim posljedicama koje i danas žive u ovom društvu i s ranama koje nisu u potpunosti zacijeljele. Slom mađarskog ustanaka iz 1956. proizvest će strašnu osvetu Moskve i njihovih domaćih sluga. Više od 200.000 Mađara tada je zbog terora i straha za svoj život moralo napustiti svoje domove.
– Bio sam tada u Gracu, upravo u zimu 1956. Na stanici sam vidio cijele porodice Mađara. Izgledali su su tužno i izgubljeno. Neki od njih su bili u spavaćicama i pidžamama – kaže jedan stariji očevidac mađarskog egzodusa.
Tokom novembra 1956., u austrijsku pokrajinu Burgenland prešlo je blizu 180.000 Mađara, a samo preko jednog pograničnog mosta prešlo je 70.000 ljudi.
– Četvrtog novembra u jednom je trenutku na kolodvoru u gradu Eisenstadtu boravilo više od 5.000 izbjeglica. Oni su morali u najkraćem vremenu biti nahranjeni. Cijelo stanovništvo je priteklo u pomoć, te su na sve strane kupovani hljeb i kobasice… Crveni križ Burgenlanda bio je jedini koji se brinio o kampu u Eisenstadtu. Tek se kasnije se uključila država i dala novac. Sve do tada sve je bilo orgnizirano i plaćeno od Crvenog križa – stoji u tadašnjim izvještajima Crvenog križa, prenosi ovih dana bečki “Der Standard”.
Novinari ovog austrijskog lista napominju da su scene koje su prije 59 godina viđene na austrijskim kolodvorima vrlo slične scenama koje su aktuelne posljednjih dana. Nekada su uplakani bili Mađari, danas su uplakani Sirijci. Vilmos Vécsei je imao 14 godina kada je njegova porodica pobjegla iz mađarskog Soprona. Danima su pješačili kroz polja, tražeći put do Austrije. Mađarski graničari su im poručivali da ne pokušavaju preći, jer imaju naredbu za pucanje. Nisu pucali. Od 1956. gospodin Vécsei živi u Beču, gdje je zavšio medicinu i postao jedan od najuglednijih ljekara u ovoj zemlji. Austrija je u početku srdačno dočekala izbjeglice iz susjedne zemlje.
– Austrijanci su tada bili nevjerovatno ljubazni i prijateljski. Išli bismo ponekad na klizalište s ocem. Onda bi došla jedna starija gospođa i pitala „Mađari?”. Moj otac bi potvrdio, dok bi ona u njegovu ruku stavila 20 šilinga i rekla „Ja više nemam, ali vjerovatno možete od ovoga nekoliko viršli kupiti” – rekao je ovaj ugledni ljekar u intervjuu listu “Zeit”, tokom 2006. godine.
Ta ljubaznost i prijateljski stav Austrijanaca prema mađarskim izbjeglicama trajali su samo nekoliko sedmica. Tada su počeli optuživati izbjeglice za bavljenje kriminalom, prozivalo se i da izbjeglice „previše koštaju”. Neki su išli čak tako daleko da su izbjegle Mađare nazivali „parazitima” koji se o državnom trošku voze tramvajem. Austrija je brzo okrenula leđa nesretnim Mađarima koji su svoj novi dom našli u Švicarskoj, Kanadi i Skandinaviji. Očigledno je da Mađari nisu naučili neke bolne lekcije, jer ono što radi vlada premijera Orbana, prije 59 godina su neki građani Beča radili i govorili Mađarima. Historija nije učiteljica života, bar to nije u ovom dijelu svijeta.
Zanimljivo
– Ne zna se tačno porijeklo Mađara. Prema jednoj teoriji, oni su ugro-finski narod s južnih padina Urala. Prema drugoj, Mađari su turski narod iz centralne Azije, a prema trećoj, oni vode porijeklo od drevnih Sumera iz Mesopotamije.
– Atillu danas slave i Mađari i Turci i u oba naroda postoji ovo muško ime, koje znači „ponos”
– Tokom cijelog srednjeg vijeka, postojao je specifičan, uglavnom napet odnos između Bosne i Mađarske, koja je uvijek imala želju vladati ovom prostorima. U tituli mađarskog kralja čak je i stajalo „kralj Bosne”, između ostalog. U posljednjim danima Austro-Ugarske monarhije neki mađarski politički krugovi su 1917. zagovarali podjelu BiH, te pripajanje Tuzle i Banja Luke Ugarskoj
Bosanski Mađari
Nakon što su Osmanlije 1699. izgubile teritorije sjeverno od Save i Dunava, muslimansko stanovništo Mađarske se uglavnom povuklo u Bosnu, osnivajući svoja naselja i donoseći fragmente života iz svoje domovine. Tako na nekoliko mjesta u BiH imamo naselja koja se zovu Budim i Pečuj, te prezimena Janjoš, Paloš, Ošijan (prema mađarskom nazivu za Osijek), Granov, Gerin, Bešlija, Budimlić, Balaš…