Jesen 2015. godine mnogi će pamtiti po notama i riječima pjesama novog albuma Sergeja Ćetkovića “Moj svijet”. Nakon pet godina pauze jedan od omiljenih regionalnih pop izvođača publiku je odlučio počastiti svojim novim pjesmama, a njegova publika u BiH novi album moći će potražiti pod markicom diskografske kuće “Hayat Production”. Upravo tim povodom Sergej je prošle sedmice boravio u našem glavnom gradu, te nam govorio o svojim novim pjesmama, novom Sergeju u starom ruhu, svojoj porodici, sjećanju na Kemala Montena…
Novi album najavljujete singlom “Novembar”, čini se da je zvuk drugačiji. Kakav je album, kako biste ga opisali?
– Stari Sergej u novom ruhu. Desile su se nove saradnje s muzičarima iz Hrvatske i Makedonije, napravili smo neku novu kombinaciju i svako je unio nove energije. Nove pjesme su malo drugačije i, po meni, zrelije od onog što smo radili do sada, a to je i bilo za očekivati.
Koliko se danas uopće isplati snimati albume, svi radije objavljuju singl po singl?
– Istina je da vlada velika kriza kad je riječ o muzici, ali ako bih sad kalkulisao je li vrijeme za album ili nije, onda nas ne bi ni bilo. Kao što moj prijatelj kaže, mi smo sad doslovno na frontu i borimo se za svoje mjesto na nebu. Ne trebamo dozvoliti da muzika koja je aktuelna preuzme i uništi ono malo pop muzike i zvuka koji se dešavaju na ovim prostorima. Jeste da je prošlo pet godina od mog albuma, ali nije da ništa nismo radili. Turneja “Dva minuta” trajala je do prije dva-tri mjeseca. Sad krećemo promovirati “Moj svijet”.
Kada ste Vi u pitanju, ne morate se plašiti za svoju publiku. Ona je uvijek tu.
– Dodat ću da sam ja tu zbog publike, jer ja dugujem toj publici. Nije na meni da kalkulišem na tu temu. Jednostavno, dugujem publici da se pojavim s novim pjesmama, jer sam tu zbog njih.
A kako je s ispunjavanjem očekivanja?
– Istina je da iskustvo olakša, dâ ti jednu dozu samopouzdanja, ali te, s druge strane, i obavezuje. U smislu da ne smiješ stati kada publika očekuje nešto novo. Nikad ne bih dozvolio sebi da pođem u neku krajnost pa da moja publika kaže: “To nije taj Sergej kojeg smo mi čekali”. Nemam namjeru koketirati s muzikom ne bih li dobio neku novu publiku. Na meni je da sazrijevam iz godine u godinu. Nikada neću napraviti pjesmu kao što je bila “Pogledi u tami” niti želim da se ponavljam u tom smislu. Što se tiče novog singla “Novembar”, zamislio sam se hoće li to publika prihvatiti, ali ne pravim velike skokove. Više je to jedan korak dalje u smislu produkcije i aranžmana.
Planirate li koncert u Sarajevu?
– Naravno da planiram, nije nas bilo dovoljno dugo. S obzirom na to da je novi CD spreman, veoma mi je bitno da čujem mišljenje svoje publike. U skladu s tim, tražit ćemo pravi trenutak da se opet pojavimo pred sarajevskom publikom. Pamtim divan koncert u Domu mladih jednako kao i onaj u dvorani “Mirza Delibašić”, kada mi je veliki Kemal Monteno bio gost. Kemo više nije s nama, ali je zadužio i ovu muziku i nas.
Kakve uspomene Vas vežu za njega?
– Kemo je bio jedan jako prijatan, blag čovjek, s toliko ljepote u svom glasu. Odrastao sam na njegovoj muzici i ona je utjecala na moj muzički izražaj. Nekad sebi dam za pravo, pa na koncertu otpjevam pjesmu “Nije htjela”. A, kad su privatne zabave u pitanju, pjevam “Sarajevo ljubavi moja”.
Imate 39 godina, uskoro ćete zakoračiti u 40-e. Žene to malo teže prihvataju. Kako na to gledaju muškarci?
– Godine idu, ja i dalje nemam taj osjećaj. Sebe ne doživljavam kao nekog 40-godišnjaka, ali uvijek kažem: “Samo neka idu i neka ih bude što više i da bude samo ljepših”.
Pogotovo kada čovjek sve posloži u životu. Jeste li Vi posložili svoj život?
– I dalje ga slažem i to će trajati dok sam živ. Međutim, bitno je da je ono što sam do sada složio dobro, da uživam u tome, da imam svoju porodicu, ljude koje volim. Moj svijet je ispunjen, zadovoljan, srećan.
Koliko su Vaše djevojčice oplemenile Vaš život, kako izgledaju ti neki Vaši privatni trenuci?
– O privatnom životu veoma malo pričam, ne želim ga koristiti za posao. Ali, rado o tome pričam kada mi neko postavi normalno pitanje. Ne postoji ništa ljepše i ne postoji smisao života bez imati djecu i posvetiti im se, jednako kao što su se naši roditelji posvetili nama. S druge strane, ne postoji teži i odgovorniji posao od roditeljstva, tako da se trudim da budem dobar roditelj, da uživam u odrastanju svoje djece, da provedem što više vremena, jer je vrijeme danas najljepši i najveći poklon koji može nekome dati.
Koje vrijednosti im nastojite usaditi?
– Ne znam odakle da počnem. Moja djeca su još mala, ali pričajući i razgovarajući sa svojim prijateljima, nekako se podsvjesno spremam za te buduće dane. Gledam po 10-15 godina unaprijed. Vjerovatno pretjerujem, ali gledam da ih zaštitim od svega onoga što se dešava oko nas, da ih zaštitim od televizije, od milion stvari koje se, nekako, serviraju, a ja znam kako sam ja odrastao, šta sam gledao na televiziji. Toga više, nažalost, nema. Trudim se da ih zadržim da što više budu djeca, da uživaju u svom djetinjstvu, u bajkama i da ih ne ponese ova brzina vremena i života u kojem živimo, da budu što više s društvom, da poštuju druge. Želim da svoje kućno vaspitanje prenesem na njih. Djeca su ogledalo svojih roditelja kao i prostora u kojem žive i odrastaju. Da sam ja drugačiji i da sam opterećen nekim stvarima, kako bi se to odrazilo na njih? Želim da moja djeca budu šaljivdžije na mene, opuštene na majku…
Kako Vi bježite od svakodnevnog stresa i svega što nosi estrada?
– Kada nas gledaju na televiziji, svi misle da je nama lako, sve se svodi na materijalni momenat. Ali, dok dođeš do tih rezultata, potroši se mnogo vremena, mnogo života, mnogo živaca. Jako je težak posao, jer mnoge stvari ne funkcionišu kao na Zapadu. Gledam da me slava ne uzme pod svoje, nego da i dalje budem običan čovjek od krvi i mesa koji radi ono što voli. Ne tražim više, samo da imam inspiracije i da stvaram dokle mi je to zapisano.