Makara je prosila, ali nikad do kraja otvorenog dlana i nekontroliranog ponavljanja svoje potrebe, što čine današnji prosjaci koji kao da su izašli direktno iz ovih nakaradnih stočnih realitija. Ona je marku znala zatražiti sa stilom. A isto tako je znala i sama od sebe dati, tutnut u džep onom kome treba, jer je bila „pružene ruke“
Makara je Gospođa Firaunka. Ona prosi, ali sa stilom. Njena se gida zna: marka. Po „marki“ je i dobila još kao mala nadimak Makara. Jezik bi joj se prepleo kada bi kroz džepove među zubima izgovarala „marka“ pa bi joj iz usta izašlo „makara“ i tako ostalo i kod Makare i kod svih onih koji su je znali. A znalo je cijelo Bugojno.
Ako Makare jedan dan nema na Sultan Ahmedovoj ili u radnjama, kafićima i pekarama u centru grada, i dežurni policajci se zabrinu. A insan se, zna se, obično zabrine za one koji mu na srcu leže.
Makara je ležala na srcu i glavnim glavama Bugojna, toliko da je od Općine dobila stan. Time je dobila i status zaštićene gradske prosjakinje. Dogurala je do petog osnovne i onda se po nekoj inerciji njena nafaka iz skromnog kućerka na kraju grada izlila na ulicu, gdje je živjela od tuđe milostinje.
Makara sigurno ne bi bila takva da nije rođena u romskoj porodici. Prosto je naslijedila takav način preživljavanja. Nije ona ni po čemu navalentna “ciganka”. To je žena s bolom u očima i velikim srcem. Bugojanska raja je plaho voli. A raja kaže da Makara nikad ne prosi na način „dao ti Bog ovo ili ono“, „ja sam gladna, daj makaru“, jok…
– Kad joj ne bi kojim slučajem dao „makaru“, drugi put bi ti prišla obazrivo, kao da traži odobrenje, gledajući te drito u oči i podižući obrvu. Jako pamti dobra lica od kojih je dobila „makaru“. Ako joj danas daš, sutra te pozdravi zahvalno i ne prilazi. Nije dosađivala – priča mi Bugojanka koja Makaru pamti još od svojih đačkih dana.
– Meni je ona divna. Ja sam godinama svoj novac za užinu dijelila s Makarom. Prenijelo se to i na moju raju. Svi smo davali Makari. Jedne prilike, mi sve cure sređene, subota večer, kad ulazi Makara, pravi krug po kafiću i pozdravlja se s nama kao da smo drugarice, uvijek se tako pozdravljala, i odlazi. Nije htjela ni “makaru”. Mi da platimo ceh, kaže konobar: „Makara vam platila“. Smijale smo se i plakale u isto vrijeme.
– Makara je bila baš pružene ruke. Sad mi naumpade još jedan događaj: Moj drug treba da izađe s curom. Skuckali smo mi nešto para kao za neki izlazak, ali njega bi strah da mu to neće biti dovoljno. U tom trenutku nailazi Makara, standardno prilazi nam… Mi joj govorimo da joj taj dan baš nikako ne možemo dati. Kažemo i razlog. Kraljica izvadi 10 KM i daje Almiru. To smo shvatili kao zajam i vratili joj cenera.
Kao većinu Roma, život je nije mazio. Bila je mlada kada su joj prvo dijete nasilno uzeli. Kažu da je dijete završilo u Italiji kao žrtva trgovine organima. Borila se kao lavica da vrati svoje dijete. Pretrpjela je mnoge batine i maltretiranja. Dijete nikad nije uspjela vratiti. Ali, ostala je dobar čovjek. Insan!
Nekoliko godina poslije rodila je drugo dijete. Na babinama joj se izredalo cijelo Bugojno. Svi su došli da joj se nađu ako joj šta ustreba i da se poklone majci koja je u isto vrijeme i sretna i tužna.
Preko zime Makara bi hibernirala, dok bi joj ljeti posao cvao. To je vrijeme kada naši u tuđini dolaze na godišnji odmor i ne daju dijasporskog nama pa nek ode glava. Tad bi i Makara lijepo profitirala. Dobar glas o dobrom insanu nadaleko se čuje. Pa je tako ljetos jedan naš iz Njemačke poslo po jaranu okruglih petsto maraka za Makaru.
– Jesil vidio Makaru? – upita jedan lokalni privatnik haman što se vratio iz Njemačke jednog granapdžiju.
– Tu je bila, sad će ona samo da krug napravi. Što će ti?
– Trebam nešto da joj dam.
Nije prošlo ni pet minuta kad eto ti malecke ženice, fino dotjerane, od nekih pedeset i koju, ljepuškaste, u plavo ofarbane kose koja joj je uredno padala na ramena.
– Makara, hodi ovamo, dozvao je s poštovanjem granabdžija.
– Čovjek me poslao da ti dam ovih 500 KM, nije vala ništa više rekao i nije želio da se zna od koga je. Samo to da ti uručim i pošaljem mu sliku, da čovjek ima dokaz da sam ja uradio šta je trebalo.
Pružio joj je kovertu s novcem, a Makara je mahinalno lijevu ruku stisnula u pesnicu i prebacila na leđa, a onda se koverta nekako našla na njenom polupruženom desnom dlanu. Nekoliko sekundi je gledala u kovertu, a onda su joj se oči zacaklile. Kao da joj se grlo zablokiralo od nijeme želje da se zahvali nepoznatom donatoru. Samo je iz neke daljine do nje došlo: „Hajde da se slikamo. Nasmij se… Ne smijem ti reći ko je poslo pare… To je tajna“.
xxx
I danas preživljava od „makara“ koje ušićari. Ima kćerku koja joj je rodila unuke. Svim srcem nastoji pružiti topao dom toj dječici.
Ali, lijepo izgleda, kao da joj lice ne stari. Ima samo veću tugu u očima. Nekako su joj oči uvijek suzne, pa i onda kad se smije.