Glumica Maja Zećo prvu predstavu odigrala je u inozemstvu, još kada je kao djevojčica iz rata u Bosni i Hercegovini izbjegla s roditeljima u Beč, ne sluteći da će mnogo godina kasnije biti vrhunska glumica. Nakon što je svoje glumačko umijeće razvijala u Mostarskom teatru mladih, a kasnije na studiju Akademije scenskih umjetnosti u Sarajevu, duže od decenije Maja Zećo u BiH je nizala uspjehe i ostvarivala brojne zapažene uloge. Ipak, njena želja za nomadskim životom povela ju je u nove glumačke pustolovine. Tako je Maja prije duže od dvije godine sreću odlučila okušati i na drugom govornom području, tačnije u Njemačkoj. Glumica se trenutno nalazi u Ludwigshafenu, gdje je već počelo snimanje kultne njemačke serije “Tatort”, čije je prvo emitiranje bilo 1970.
– Možete zamisliti da jedna serija ima tako dug život… Svake nedjelje u 21 sat, Nijemci sjede ispred malih ili sad već velikih ekrana i prate “Tatort”. Dobila sam divnu ulogu u seriji i evo već nekoliko dana smo tu i snimamo. Uz mene su vrhunski njemački glumci. Raduje me što sam dio ovog njemačkog klasika i tima – kazala je Maja na početku razgovora.
Vaša biografija je zaista bogata i može se ponositi svojim ulogama. Kako ste počeli, koliko dobro pamtite svoju prvu ulogu?
– Sjećam se da sam igrala vilu. Mislim da sam imala deset godina i glumila prvi put na njemačkom jeziku. To je bila predstava koju je UNICEF organizirao. Mama mi je sašila haljinu za predstavu. Ne sjećam se najbolje predstave, ali se sjećam života u Beču, koji nas je prihvatio i zaštitio. Moji roditelji su, bez obzira koliko je njima tada teško bilo, činili sve da mene i brata poštede priče o ratu i dešavanjima u BiH.
Šta je bio okidač da gluma bude Vaš životni poziv?
– Samo jednim putem sam mogla krenuti tada i taj je vodio do Akademije scenskih umjetnosti u Sarajevu. Nije to bilo nikakvo iznenađenje, jer sam godinama bila redovni član Mostarskog teatra mladih. S njima sam putovala i sticala glumačka iskustva. Zaljubila sam se u taj nomadski način života, koji evo i danas živim.
Jeste li ikada sumnjali da ste pogriješili u odabiru svoga posla ili ste možda u revoltu poželjeli da se bavite nečim drugim?
– U revoltu jedino poželim da sam rođena u nekim drugim okolnostima ili u drugoj sredini, ali ne i da promijenim struku. Ovaj poziv je odabrao mene koliko i ja njega. Sve u vezi sa scenskom umjetnosti naprosto obožavam.
Rođeni ste u Mostaru, živjeli ste i radili u Sarajevu, a danas ste u Berlinu. Mislite li se tu zaustaviti ili imate neke druge planove?
– Imam plan da kupim malu brodicu i živim na moru, ali to tek za desetak godina. Do tada mogu biti u Berlinu ili bilo gdje drugdje gdje me poziv odvede.
Mnogi će reći: Zapad je hladan, ljudi su tamo hladni… Kakav je Berlin prema Vama, šta Vam je ponudio i kako Vas je prihvatio?
– Ljudi su me ovdje bolje prihvatili nego igdje, osjećam se zaštićeno kao čovjek i umjetnica. Od kolega sam dobila poštovanje i podršku u svakom smislu, ovakav tretman nisam još nigdje doživjela. Što je za nekoga hladni Zapad, za mene je topli dom, povjerenje i sigurnost.
Preseljenje u drugo jezičko područje zaista je hrabra odluka. S ove distance, je li Vam sve to teško padalo tada?
– Bio je to jedan roller coaster. Krenula sam sama na taj put, otrgnula se od svega i počela neki novi život. Jedino od prošlosti što sam ponijela sa sobom je bilo u meni. I dalje koračam naprijed, dokle bude išlo, dokle mi noge i duša izdrže.
Šta Vas je najviše ponukalo da svoju glumačku karijeru nastavite van BiH?
– Prvi razlog odlaska je radoznalost, koja me dugo tjerala da idem. Zanimalo me kako je živjeti u uređenoj, neopterećenoj sredini, te do koje smo mjere sami sebe ponizili pristajući na uslove života koje nam nudi BiH. Jednostavno ne razumijem zašto toliko njegujemo mazohizam. Želja mi je bila i da steknem što više znanja i iskustva. Nastojim da obiđem što više pozorišta, muzeja, koncerata, pogledam što više predstava koje sam ranije imala priliku gledati samo na internetu. Željela sam da radim s Lukom Percevalom, a ove godine sam ostvarila sebi tu želju. Prvi put smo sarađivali na predstavi “Kako smo se smijali”, koju smo kolegica Ina Arnautalić i ja zajedno napisale i osmislile. Tema je bila humor za vrijeme rata. Njemačka publika i kritika su bili oduševljeni predstavom. Narodno pozorište Berlin nam je ponudilo da našom premijerom otvorimo njihov renomirani festival “Radar Ost” prošle godine u oktobru.
Može li glumac u BiH živjeti normalno od svog posla, jesu li kulturni radnici općenito potcijenjeni u BiH?
– Što prije mi u BiH shvatimo da je budućnost u našim, a ne u rukama naših političara, to ćemo prije prosperirati. Veliko je ohrabrenje što se sve više mladih ljudi angažira na samostalnim projektima i te kolege ne treba iskorištavati već podržavati. Pamet, drskost, razboritost, jasan cilj kao i jedinstvo nas mogu dovesti daleko. Nismo homogeni, nemamo sindikat koji će aktivno da radi i bori se za status glumca. Sve su to koraci koji nisu uopšte nemogući, samo nema ko da pokrene.
Ako se osvrnete na bh. kinematografiju, kako Vam se čini trenutno stanje? Vidite li neku svjetliju budućnost, nadu za Vaše kolege koje su ostale tu?
– Vidim da imamo kvalitetne ljude koji se zaista bore svim snagama da je održe na životu i unaprijede. Ali me ljuti i vrijeđa što se glumice i glumci konstantno ponižavaju snimajući filmove i serije za sitniš, vodeći se strahom da neće više nikad dobiti priliku da snimaju ukoliko ne prihvate ponude koje nude ponižavajuće honorare. Optimistično je to što se u posljednje vrijeme snima više nego inače, gdje su angažirani mahom bh. glumci. E sad, koliko će se dugo snimati zavisi naravno od mnogih faktora. Ostaje nam nada da će trend ulaganja u kinematografiju da raste i cvjeta, nakon što shvate da se njihov ulog udvostručio i pobrao simpatije širom svijeta, ne samo u BiH.