Dan nakon izlaska ovog broja Međunarodni sud u Den Haagu izreći će presudu Radovanu Karadžiću, lošem psihijatru i vrhunskom psihopati, lošem pjesniku, koji je napisao scenarij za nešto što je trebalo da bude savršen zločin, nestanak cijelog jednog naroda. Bi li smrtna kazna bila adekvatna sankcija za Karadžića? Možda, no on neće i ne može biti osuđen na smrt. Smrtne kazne u Evropi nema već 40 godina. Ona se smatra barbarskom i neadekvatnom, čak i kod najvećih zločina kakvi su Karadžićevi. Je li to ispravno razmišljanje? Svijet kaže da jeste, sviđalo se nama žrtvama to ili ne…
Čovjek po imenu John Wayne Gacy, rođen je na dan kada nastaje ovaj tekst, 17. marta 1942. Svoj život je završio 10. maja 1994., kada je u njegovo tijelo ubrizgan sadržaj smrtonosne injekcije u jednom od najčuvanijih američkih zatvora. Gacy je osuđen na smrt i pogubljen zbog ubistva, i to ne jednog, nego zbog ubistva 33 muškarca, uglavnom mladića.
Godinama je Gacy vodio život nazgled mirnog i radišnog poduzetnika – majstora iz predgrađa Chicaga, uzornog komšije uvijek spremnog da pomogne. Njegova građevinska firma je sedamdesetih dobro radila i dobro zarađivala, a bavila se rekonstrukcijom starih kuća, zidanjem, dekoracijom prostora, uređenjima vrtova i sličnim poslovima. Zarađivao je 200.000 dolara godišnje, što je tada bio veliki novac u Americi. Volontirao u svojoj zajednici, organizirao besplatne zabave za svoj komšiluk, a lokalnu dječicu je zabavljao prerušen u klauna kojem je sam dao ime “Pogo”. Bio je aktivan član Demokratske stranke, te je jednom prilikom upoznao i tadašnjeg američkog predsjednika Cartera i njegovu suprugu.
– Johnu Gacyju. Najljepše želje. Rosalynn Carter – potpisala je prva dama na jednoj fotografiji.
Taj potpis i taj prijem postat će najveća sramota američkih tajnih i sigurnosnih službi, kasnije kad se otkrilo da je velikodušni i finansijski darežljivi klaun iz predgrađa Chicaga, zapravo, jedan od najvećih serijskih ubica svih vremena. Svoje žrtve je često silovao, a zatim ubijao nožem, davio ili trovao, potom ih pokopavao u podrumu svoje kuće. Kada tu više nije bilo mjesta, žrtve je pokopavao u dvorištu, a kasnije ih je bacao u obližnju rijeku.
Na smrt je osuđen 1980. Nekoliko puta se žalio na presude, no svaka njegova žalba je odbijena. Tokom njegovih 14 godina čekanja na egzekuciju, on je na neki način postao poznata ličnost. U zapadnoj, posebno evropskoj kulturi, gaji se predstava o opasnim klaunima i zločincima. Serijski ubojica Gacy, bizarni ubica i homoseksualac, lažni dobročinitelj i zabavljač krvoločnih namjera, bio je savršena potvrda hipoteze da su klauni opasni i smrtonosni.
Pogubljenje ja zakazano za 10. maj 1994., no američki pravni sistem bio je fer čak i prema ovakvom zlikovcu kao što je bio klaun Gacy, i ovog puta je ispoštovan jedan stari, lijepi običaj, te je osuđeniku ispunjena posljednja želja. Dan prije nego što će biti pogubljen, ubojica najmanje 33 nedužna čovjeka družio se sa svojom porodicom na pikniku u dvorištvu zatvora. Jeo je kentucky piletinu i jagode, te pio dijetalnu kolu.
Pomolio se pred katoličkim svećenikom, što je, također, bila jedna od njegovih posljednjih želja. Pogubljenje nije prošlo bez komplikacija, osoblje zatvora nije bilo baš iskusno s injekcijama i smrtnosnim hemikalijama, te je egzekucija trajala cijelih i predugačkih 18 minuta. I ovdje je ispoštovano pravilo da osuđenik na smrt ima pravo na posljednju riječ. Dok je smrtonosni otrov uzimao njegov život, Gacy je rekao da njegova smrt neće vratiti izgubljene živote, te da ga država ubija zbog političke zavjere, kako je godinama ponavljao.
– Poljubite me u dupe – bilo je posljednje što je John Wayne Gacy rekao prije nego je ispustio dušu.
Egzekuciju je pratila odabrana publika, prije svega rodbina njegove 33 žrtve, a nadležni tužilac je tada izjavio da je “Gacy imao mnogo nježniju smrt nego bilo koja od njegovih žrtava”.
Smrtna kazna: da ili ne?
Gacy se dugo borio protiv pravnog sistema, stalno ponavljajući da iza optužbi stoji politička zavjera i da mu je “napakovano”. Na njegovu žalost, američka javnost nije stala iza njega. Ipak, u momentima kada je Gacy pogubljivan, pred zatvorom se okupilo mnoštvo ljudi. Egzekucija tako poznatog i bizarnog ubojice kao što je “klaun – dobročinitelj” bila je veliki događaj, čak i za zemlju gdje smrtne kazne nisu nešto neobično i rijetko.
– Mi smo, također, ovdje bili žrtve… Mislim da je pravda konačno došla na svoje, ali je sve to predugo trajalo – rekao je, pred zatvorom u kojem je pogubljen Gacy, brat jednog od mladića koje je ovaj opasni “klaun” ubio 1977.
Osim rodbine žrtava, u masi od gotovo hiljadu okupljenih pred ovim zatvorom se našao značajan broj onih koji su se deklarirali kao protivnici smrtne kazne. Oni su palili svijeće i nosili majice s natpisom “Gdje su suze za Gacija”. Gacy se nikada nije pokajao, čak ni za onu jednu žrtvu čije je ubistvo priznao. Bio je psihopat, možda najgori psihopat 20. stoljeća, čovjek bez ikakve odgovornosti za svoja djela. Je li kao takav zaslužio smrt injekcijom u zatvorskoj ćeliji? Da li je iko zaslužio da bude pogubljen, makar ubio i 33 nedužna čovjeka? Je li smrtna kazna rješenje za bilo koji problem? Prevladavajuće mišljenje u svijetu glasi da nije. Najvažniji čovjek današnjice, također, tvrdi da smrtna kazna nije dobra.
– Dešavaju se pojedini zločini koji su jednostavno vanrazumski, tako da razumijem potrebu društva za bijesom… Tradicionalno, ja nisam protiv smrtne kazne u teoriji. Ali u praksi, to je duboko problematično – rekao je nedavno Barack Obama u izjavi za CNN.
Crn, osuđen, obješen
Šta je tako problematično kad je riječ o smrtnoj kazni? Možda, jer se na gubilištu najčešće nađu oni koji se nisu rodili pod sretnom zvijezdom. Kada je riječ o SAD-u, najčešće su na smrtnu kaznu osuđeni pripadnici manjina, Afroamerikanci, ilegalni imigranti ili stranci koji su se u ovoj zemlji našli u pogrešno vrijeme na pogrešnom mjestu i nisu znali kako da se snađu u ovom pravnom sistemu. Računica je jasna: Ako ste siromašni, ako ste tamnoputi i nemate novca za skupog advokata, moguće je da vaš život završi egzekucijom u nekoj ćeliji američkog državnog zatvora.
– Smrtna kazna je bazirana na rasnim predrasudama: Od 1977. većina onih koji su poslani na smrtnu kaznu, osuđeno je zbog ubistva bijelih žrtava, čak i ako su Afroamerikanci činili polovinu žrtava ubistava – tvrdi organizacija “Amnesty”.
Ipak, najveći potencijalni problem kod smrtne kazne jeste mogućnost da je osuđeni zločinac, zapravo, bio nevin čovjek i da zločin nije počinio. Između 1972. i 2012. u SAD-u je 170 ljudi oslobođeno naknadno, iako su ih prethodno sudovi osudili i poslali u smrt. Još je jedno otvoreno pitanje kada je o smrtnoj kazni riječ. To je pitanje koliko pogubljenik pati i da li treba da pati. Čak i oni koji se zalažu za smrtnu kaznu, a takvih u SAD-u nije malo, zalažu se za to da smrt zločinca mora biti brza i bezbolna. Ipak, današnji moderni “dželati” u američkim zatvorima, uglavnom anesteziolozi koji ubrizgavaju smrtonosnu injekciju u tijelo, bili su svjedoci da pojedini osuđenici jednostavno “ne žele da umru”. Smrtonosne hemikalije ili su pripremljene kako ne treba ili bi ih organizam zločinca jednostavno odbio. Neki bi osuđenici satima umirali u ćeliji, što je tamošnja javost shvatila kao sramotu pravnog sistema i nehumano ponašanje.
– Nedavni neuspjeli pokušaji smrtne kazne naveli su me da se zapitam da li je primjena smrtne kazne još legalna… Mi znamo da praksa smrtne kazne, bar koliko smo to vidjeli, nije uvijek brza i bezbolna, nego je često jeziva i nespretna – rekao je Obama.
Zašto u ovoj priči o smrtnoj kazni govorimo o Americi? Smrtne kazne, i to na najokrutniji način, svakodnevno se izvršavaju Saudijskoj Arabiji, Iranu, Iranu, Kini ili Sjevernoj Koreji, bizarnom svjetskom šampionu po broju egzekucija. Sjeverna Koreja godišnje smakne gotovo 1200 ljudi, dnevno nekada i po 80. No, smaknuća se dešavaju i širom SAD-a, najviše na jugu, u državama kao što su Teksas i Florida. Dok se Barack Obama danas bar deklarativno “bori” za ukidanje smrtne kazne, njegov prethodnik je slanje zločinaca u ćeliju za egzekucije smatrao nekom vrstom društvene higijene i prevencije budućih zločina.
– Ne mislim da bi trebalo podržati smrtnu kaznu zbog puke osvete. Ne mislim da je to ispravno. Mislim da je razlog za moju podršku smrtnoj kazni taj što ona spašava živote drugih ljudi… Podržavam smrtnu kaznu jer vjerujem, ako je ona izvedena glatko i pravedno, da je ona brana protiv budućeg nasilja i da će sačuvati druge nevine živote – govorio je nekadašnji američki predsjednik i guverner Teksasa George Bush Mlađi.
Šta god u budućnosti historija pisala o ovom kontroverznom čovjeku, on je imao nešto vrijedno spomena. Ono što je zamislio, to bi proveo u djelo. Tokom njegove vlade u Teksasu, pogubljeno je 152 ljudi, što je bio rekord čak i za zemlju kao što je Teksas. Guverner Teksasa ima pravo pomilovati ili preporučiti pomilovanje. Bush je to uradio samo jednom.
Princip je isti sve su ostalo nijanse
Američko društvo je snažno podijeljeno na simpatizere republikanaca i demokrata, no između njih nije tako velika, tektonska provalija, kako bi neupućeni posmatrači iz Evrope to mogli posmisliti. Biti demokrata u Americi ne znači da ste obavezno protiv smrtne kazne i protiv svega što se vezuje za konzervativne republikance. Ni slučajno. Kad je riječ o smrtnoj kazni, i jedni i drugi dijele neke zajedničke stavove.
– Ja podržavam smrtnu kaznu. Mislim da ona mora biti izvršena ne samo pošteno, pazeći na stvari kao što je DNA, za koju smatram da bi trebala biti korištena u svim važnijim slučajevima, također s velikom pažnjom. Ako pogrešnog momka pošaljemo u smrt, to je onda dvostruka tragedija. Ne samo da je nevina osoba pogubljena, nego je pravi počinitelj još na slobodi, i u nekom slučajevima još čini zlodjela. Ali, ja podržavam smrtnu kaznu u većini očiglednih slučajeva – rekao je svojevremeno Al Gore, nesuđeni nasljednik Billa Clintona i čovjek koji je izgubio izbore 2000.
Jeb Bush, brat nama poznatijeg Georgea Busha Mlađeg, nekadašnji guverner Floride, za čijeg je mandata pogubljen 21 čovjek, više nije siguran da li je smrtna kazna dobra ili nije.
Ni Hillary Clinton, potencijalna prva američka predsjednica, nije baš sigurna da bi ova zemlja trebala u potpunosti ukinuti smrtnu kaznu.
– To je tako teško pitanje. Kao što sam već ranije govorila, i u to nastavljam da vjerujem, jeste da su se savezne države pokazale nesposobnim da takva suđenja budu pravedna i da onima koji se brane daju svaku moguću pomoć, sve ono što advokat optuženih treba da ima. Odahnut ću s olakšanjem kada Vrhovni sud ili same savezne države počnu eliminirati smrtnu kaznu… Ali, na kraju, možda postoji razlika koju je teško podržati, mada u ovom momentu, kada znamo s kojim izazovima se suočavamo, kao što su terorističke aktivnosti, primarno u našoj zemlji, one za koje sude federalni sudovi, za takve slučajeve mislim da bi smrtna kazna morala biti kao neka rezerva – rekla je Hillary Clinton na jednom nedavnom predizbornim skupu u državi Ohio.
Zanimljivo, na tom istom skupu, u publici je sjedio čovjek po imenu Rick Jackson. On je 1975. kao 18-godišnjak osuđen na smrt zbog navodnog ubistva i pljačke jednog poslovnog čovjeka u Clevelendu. Proveo je 39 godina u zatvoru i samo čudo i splet okolnosti su ga spasili pogubljenja. Država je priznala grešku.
– Optužbe na račun gospodina Jacksona bile su potpuna fabrikacija od policijskih detektiva – pisalo je u prošlogodišnjoj oslobađajućoj presudi.
Gospodin Jackson je imao sreće, ostao je živ jer je država Ohio 1978. ukinula smrtnu kaznu, da bi je 1981. ponovo vratila. Država mu je već platila između milion i dva miliona dolara za duševne boli i platit će još, no gospodinu Jacksonu niko neće vratiti 39 godina života i trenutke straha kada se put do sobe s električnom stolicom činio izvjesnim.
Svijet ukida smrtnu kaznu
Slučaj gospodina Ricka Jacksona, kada je nevin čovjek mogao biti ubijen zbog tuđih laži i rasizma policajaca u jednom američkom gradu, samo je jedan od aduta sve brojnijih protivnika smrtne kazne. Ne samo da uvijek postoji opasnost da je kriv čovjek smaknut, postoji i argumentirano vjerovanje da je smrtna kazna neefikasna. Evo nekih argumenata protiv smrtne kazne.
– Države koje na snazi još imaju smrtnu kaznu poznate su po korupciji i svakodnevnim surovim zločinima, te gušenju ličnih sloboda, političkoj nestabilnosti i lošem životnom standardu. Smrtnu kaznu imaju, između ostalih, Indija, Irak, Iran, Afganistan, Južni Sudan, Jemen, Somalija, Nigerija… Jedine dvije zemlje razvijenog i demokratskog svijeta koje u praksi imaju smrtnu kaznu su Japan i SAD.
– Američke savezne države koje su ukinule smrtnu kaznu, njih 14, imaju manju stopu kriminala nego one koje na snazi još drže ovu vrstu kazne.
– Smrtna kazna je kao procedura veoma skupa. Jedno pogubljenje u SAD-u u prosjeku košta najmanje miliona dolara, u nekim slučajevima i više od tri miliona dolara. Tokom posljednjih 35 godina Kalifornija je na troškove pogubljanja potrošila četiri milijarde dolara. Američke poreske obveznike jedno pogubljenje u prosjeku košta 24 miliona dolara, s obzirom na broj egzekucija i cijelu birokratiju koja to prati, od advokata, žalbi, molbi, psihologa, ljekara, onih koji pripremaju smrtonosne injekcije, čuvara, anesteziologa, mrtvozornika… Suđenje za slučaj u kojem prijeti smrtna kazna 20 je puta skuplje od suđenja u kojem smrtna kazna nije opcija kažnjavanja.
Smrtna kazna nije nešto što je postojalo oduvijek i svugdje. Poznat je slučaj strogog latinskog zakonodavca Drakona po čijim je zakonima svaki zločin bio kažnjavan smrću. Čak ni srednji vijek nije bio doba kada se na smrtnu kaznu gledalo kao na jedino i pravedno rješenje. Smrtna kazna je ponovo postala popularna početkom 17. stoljeća, da bi se u drugoj polovini 18. stoljeća počela propitivati njena svrha.
Italijanski pravnik Cesare Beccaria je 1767. smrtnu kaznu nazvao “ratom cijele nacije protiv jednog čovjeka” i njegov je utjecaj bio vrlo snažan na kasnije pokrete protiv smrtne kazne. Konačno, nakon što je 1977. Francuska ukinula smrtu kaznu, koja je do tada vršena kontroverznom giljotinom, svijet je krenuo stopama francuskog pravnog sistema. Posljednja smrtna kazna u Evropi izvršena je 1997. u Ukrajini. Smrtna kazna se danas smatra barbarskom i zastarjelom, te neadekvatnom čak i kada se radi o najokorjelijim zločincima kao što je Andreas Breivik.
Smrtna kazna u BiH
Tokom perioda socijalizma, smrtna kazna je bila na snazi u SRBiH i u bivšoj SFRJ. Primjenjivana je za najteže zločine, kao što je bilo šokantno ubistvo dječaka Bruna Čalića u Zenici 1972. Počinitelji ovakvih zločina bili bi pogubljeni tajno i ranom zorom, najčešće u šumi na planini Trebević iznad Sarajeva.
Prema dostupnim podacima, posljednja smrtna kazna u BiH na ovaj je način izvršena u februaru 1992. Posljednja osoba osuđena na smrtnu kaznu u BiH bio je pripadnik VRS Borislav Herak, zbog zločina na području Vogošće i Ahatovića. Osuđen je 1993., ali kazna nikada nije izvršena, kasnije je preinačena u 20 godina zatvora, a na slobodu je izašao u augustu 2012. Od 2000. godine, smrtna kazna više ne postoji u pravnom sistemu FBiH, dok pravni sistem entiteta Republika Srpska još spominje smrtnu kaznu.