Poznata bh. spisateljica i naša redovna kolumnistica Indira Kučuk Sorguč za “Azru”, u svom stilu, osvrnula se na rusku invaziju na Ukrajinu.
Istakla je koliko ju sve podsjeća na rat u BiH te da je podilazi jeza dok gleda uznemirujuće snimke bombardiranja.
-Sinoć sam prisustvovala emisiji gdje su izvedena velika muzička djela nastala u toku odbrane nezavisne države Bosne i Hercegovine. Antologijske pjesme koje smo slušali u toku opsade Sarajeva i agresorske invazije na našu suverenu državu, danas zvuče u mom srcu isto tako bolno kao prije trideset godina. Možda i bolnije. Autentični fotografski zapisi koji su pratili izvedbe, danas izgledaju još strašnije i ubitačnije nego onda, možda zato jer onda nismo stigli ni misliti o užasu i zlu koje nas je snašlo. A zašto? Zato što doživljamo „déjà vu“.
Zato što su sada Sarajevo i Kijev gradovi pobratimi po kozmičkoj nepravdi i zločinačkoj ruci. Zato što je „Sva bol svijeta“ danas u Ukrajini, baš kao što je prije trideset godina bila u Bosni i Hercegovini. Baš zato me podilazi jeza dok gledam uznemirajuće snimke bombardiranja porodilišta iz Borodjanke, a na iste me podsjetila serija fotografija iz sarajevskog Porodilišta, dok su dvoje mladih nevinih srca izvodili sjetnu pjesmu Omara Mehmedbašića o generaciji koja nebom stupa, a koje više nema među nama.
I to, kad se ogoli sve, iz dva razloga: da se namiri agresorska satanska aždaja teritorijom i krvlju, i da svijet zažmiri puštajući jačeg da tlači. Da li je svijet i ta bajna licemjerna teta Evropa išta naučila iz bosanske krvave lekcije, ne treba se ne pitati jer jeste kad njoj odgovara i nije kad njoj odgovara. Dobro se sjećam koliko smo nada polagali u svijet otkad su nas međunarodno priznali, a onda prepustili na nemilost krvniku, a nama zavezali ruke na leđa i stavili embargo na oružje. Poslali nam bijednu humanitarnu pomoć i još bijednije UN vojne mirovne snage, pa nam stali nuditi za zelenim kockarskim hastalom nemoralnu podjelu iste te države koju su oni priznali kao samostalnu i nezavisnu. Slične scene i aranžmani dolaze iz Ukrajine, ali ipak s jednom velikom razlikom: Ukrajinci su imali štih probu prije sedam godina na Krimu – a mi nismo. Mi smo uljuljkivani decenijama. Ukrajinci su mogli shvatiti da glavožder Putin neće na tome stati, a da će Ukrajinu Evropa ostaviti same, ali ne kao nas, nego s oružjem i velikom logističkom podrškom, što mi nismo doživjeli. I tu leži najbitnija razlika: Ukrajina će dobiti priliku i sredstva da se brani, ali štogod da Putin nadalje uradi, s Rusijom niko od velikih sila neće vodit rat radi slobode Ukrajinaca. I da je Putin uspio instalirati svoga čovjeka za predsjednika, pa čak i da je uspio ubiti Zelenskog – sve bi se završilo na deklarativnoj osudi EU i svijeta i sankcijama – iskreno će Indira dodavši da će kao i mi, Ukrajinski narod svakim danom biti sve jači i uspjeti odbraniti svoju zemlju.
-Težak će to biti poraz za ovog iskompleksiranog „,mačo-tipa“ – nabildanog i izbotoksiranog sedamdesetogodišnjaka, kojeg historija neće pamtiti kao „obnovitelja ruskog carstva“ nego kao hladnokrvnog biceps-ubicu i tricepc-zločinca. Možeš ispeglat bore, ali ne možeš dušu.
Životna škola me naučila jednom: iza bolesnih osvajačkih i drugih mahnitih ambicija kriju su ortodoksni kompleksaši. Ratni zločinac Karadžić je prije nego što je postao „vođa bosanskih Srba“ pjevao tužnu pjesmu durmitorskog papka „siđimo u gradove da bijemo gadove“ pa je to pokušao ostvariti kamom i perom 90-ih, ali, hvala Bogu, nije uspio pa nek je sad pjeva iza doživotnih rešetaka. A ovaj umišljeni pastuh iz Kremlja, što se loži na Yul Brynnera, i bori se za tzv. novi svjetski poredak bez neonacista, poslije napada na Ukrajinu sam je sebi objesio etiketu onog „protiv čega se bori“ postavši Hitler novog doba. Kompleksi su čudo!
A nama ne preostaje ništa drugo doli da stalno podsjećamo ovu u ukrajinskom slučaju jednoglasnu Evropu da i mi imamo istog takvog, samo manje nabildanog, a više otromboljenog Hiću u našem sokaku, kojem pod hitno trebaju stati u kraj – kazala je Indira za „Azru“.