Sedam godina nakon što se prvi put osvarila u ulozi majke, lijepa novinarka i urednica FTV-a Sanja Bagarić drugi je put postala mama. Sanja je u februaru ove godine, uprkos komplikacijama u trudnoći, na svijet donijela zdravu djevojčicu i nazvala je Lara. Danas joj je osam mjeseci i najsretnija je beba na svijetu. Ponosna mama kaže da je Lara dobra djevojčica i da, bez obzira što je tako mala, voli da pjeva. Nas je, opet, osvojila svojim šarmantnim osmijehom. Sanjin sedmogodišnji sin Borna u kući je, uz supruga Damira Arnauta, političara i diplomatu, najveća pomoć. Rado će mami dodati Larinu kremu ili pelenu, te zabaviti mlađu sestru ukoliko je kenjkava. Sanja je još na trudničkom bolovanju, a na posao se vraća u martu. U intervjuu za naš magazin govorila je o svojoj drugoj (nesavršenoj) trudnoći, dolasku dugo očekivane djevojčice, te obavezama i pritiscima s kojima se susreće svaka moderna mama.
Nisam maštala ni o princu na bijelom konju, ni o vjenčanju iz bajke, ni o djeci. I danas se pitam, otkud meni muž i dvoje djece…(smijeh).
Ove godine, tačnije 16. februara, drugi put ste postali mama, kako ste se pripremali za dolazak bebe broj dva i jesu li sve te pripreme urodile plodom?
– S drugim djetetom uzbuđenje je, ipak, manje. Sve znaš, sve si već prošao. Znala sam šta mi je potrebno, šta ne. Kako smo napravili malo veću razliku (sedam godina), u međuvremenu dosta toga i podijelili, Lara nije naslijedila previše Borninih stvari. Ali, ovog puta nisam kupovala bespotrebne stvari, nisam sate provodila na internetu, čitajući o komplikacijama u trudnoći. Bila sam mnogo opuštenija, iako mi je trudnoća bila teža…
Jeste li znali da ovog puta nosite djevojčicu ili …?
– Priželjkivala sam djevojčicu, još kad sam u petom mjesecu trudnoće saznala da i jeste mojoj sreći nije bilo kraja. Curicu u obitelji smo svi priželjkivali. I moja sestra i Damirov brat imaju dječake, tako da s obje strane obitelji, Lara je prva curica nakon dugo vremena.
Dali ste joj ime Lara, ko ga je izabrao, je li se bilo teško odlučiti?
– Bilo je mnogo imena u užem izboru, uglavnom sva kratka. Dora, Maja, Ines. Volim ruska imena. Zapravo, htjela sam da imaju internacionalna imena, jer ko zna gdje će ih život odvesti. A ne da imaju problema kao ja. Mene vani zovu Sandža…(smijeh).
Opišite nam kakva je Lara, na koga liči, čime Vam uvijek izmami osmijeh na lice?
– Lara najviše liči na svoga brata. Jako je mirna, dobra beba koja se puno smije. Malo plače. Moja mama kaže, mrsko joj. Ma sve u svemu, beba za poželjeti. Voli da pjeva. Nije to samo veselo gugutanje, ona zaista pjeva.
Kolika je razlika između nje i Vašeg sina Borne?
– Lara i Borna jako fizički liče, ali su posve različiti. Prije, kad sam slušala žene kako imaju bebe koje fino jedu, spavaju, rijetko plaču, mislila sam da lažu! Sad s Larom sam se uvjerila da takve bebe zaista postoje. Borna, dok je bio beba, poprilično me je namučio, ali je zato sad predobar. Nadam se da s Larom neće biti obratno. Borna je dobar đak, ide u drugi razred, već je dobio nekoliko petica. Voli šah, vožnju biciklom, ima nekoliko finih prijatelja, krenuo je na karate.
Kako ste njega pripremali za dolazak novog člana porodice? Kako se ponašao kada je beba stigla, a u kakvom je odnosu sa svojom mlađom sestrom danas?
– Jako je voli, a i ona njega. Zove je Keka. Jako mi je sladak kad joj tepa, ali i kad je kao veliki brat nešto ruži. Sad je sve super, problemi će vjerovatno nastupiti kasnije, kad mu bude dirala igračke, smetala.
Možete li nam povući neku paralelu između odgoja dječaka i djevojčice? Postoji li razlika, u čemu je najveća?
– Lara je još beba, pa je teško reći. Pretpostavljam da ću ja više uživati kad budemo lakirali noktiće, pravili kikice. Nisam od roditelja koji djecu doživljaju kao projekt, filozofiraju, pametuju, dijele savjete drugima. U svakom slučaju, oboma ću pružiti sve što budem mogla, a kakvi će na kraju ispasti, vidjet ćemo. Kakvi god da budu, meni će biti najbolji.
A koju trudnoću Vam je bilo lakše iznijeti?
– Imala sam veoma tešku trudnoću. Najprije, na samom početku su mi se pojavile vodene ciste. Nikad prije ih nisam imala, ove su se pojavile baš s trudnoćom. Zbog njih sam već u prvom mjesecu izgledala kao da sam trudna pet mjeseci. Morala sam piti hormone kako bi se one smanjile, a oni su mi pak izazivali užasne mučnine. Pred kraj trudnoće pojavio mi se visok tlak, a sve je završilo opasnim Hellp sindromom, zbog čega je trudnoća i prekinuta. Taj sindrom pojednostavljeno znači da vas trudnoća doslovno ubija. Sreća je sto sam već bila u 37. sedmici, tako da je Lara rođena (carskim rezom) kao zdrava i lijepa beba.
Znamo da ste se ugojili tokom druge trudnoće… Kako ste najlakše skinuli kilograme?
– U bolnici sam završila sa 105 kiograma, iako nisam previše jela. Nisam jela za dvoje, znala sam za opasnosti pretjeranog debljanja u
trudnoći, mada je veliki dio toga u mom slučaju bila voda. Kako sam nakon carskog reza morala ležati u bonici šest dana, već šesti dan nakon
izlaska imala sam 83 kile. Onda možete misliti koliko je vode iz mene iscurilo. Ostatak, ja ih zovem hormonalne kile, također su velikim
dijelom otišle same od sebe. Još imam nekih 10-ak kilograma viška. Ne vjerujem da će spasti same od sebe, na njima ću već morati
raditi.
Odgajanje djece jeste najteži posao na svijetu. Plaši li Vas nešto u tom smislu?
– Moram biti iskrena da me plaši. Živimo u društvu koje se opasno sunovraćuje u svim segmentima, gdje nam djeca ginu na igralištima, gdje ih ubijaju u tramvajima, truju po vrtićima. Neko će reći da se takve stvari događaju svugdje na svijetu, ali ovdje je toliki nered u svim segmentima. Nemam više nikakve nade da bi mogao svanuti dan nakon kojeg će stvari krenuti nabolje. Ja sam, da budem iskrena, nakon što je suprugu završio mandat, htjela ostati u Australiji. S vremenom sam se zaljubila u tu zemlju. Ako postoji raj na Zemlji, onda je to Australija. Htjela sam da moje dijete ( tada smo imali samo Bornu) odrasta u boljem, ljepšem, pravednijem svijetu. Ni danas ne mogu oprostiti Damiru (suprugu op.a.) što me nije poslušao. Ali eto, šta je tu je. Nastojimo stvoriti neki svoj mikrokozmos koliko je to moguće. Sad se samo nadam da ću imati dovoljno sredstava da ih u budućnosti pošaljem na školovanje vani ili na neku razmjenu i da će tamo i ostati. Ja ću im uvijek biti na raspologanju za čuvanje djece.
Lara najviše liči na svoga brata. Jako je mirna, dobra beba koja se puno smije. Malo plače. Moja mama kaže, mrsko joj. Ma sve u svemu, beba za poželjeti. Voli da pjeva. Nije to samo veselo gugutanje, ona zaista pjeva
Koliko je teško danas biti mama, pri tome ne mislim samo na društvene okolnosti, nego općenito. Čini se da mame imaju puno više obaveza: brigu oko djece, brigu oko doma, na kraju posao…? Kako se Vi snalazite u svemu?
– Već odavno mislim da smo se mi žene s emancipacijom samo previše opteretile. I dalje žene imaju ista zaduženja, kao prije tristo godina plus što još moraju zarađivati, pridonositi kućnom budžetu, plaćati račune. S druge strane, mislim da je najteže ženama koje su domaćice, stalno kod kuće. Otići na posao osam sati, odmoriti se za to vrijeme od djece, voditi razgovore s odraslima, popiti kavu, nasmijati se, puno je zanimljivije.
Imate li teških trenutaka, kada mislite da ne možete podnijeti sav taj pritisak i kako ih prevazilazite?
– Poprilično sam izdržljiva osoba, tako da sam zasad još uredu. Zapravo, kad mi bude teško, kad mislim da ću kolabirati od umora, pustim da prođe. Ako se uspijem naspavati, ujutro budem kao nova.
Kažu da djeca na roditelje djeluju kao apaurin i da je dovoljan jedan osmijeh da se sve zaboravi… U kojim situacijama osjećate najveći smiraj ili spokoj zbog toga što ste mama i što ste blagoslovljeni djecom?
– Prije da je dovoljan jedan njihov osmijeh, riječ ili pokret da podsjeti da su nam oni najbitniji. A smiraj dođe uvijek kada znamo da su oni dobro.
Sve djevojke maštaju o tome koliko će djece imati u budućnosti. Koliko djece ste Vi priželjkivali?
– Moram priznati da o tome uopće nisam maštala. Po tome uopće nisam bila tipična djevojka. Nisam maštala ni o princu na bijelom konju, ni o vjenčanju iz bajke, ni o djeci. I danas se pitam, otkud meni muž i dvoje djece…(smijeh). Nikad nisam podlijegala društvenim očekivanjima. I da nemam muža, djecu, bila bih sasvim uredu, zadovoljna svojim životom. Našla bih sreću i zadovoljstvo u nekim drugim stvarima.
I ko Vam je u kući najveća pomoć?
– I moji i Damirovi roditelji još rade, tako da nisu na raspologanju. Moji vole vikende provoditi s Bornom, povesti ga na more sa sobom ili u Zagreb kad idu kod moje sestre Sandre. Ali, oko njega svakako nema previše posla. S druge strane, ja sam poprilično obzirna i ne volim nikoga opterećivati, uskratiti nekome noć, odmor. Kad sam izašla iz bolnice, pošto sam se morala nakon poroda još ispregledati, imala sam jednu gospođu koja mi je pomagala, ali, ipak, od svega najviše volim svoj mir. A i kao što sam rekla Lara je jako dobra beba, tako da mi neka pretjerana pomoć i nije potrebna. Trenutno imam jednu tetu koja mi jednom tjedno dođe pomoći oko veša i to mi je za sada sasvim dovoljno. Čak kad razmislim Borna mi najviše pomaže, u smislu da mi donese kremu, pelene, zabavi Laru ako malo “kenjka”.