Kada je nedavno na tlo Sirije pao ruski vojni avion i kada se na TV ekranima pojavio pobjesnjeli Vladimir Putin, a Putin nije neko s kim ulazite u bilo kakav sukob po bilo kojem osnovu, svijet je vjerovao da je sljedeći niz događaja, zapravo, uvod u Treći svjetski rat. Ne toliko zbog spremnosti običnih građana Turske i Rusije da obuku uniforme i krenu u rat, koliko zbog poznavanja situacije u kojoj su obojica vođa ljudi skloni teatralnostima, bombastičnim izjavama i nepromišljenim potezima. Do rata, na svu sreću, nije došlo i nadamo se i da ga nikada neće biti, no Rusija i Turska već skoro 500 godina imaju odnose po principu “toplo – hladno”, odnose koje definiraju krvava neprijateljstva, sukobi, teške bitke i dugotrajni ratovi, ali i dugotrajna primirja, te dobra i intenzivna trgovačka saradnja.

– Za samo nekoliko sekundi raketa koju je turski avion ispalio prošlog mjeseca poništila je godine diplomatije. Sve do tog incidenta Kremlj je vidio Tursku kao strateškog partnera. Obični Rusi su Tursku vidjeli kao mjesto za jeftine ljetne odmore uz plažu. Obostrana trgovina je cvjetala, posebno u energiji, a turske građevinske firme pomogle su gradnju za prošle zimske OI u Sochiju. Prošle godine je Putin Erdoganu poklonio možda najjači argument, nazvavši turskog lidera “snažnim” zbog njegove podrške vezama s Rusijom čak i po cijenu svađe sa Zapadom usljed konflikta u Ukrajini – piše ugledni “The Economist” u komentaru sa zanimljivima nazivom “Tsar Vs Sultan”.

Kao vatra i led, kao suze i smijeh

Duga komšijska ljubav brzo je pukla, ekonomske veze također, te su kao i u svakoj svađi nakon velike ljubavi počele padati teške riječi.

– Mi jesmo spremni za saradnju s Turskom i na najosjetljivijim temama i situacijama, te im biti mnogo više od saveznika. Očigledno je Allah odlučio kazniti razjarenu družinu u Turskoj, tako što im je oduzeo razum – rekao je Putin.

Izrečeno je mnogo teških riječi i da je Turska “glavni” neprijatelj, da je Turska Rusima zabila nož u leđa, da je na sceni izdaja i da to ne može proći nekažnjeno. I jedan i drugi “veliki lider” optuživali su drugu stranu da, zapravo, pomaže ISIL i trguje naftom koju ova teroristička gupa krade u Iraku i Siriji. Čak i oni koji ne prate veliku politiku znaju da je ISIL drugorazredna, efemerna, nus-pojava. Važna je nafta.

– Imamo dokaze u našim rukama da je Rusija umiješana u ilegalnu trgovinu nafte, i to ćemo objaviti. Ako Rusija ne dokaže svoje tvrdnje, optužbe koje su iznijeli su obična kleveta. A, ako hoćete da vam kažem ko kupuje ISIL-ovu naftu, reći ću. To je George Haswani, koji je sirijski državljanin, a ima i ruski pasoš. On je jedan od najvećih trgovaca u ovom poslu – vikao je Erdogan iza svoga plota.

U trenutku kada su svi koji sebe rado nazivaju “analitičarima”počeli praviti kalkulacije ko je dobitnik, a ko gubitnik u budućem rusko-turskom ratu, te koliko čija vojska ima aviona, tenkova i vojnika i gdje bi mogao biti front, desilo se ono što je trebalo da se desi. Lopta je spuštena na zemlju.

– Odnosi između Turske i Rusije su važni za dvije zemlje, ali i za Balkan, Kavkaz, Centralnu Aziju, te veze između Euroazije i Evrope – rekao je u pomirujućem tonu turski premijer Ahmet Davutoglu tokom posjete Bakuu.

Sastanak pomirenja između Rusije i Turske zaista je održan, i to na jednom vrlo indikativnom mjestu, u Beogradu. Činjenica da se dvije “wannabe sile” sastaju, razgovaraju i mire u glavnom gradu Srbije, na mjestu koje je već prije tačno tri stotine godina bilo dodirna tačka interesa i Turaka i Rusa. Kao što je poznato, velike sile nemaju prijatelje, imaju samo interese. I Ankari i Moskvi interes je Balkan, i to ne zbog ljudi koji žive na ovom nesretnom komadu tla, nego zbog svoje sebičnosti. Tako je oduvijek bilo, kako prije 300 godina, tako i danas.

Rusi na Balkanu: Šta oni žele?

Rusija i ruski utjecaj se na ovim prostorima prvi put pojavljuju poslije 1700. godine i početka pada Osmanlija nakon Bečkog rata (1683-1699). Rusi tada preko Ugarske šalju svoje prve emisare koji stupaju u kontakt s predstavnicima Srba. U isto vrijeme, ruski emisari stižu i u Crnu Goru. Emisari su imali zadatak potpirivati tamošnji pravoslavni živalj na borbu protiv Turaka i poticati bune. Tokom većeg dijela 18. stoljeća ruski je utjecaj na Balkanu rastao i opadao, zavisno od toga da li je bitke dobivala ili gubila Turska ili Rusija.

– Rusko-osmanski rat (1768-1774) otvorio je proces saradnje pravoslavnih naroda u okviru Osmanske države, s jedne, i Rusije, s druge strane. Nakon niza poraza, 21. jula 1774., predstavnici Osmanske države potpisali su Kučuk kainardžijski mir. Prema tom ugovoru, Krimski Kanat stekao je formalnu nezavisnost (zapravo je postao vazalna zemlja Rusije). Rusija je, također, dobila ratnu reparaciju od tadašnjih 4,5 miliona rubalja i dvije morske luke na Crnom moru, kao i pravo prolaza kroz Dardanele. Ovaj rat je bio dio stalnog procesa širenja Ruskog carstva prema jugu i istoku tokom 18. i 19. stoljeća. No, značajan ruski probitak bilo je dobivanje prava da štiti pravoslavce u Osmanskoj državi i da interveniše u slučaju turskih ‘zloupotreba’. Na ovaj način Rusija je uspjela da stvori ogromnu petu kolonu u Osmanskoj državi, što je vrijeme potom i pokazalo i što je izuzetno doprinijelo daljem propadanju Osmanske države – piše autor Admir Mulaosmanović u listu “Preporod” iz jula ove godine.

Tokom cijelog turbulentnog 19. stoljeća i kroz sve krize koje su pratile raspadnje osmanske vlasti, Rusija i ruski interesi su bili tu, od Prvog srpskog ustanka do danas. Od prvog dana pobune 1804., Karađorđevi ustanici su se uzdali u podršku Rusije, te su s izaslanicima Cara imali vrlo žive i jake kontakte, tražeći od njih savjete, ali i novac, te oružje.

– Srpski narod još od davnih vremena očekuje pravo spasenje samo od srodne i jednoverne Rusije. U današnjim našim teškim prilikama, svome ocu i jedinome prirodnom zaštitniku svoga roda i vere, Velikom Imperatoru sveruskom, preblagom i čovekoljubivom caru Aleksandru I moleći pružamo svoje ruke, na kolena padamo i najsmernije molimo za zaštitu i za spasenje – pisalo je, između ostalog, u dokumentu koji su u Petrogradu trojica srpskih delegata 1804. preko posrednika predala ruskom caru Aleksandru Prvom.

Osim mnogo lijepih riječi i kurtoazno uspostavljenih diplomatskih odnosa, Karađorđevi ljudi nisu dobili veliku pomoć koju su očekivali. Velika vojna pomoć nije stigla ni kada su krajem 1806. ruske trupe izbile na Dunav i zauzele Bukurešt. Umjesto moćne vojske, Srbi su dobili prijedlog da njihova zemlja postane dio Rusije.

– Prva je želja srpskog naroda da bude pod zaštitom Njegovog carskog veličanstva Aleksandra I. Zato se najponiznije moli Nj. c. v. da odredi što pre spremnoga… zemljoupravitelja koji bi doveo narod u potreban red, zemlju srpsku uredio i prema životu i običajima narodnim izradio ustav (konstitucio) koji treba da bude odobren i objavljen u ime Njegovog carskog veličanstva Aleksandra – pisalo je u dokumentu ruskog izaslanika.

Svjestan da se upravo oslobodio jednog tiranina nad svojom glavom i da bi ovako Srbiju doveo u položaj ruskog podaništva, što je bila jednako loša opcija, Karađorđe je na vrlo vješt način odbio potpisivanje deklaracije koja mu je bila stavljena pod nos. Ipak, njegov nasljednik, Miloš Obrenović nudio je ruskom caru Aleksandru I pripojenje Srbije Rusiji ili da Srbija ima status kao Vlaška i Moldavija, odnosno da bude ruski protektorat.

Srbija je 1829., naravno uz pomoć Rusije, dobila značajno širu autonomiju i teritorijalno proširenje. Hatišerifi iz 1830. i 1833. godine, oba izdjejstvovana uz pomoć Rusije, stvaraju haos u Srbiji i lome osmanlijsku vlast u ovoj pokrajini. Rusi će biti tu i kada srpska vlast izdjejstvuje izbacivanje osmanskih garnizona i protjerivanje muslimanskog stanovništva iz gradova u Srbiji. Rusija je imala svoje “prste” u ustanku naziva Nevesinjska puška, u istočnoj Hercegovini 1875., šaljući dobrovoljce i oružje domaćim ustanicima.

Rusija je 1877. počela rat s Osmanskim carstvom, te nakon godinu izdjejstvovala međunarodno priznanje Srbije i Crne Gore i njihovo novo teritorijalno širenje. Kada je 1885. izbio rat između Srbije i Bugarske, Rusija se stavila na stranu Bugara. Rusija je imala svog udjela u Majskom prevratu, u dvorskom puču iz maja 1903., kada je ubijena srpska kraljevska porodica Obrenović, a na čelo Srbije ponovo dovedeni Karađorđevići. Prvi svjetski rat postao je “svjetski” tek kada je Rusija stala uz Srbiju u njenom sukobu s Austro-Ugarskom. Ruski vojnici su ušli u Beograd 1944. Ruski vojnici došli su na Pale tokom 1994., doduše u uniformama UN-a, mada ih niko nije zvao, da štite svoje interese. Posljednjih dvadesetak godina, Rusija ima svoj stav u svim kriznim sutuacijama na Balkanu, a njena bliskost sa Srbijom je više nego očita. U novembru 2014. vojske Srbije i Rusije održale su prvu zajedničku vojnu vježbu u svojoj historiji.

Sve ovo govori koliko je Balkan bio i jeste bitan za Rusiju. Možda je važan i više nego što bismo mi to željeli.

 Bošnjaci vs Rusija

Tokom posljednjih petstotinjak godina, Bošnjaci su nekoliko puta ratovali protiv Rusa. Najpoznatija i najtragičnija epizoda u vezi s bošnjačko-ruskim sukobima jeste bitka za grad Oziju ili Azov, na krajnjem jugu današnje Rusije, tokom rusko-turskog rata. Od gotovo 8.000 Bošnjaka, koliko ih je krenulo u rat, kući ih se vratilo tek 1.400.

– Neposredno nakon dolaska pred Očakov, do ovoga grada i njegove velike tvrđave došla je i ruska vojska. Njeni komandanti su odmah pristupili rasporedu svojih odreda i opkolili tvrđavu na prostoru rijeka Dnjepar i Perezana, sve do ušća u more. Sa 300-400 topova, od kojih je posebno bilo poznato njih sedam zvanih kumbara i havan, iz tri pravca počeli su artiljerijsku paljbu po tvrđavi. Istom mjerom odgovarali su im i branioci ozijske tvrđave protuartiljerijskom paljbom iz manjih topova: baljemeza, sačme, šahije i kumbare.

Punih petnaest dana trajale su danonoćne borbe. Obje vojske pokazale su borbenu sposobnost, hrabrost i žestinu. U jednom od brojnih artiljerijskih napada, ruske topdžije su pogodile baruthanu. Od nastale eksplozije uništena je trećina tvrđave i poginuo veliki broj branilaca. Bio je to presudan momenat za odluku preostalih branilaca, kojima sa strane nije dolazila pomoć, da se odluče predati ruskoj vojsci “na viru”. Do toga je došlo 14. rebiul-evvela 1150., tj. 14. jula 1737. godine. Toga dana ruska vojska ušla je u tvrđavu i grad Očakov (Ozija) – piše historičar Enes Pelidija u članku “Učešće Bošnjaka u osmansko-ruskom ratu 1736-1739. godine”.

Bošnjaci su se borili i protiv Rusa koji su tokom ustanka Nevesinjska puška dolazili kao dobrovoljci i ispomoć pravoslavnim ustanicima. Iako nije direktno bila umiješana u sukob, bar ne zvanično, Rusija je itekako bila prisutna u dešavanjima u vezi s ovim ustankom. Zahvaljujući, između ostalog, “angažmanu i Rusije”, održan je Berlinski kongres i BiH je pripala Austro-Ugarskoj.

Bošnjaci su protiv Rusa ratovali i u austrougarskim uniformama, na teškom istočnom ruskom frontu, a mnogi su svoje kosti ostavili na Karapatima ili u zarobljeništvu u Sibiru.

 Ruski dobrovoljci u ratu 1992-1995.

U ljeto 1992. na Trebeviću nije bilo planinara, sportista, izletnika, bili su tu samo do zuba naoružani srpski vojnici, njihov vođa – psihijatar i neuspjeli pjesnik te njegov “gost”. Bio je to ruski pjesnik Eduard Limonov.

– Pogledajte koliko samo imaju džamija – govorio je Karadžić, dok je Limonov iz “sijača smrti” pucao prema opkoljenom gradu.

Koliko je ruskih dobrovoljaca bilo na ratištima u BiH nije poznato, no zna se da ih je bilo, posebno u istočnoj Bosni i oko Sarajeva. Neki od njih su ostavili pisane tragove o onome što se dešavalo.

– Dvojica muslimanskih boraca su u blizini bunara sjekli drva i nosili vodu. Između njih i sakrivenog ‘Acea’ bila je livada, kao i dvije ulice. Iznenada su se oba ‘Turčina’ s automatskim puškama počela približavati tačno mjestu gdje se krio ruski dobrovoljac.
Na izmiješanom ruskom i ukrajinskom, ‘Ace’ im je rekao da “dođu ovdje” i uperio pušku u njih. Muslimani su se zaledili od iznenađenja. Njihove automatske puške su visile na njihovim leđima i neprijatelj ih je uhvatio nespremne. Jedan od njih, bijelog lica, klimavim nogama je krenuo ka Aceu. Drugi je iznenada počeo da bježi.
Rus je zapucao nakratko i na leđima vojnika su se pojavile dvije rupe. Drugi je potrčao za prvim. Ace je stisnuo obarač ponovo i rafal metaka pokidao je krvave komade muslimanskih leđa. Saša (drugi član Carskih vukova) je potrčao i dokrajčio jedno od tijela koje je ležalo – napisao je u svojoj knjizi Igor Strelkov, koji se mnogo godina kasnije ponovo pojavio u medijima kao vođa odmetnute pokrajine Donjeck na istoku Ukajine. Strelkov je srpske vojnike opisao kao kukavice i pljačkaše “koji su se bavili krađom videorekordera, televizora , motocikla, stoke…”
– Možemo samo reći da smo ponosni na naš mali, ali značajan doprinos zaštiti srpske Bosne, očuvavši tradicionalno rusko-srpsko bratstvo – rekao je Strelkov na kraju svog dnevnika.

Velike sile ne poznaju ljubav

Postoje brojne analize, naročito kod srpskih autora, o tome koliko je, zapravo, snažno to famozno srpsko-rusko prijateljstvo. Rezultati su uglavnom porazni, za one koji vjeruju da su Rusi njihovi veliki prijatelji i “pravoslavna braća”. Otkako se ruski interes ovdje pojavio, 1700. godine, Rusi nisu učinili mnogo toga konkretnog za pravoslavno stanovništvo Balkana. Mnogo lijepih riječi, mnogo riječi ohrabrenja, malo vojne pomoći i to je sve. Proteklih 300 godina Srbi su mnogo puta ostavljani na cjedilu od velike pravoslavne braće, od Prvog srpskog ustanka do toga da je Rusija glasala za uvođenje sankcija Srbiji u ljeto 1992. te da Rusija nije ni prstom makla da Srbija sačuva Kosovo u svojim granicama.
Ipak, Rusija je i dalje negdje tu, i dalje gura svoje interese, kao i prethodnih stoljeća, kada je radila na urušavanju Osmanskog carstva, ne zbog “braće”, nego zbog jednostavne želje da se izađe na Dunav i dalje na Jadran.

– Rusija će obustaviti zajedničke projekte s Crnom Gorom ako ta zemlja uđe u NATO – poručili su iz ruske vlade.

Mi, stanovnici Balkana, Rusiju sigurno možemo zaboraviti, no Rusija neće zaboraviti na nas i na ovaj komad Evrope. Onaj koji Rusija voli i više nego što bi možda trebalo. Nas, male narode obično niko ništa ne pita, pa čak ni u vezi s “ljubavlju”. Kada govorimo o velikim silama, tu ljubavi nema. Pogotovo kada je riječ o Rusiji.

Ataturk i SSSR

Kada je 1917. Lenjin došao na vlast, pripadnici ruske aristokratije razbježali su se na sve strane, a mnogi su utočište našli u Turskoj, pogotovo u Istanbulu. Osiromašenoj turskoj privredi nije smetao njihov novac i nakit koji su donijeli sa sobom. Ruski carski emigranti nisu smetali ni Kemalu Ataturku kad je došao na vlast, a njegov prvi državnički potez bio je priznavanje Sovjetske Rusije 1920. Tokom cijelog svog državničkog opusa Ataturk je s SSSR-om održavao dobre i korektne odnose.

Kavkaz: Prijatelji i oni koji to nisu

Osim Balkana, rusko-turski odnosi imaju još jednu “vrelu tačku”. To je Kavkaz, strateški izuzetno važno područje, prebogato naftom i veoma nestabilno. Čečenija, Dagestan, Osetija, Abhazija, Nagorno Karabagh, sve su mjesta gdje tinjaju sukobi i gdje svoje interese pronalaze velike sile. Azerbejdžan je tradicionalno saveznik Turske, a dobre odnose s Ankarom gaji i Gruzija. Na drugoj strani, ruski igrač ovdje je Armenija, smrtno zavađena s Turskom zbog genocida koji su Osmanlije provele nad Armenima prije tačno 100 godina.

Bosfor i Dardaneli: Ruska Ahilova peta

Jednom je Napoleon za Bosfor i Dardanele rekao da “vrijede kao jedno carstvo.” Rusija je velika i jaka zemlja, no bez pristupa otvorenom moru, njena moć je gotovo beznačajna. Istina, mirovnim ugovorom iz 1774. Rusija ima pravo koristiti ove moreuze, no Turci ih u svakom trenutku mogu blokirati. Kada su Osmanlije, 1914., zatvorile prolaz ruskim brodovima, Rusija je prestala da postoji kao velika sila.

Rusi, topovi, Crnogorci i Nikšić

Grad Nikšić je sve do 1877. bio u sastavu Bosne i Hercegovine. Nakon dvije godine teške opsade zauzeli su ga Crnogorci uz pomoć svojih dalekih prijatelja.

– Smrtni udarac u razbijanju tvrdih zidina ovog muslimanskog grada nanijeli su teški topovi koje su Crnogorci dobili od Rusa. Naime, njima su Rusi poslali četiri teška topa marke Krup, koji su dovedeni morskim putem do blizu Budve. Topove je 19. augusta dopremila jedna grčka lađa pod okriljem noći. Njih su preuzeli Crnogorci i preko Skadarskog jezera dopremili do rijeke Crnojevića, a odatle do Nikšića! Nakon prvih plotuna razrušeni su masivni zidovi prednjih kula, i crnogorski vojnici su prodrli i osvojili rovove koji su branili sam grad. Odatle su puškama mogli da gađaju svaki cilj u gradu. Poslije ovog napada svaki otpor je bio uzaludan, tako da su Skender-beg i Nikšićani morali kapitulirati – stoji na FB stranici Bosnjaci.EU

 Bježi, eto Rusa

Kada su vojnici Crvene armije krajem 1944. zauzeli Beograd, nisu se ponašali onako kako su Beograđani vidjeli oslobodioce. Pljačkali su stanove i silovali djevojke i žene.

– Jedan naš ilegalac je u stan pozvao grupu ruskih vojnika na večeru. Nakon što su se najeli i napili, vojnici su čovjeka svezali i pretukli, a zatim mu pred očima silovali suprugu – pisao je Miovan Đilas u svojim memoarima.

Kada se Tito požalio Staljinu, ovaj mu je, navodno, rekao: “To su mladi momci. Neka se zabave, zaslužili su.”