Nermin Puškar Puško prije nekoliko dana je objavio spot za pjesmu “Kad u ovu ljubav sumnjam”. Puško je nov, drugačiji, a opet prepoznatljiv. Dobar tekst, dobra muzika, dobra produkcija. Sve štima! S povodom radimo intervju. “Kad u ovu ljubav sumnjam” najava je njegovog novog albuma. No, muzika je tek jedna od tema o kojoj ovog puta razgovaramo. Pričamo o Sloveniji, u kojoj živi posljednjih devet godina, odlasku iz Sarajeva, Puško prvi put govori i o svom braku s Lejlom. Na mnogo načina supruga je njegova inspiracija u onome što radi. Krivac je i što je jedan odličan tekst stavljen na papir.
Koliko pratim njegovu karijeru, još iz vremena bendovskih priča, Puško nikad nije bio sklon nekoj agresivnoj samo(promociji), pa i sad, bez obzira na to što ima veliku pjesmu, opet se kod njega osjeti doza nenametljivosti.
Tako je lakše pitam ga:
– Pa nije da ja možda nekad i ne bih htio biti agresivniji u toj promociji, pogotovo sad kad imam pjesmu za koju se stvarno vrijedi maksimalno potruditi, nego jednostavno, radim sve sam što se tiče promocije, a nisam baš predodređen za to, mada sam s vremenom i nakon mnogo grešaka u koracima mnogo naučio, jer boli gledati kako ti album ili dobre pjesme tonu zato što ne možeš stići sam reagirati na sve obaveze koje nameće ovaj magičan, ali i kompleksan posao koji zahtijeva puno fokusa i odricanja u svakom smislu. Sva sreća pa je moja draga supruga Lejla tu uz mene i uleti onda kad je najpotrebnije da pridrži situaciju. Trenutno nemam ni menadžera, ni izdavača, ali ne sekiram se. Poziva za angžmane je sve više i moja komercijalna vrijednost raste, tako da sam siguran da će ubrzo i taj segment biti upotpunjen.
Uz novu pjesmu došao je i novi imidž. Žena kad hoće promjenu u životu, prvo se obračuna s kosom. Šta je razlog tvoje hairstyle promjene?
– Pa nešto slično. Počelo je iznutra, ustvari, a eto i šišanje je bilo dio tog procesa promjene, i nisam se pokajao. Dapače, oduševljen sam bio praktičnošću održavanja. Jeftino je i brzo, a daje i zadovoljavajuće vizualne rezultate. Ne kažem da je ovo konačna odluka, jer imam sreću da stvarno imam dobru kosu koja brzo raste tako da bi se od singla do singla mogle dešavati i radikalnije promjene u vezi s hair styleom. Zasad još uživam u ovom.
Ima li pjesma „Kad u ovu ljubav sumnjam” neku zanimljivu pozadinu za prisjetiti se; kako je nastao ovaj tekst?
– Teško je objašnjavati pjesme, gotovo nemoguće, i uvijek kažem da sam ja samo provodnik da neke dobre ideje poput ove dođu na svijet. Jednostavno, sjednem za klavir ili uzmem gitaru i radim, i što više radim veća je mogućnost da će se desiti nešto dobro. Uglavnom, nema one prve misli, e idem sad napraviti pjesmu zbog toga što mi se to dešava i tako dalje. Jednostavno se desi i to je to. Ali, pošto me mogu shvatiti samo moje kolege koji se bave ovim poslom, a ovo je, ipak, magazin koji čita mnogo ljudi, pokušat ću onako na prvu približiti ekskluzivno za čitatelje “Azre”, samo stanje u kojem sam bio dok je nastajala pjesma.
To je, dakle, bio period unutarnje borbe i navikavanja na samoću kad je moja supruga dobila posao u Aviokompaniji Emirates i preselila se u Dubai, a ja sam bio na relaciji Ljubljana – Dubai. To je bilo vrijeme gdje smo morali imati mnogo strpljenja i razumijevanja jedno za drugo. Tad sam se lomio i razmišljao sam o tome koliko, ustvari, jedan slab momenat, odnosno nekontrolisani izbruh ega može pokvariti neke divne stvari pa i velike ljubavi, i koliko je bitno biti svjestan, svijetliti i uvidjeti šta su prave vrijednosti oko tebe za koje se vrijedi boriti, a u te definitivno spada i veza s mojom suprugom.
I tako je nastala pjesma, mada sam, vjerovatno, ovo što sam sad rekao saznao poslije, to jest tek kad se pjesma desila i kad sam je završio, jer sam se u nju bez obzira koliko je moja, zaljubio i kao obični slušalac, i pronašao neku svoju priču.
Gdje si snimao spot i ko je lijepa djevojka u spotu koja je cijelom videu dala poseban začin?
– Lijepa djevojka je Ula Furlan, inače super lik i prepoznatljiva faca u slovenskom medijskom prostoru. Htio sam urbanu curu koja ima prirodnu ljepotu, i koja i u starkama fantastično izgleda. Eto, Ula je odradila super posao i mislim da je sve na kraju fantastično ispalo, mada mi je kod spotova uvijek krivo što pjesma ne traje bar 15 minuta, jer imali smo toliko dobrog materijala, a objektivno smo iskoristili jedva dobru polovinu.
Zašto si od svih zemalja za živjeti izabrao Sloveniju, kako si organizirao život sebi i porodici?
– Slovenija me omađijala kad sam došao u “Dallas records” sa svojim albumom “Novi svijet”. Osjetio sam poslije naporne kreativne faze jedno veliko olakšanje i pomislio sam zašto ne ostati pa probati. U tom su se nekako poslagale kockice i u privatnom životu i sad mi je to dom. Prije svega, Ljubljana ima jednu lijepu energiju i svakodnevno iskreno uživam u njenim ljepotama. Iako malena, u kulturnom smislu je ogromna i svaki dan čovjek može naći nešto za sebe.
Ono što Bosancima spočitavaju to je da uglavnom pričaju samo o prošlosti, a vrlo malo o budućnosti. Šta prosječnog Slovenca zanima, priča li on ikada o ratu, Jugoslaviji, nostalgiji…?
– Pa uglavnom se priča o Sarajevo Film Festivalu, ćevapima, ludim dernecima i tako dalje. Rijetko su tu i one teže teme, al’ kad krene ta priča osjetim puno empatije svakako, ali nekako je Slovenija i u bivšoj nam državi bila svijet za sebe, a sad je još i više, pa ima tu i neke daljine. Velik je taj sat od Zagreba do Ljubljane u glavama ljudi, nikad neću shvatiti zašto.
Kako sad s distance od devet godina, koliko si na drugoj adresi, gledaš na svoj život i rad u Sarajevu?
– Moj sarajevski život je bio vrlo kreativna i intenzivna faza, i mnogo mojih pjesama je nastalo u Sarajevu. Ta veza je jaka i nikad se nije ni prekinula. Sad kad dođem, neopterećen svakodnevicom, uživam potpuno, nikad više i nikad ljepše. Poželim se prijatelja, mene požele i tih sedam ili manje dana imam fokus na sve što mi nedostaje u Ljubljani. To su, prije svega, moja prijateljstva, rad u studiju s mojim dragim producentom Mahirom Sarihodžićem, pa onda jeftina a dobra klopa i slično. Uglavnom uživam svaki sekund. Sretan kad sletim sretan kad poletim, tako nekako.
Uvijek si bio jako posvećen onome što radiš; čini se da kod tebe ulazak u muzičke vode nikad nije imao veze s hirom mnogih početnika: hajde da imamo cura i da neko zna za nas. Pišeš za druge, gitarist si u bendu Samuela Lukasa, tu je i bend “Dobr Joke” s kojim praviš obrade svjetskih klasika, solo karijera, šta je od svega navedenog čista strast, a šta čista egzistencija?
– Pa ništa od toga nije čista egzistencija, i u svakom projektu se trudim uživati, jer ako ne uživam, onda ne mogu to prenijeti na publiku, a to onda nije dobro i nema nikakvu perspektivu bez obzira koliko se čovjek trudio. Sretan sam da sam i ja sazrio i da sam se otvorio za druge projekte, jer trebao sam malo ispušnog ventila kad je riječ o solo karijeri. Jako je bitno biti s muzikom svakog dana pa nije važno u kojem obliku, bitno je da se čovjek razvija, a veliki sam ovisnik i o živim nastupima pa negdje moram izbaciti tu energiju. Kad sam tako počeo razmišljati, rezultati i u solo karijeri su se poboljšali i sve zajedno napreduje. Sad imam mnogo svirke sa svim tim projektima, aktivan sam i uživam u svom poslu.
Šta radiš kad se u Ljubljani zaželiš Krajine i Une?
– Una je neodvojiv dio djeteta cvijeća u meni, moja veza s djetinjstvom, sa srednjoškolskim danima, prvim pjesmama uz gitaru. Iako sam Cazinjanin i ne teče mi Una baš ispod prozora, koristim svaku priliku da, kad sam u Krajini, prošetam pored nje, otpustim po koju misao nizvodno i udahnem svjež zrak. Nevjerovatna je ta ljepota, a svega dobra tri sata vožnje iz Ljubljane.
Ko je ekipa s kojom si radio posljednju pjesmu; kad se može očekivati promocija i koncert u Sarajevu? Planiraš li u dogledno vrijeme izdavati album ili ćeš objavljivati singl po singl?
– To je definitivno ekipa iz snova, u pravom smislu te riječi. Saradnja s producentom Mahirom Sarihodžićem ponovo je oživjela, u još većem sjaju nego ikad, i presretan sam zbog toga. Znam često reći da je on jedini čovjek u svemiru koji zna kako moje pjesme treba da zvuče, uz veliko poštovanje mnogim vrhunskim producentima s kojima sam radio, Maki i ja još nismo ispričali svoju priču i ovo je tek početak. Na snimanju su nam se pridružili Dado Marinković na bubnju, koji je po meni u samom vrhu svjetskih bubnjara i trenutno svira u “Parnom valjku”, a na bas gitari bio je to Jani Hace, basist legendarnog slovenskog banda “Sidharta”.
Ja sam odsvirao gitare i klavir, snimali smo u RSL studiju u Novom Mestu, inače najsavremenijem studiju u Regionu. Pjesmu sam otpjevao u studiju Long Play, jer ipak u Sarajevu najbolje pjevam, postprodukcija je, također, rađena u istom studiju, a posebno mi je zadovoljstvo što je i moja draga koleginica Maya Sar na nekoliko riječi u refrenu sa svojim magičnim glasom bila “Cherry on the top” u cijeloj priči. Spot je posebna priča i veliko mi je zadovoljstvo da sam i u tom segmentu uspio okupiti vrhunske umjetnike. Vladan Janković, direktor kamere, dao je ogroman doprinos.
Režiser spota bio je Perica Rai, a sve te vrijedne ljude okupio je moj prijatelj producent Tamir Gostiša. S Mahirom nastavljamo punom parom i već smo počeli raditi na novom singlu i iako je to nova stranica u mojoj karijeri, koja svakako otvara poglavlje novog albuma, nigdje ne žurimo. Kad je riječ o koncertima, svakako da su u planu, imam spreman band i nekoliko svirki iza sebe u novoj postavi koju čine: Anže Žurbi (bubanj), Nace Jordan (bas) i Vid Žgajner (klavijature). Veselim se druženju s publikom širom Regiona i dijaspore i mogu samo reći, vidimo se brzo!
Čitatelji ništa ne znaju o tvom privatnom životu, izuzev da si promijenio momački u bračni status. Otkrij im barem na šta misliš da je pala supruga kad si ti u pitanju, prije nego te je pustila u život? Bavi li se ona muzikom, sluša li i kritizira li muziku koju stvaraš?
– Lejla je prvo ogledalo do mene, moj veliki frend i bitan saveznik kad je moja karijera u pitanju, o životu da i ne govorim. Zašto je pala na mene, to morate nju pitati, a činjenica je da smo se dobro poznavali prije nego smo ušli u vezu, i vjerovatno je veliki faktor bilo povjerenje. Naravno, kad se ljubav razbukti, ljudi počnu upoznavati i neke druge strane karaktera, tako da smo i mi prošli tu fazu. Inače, veliki je umjetnik i talentirana je ne samo za muziku, nego i za mnoštvo drugih umjetnosti i zanimanja, za razliku od mene koji sam fokusiran uglavnom na muziku. Odlično pleše, vrhunski je diplomirani interijer designer, proputovala je cijeli svijet kao stjuardesa i komotno mogu reći da uživam društvo svjetske žene.
Mnogo pričamo o tome kakvo mjesto rokenrol danas ima u društvu ogrezlom u turbofolk, “Van Gogh” i dalje svira, sviraju i “Partibrejkersi” i neki drugi iz tog slavnog društva, mlade snage su također tu, sviraju, snimaju, bore se, dakle ima ovog zvuka, živ je, ali hajde da uozbiljimo cijelu priču o njegovoj egzistenciji; rokenrol jeste dio naše kulture, ali koliko je naša kultura dorasla ovom zvuku?
– Ako bi realno sagledao situaciju, možda bih rekao da nije dorasla rokenrolu, ali ja to ne mogu niti ću ikad moći prihvatiti. Ja sam dijete Planete i uvijek ću to biti. Činjenica je da je i ovaj prostor itekako decenijama otvoren prema svijetu dobio utjecaje koje je nemoguće ignorisati. Ja sam k’o klinac slušao “Pink floyde”, Stinga, Sade, “Pearl Jam”, “Metallicu”, ništa manje nego neki klinac u L.A ili Londonu, i ne bih potcjenjivao naš potencijal za svjetske priče, što, na kraju, potvrđuju i bandovi poput “Dubioze”. Ono što me brine jeste da većini mladih ljudi može stati sve pod kapu. Skoro sam bio na jednom derneku gdje su isti mladi ljudi uživali i u pjesmi “Leb i sola” kao u pjesmama nekog turbofolk pjevača. Bio sam šokiran. Ne znam je l’ to kolektivna emocionalna nezrelost il’ šta, pa svi kao pokusni miševi reagiramo samo na podražaje, a ne palimo mozak. Da potcrtam, rokenrol je još živ, i naša kultura mu je itekako dorasla.
Koliko se često, kad donosiš odluke, vodiš devizom pukovnik ili pokojnik?
– Pa deviza je prilično ekstremna, i u mojim ranim dvadesetima je i možda bila vodilja u mnogo situacija. Ali, kako čovjek sazrijeva, uviđa da ima mnogo drugih zadovoljstava osim zadovoljavanja ega i ideala, tako da ne srljam kao nekad. Mada sam još itekako svjestan da bez određenog rizika nema velikih pomaka i promjena u životu.
Čije tri svirke bi svaki strastveni ljubitelji rocka trebao barem jednom poslušati u životu?
– Definitivno je Glenn Hughes na prvom mjestu. Inače za one koji ne znaju čovjek je bio basist grupe “Deep Purple” između ’73., i ’76. godine i imao je veliki utjecaj na taj bend. Glenn i dalje svira, ima 65 godina i skoro sam bio na koncertu u Salzburgu. Oduševio sam se! To je stvarno nevjerovatan spirit čiju blizinu vrijedi osjetiti. Rokerima toplo preporučujem i koncerte Bryana Adamsa. Nedavno sam uživao u jednom, i to je stvarno bilo nevjerovatno iskustvo. Uvijek sam ga poštovao i nikad pretjerano slušao, ali od tog koncerta respect prema njemu je još veći. Naravno, predlažem i moj jedinstveni “Pearl Jam”, bend koji je mnogo utjecao na mene u tinejdžerskim danima. Mada ih ne slušam nešto u posljednje vrijeme, njihovi koncerti su prava poslastica.
Kako održavaš svoje mentalno i fizičko zdravlje?
– Trudim se zdravo hraniti, ne pušim već osam godina, ne pijem alkohol itd. Minimalno meditiram, ali redovno i to me priprema za dan. Slušam muziku koja me nadahnjuje i čisti od nepotrebnih misli. Čitam. Bavim se sportom, nekad i vrlo aktivno, zavisi od perioda. Ulažem mnogo u odnose s dragim ljudima, jer mislim da je to jedna od najbitnijih stavki zdravog života. Mnogo smijeha, mnogo svirke i generalno što manje stresa i sekiracije, a što više ljubavi, razumijevanja i iznad svega tolerancije.