Mada smo s jednim od naših najboljih boksera, odnedavno evropskim prvakom u UBF verziji, razgovarali 15-ak dana nakon što je osvojio ovu značajnu titulu, Edinu se utisci još nisu bili slegli. Uzbuđeno nam je pričao o meču s Čehom Vaclavom Polakom i knock outu u trećoj rundi. Edinu, u sportskom svijetu poznatijem kao Iron Puki, oduvijek je bila želja da dospije na evropski nivo, a meč u Münchenu ovom 29-godišnjaku I jednom od naših regionalno najrangiranijih boraca, to je i omogućio.
Oteti mobitel
– Želio sam pokazati da sam jedan od najboljih boksera u našoj državi i drago mi je da sam uspio. Meč je bio veoma dobar i kvalitetan, tako da je to prepoznao i supervizor WBA asocijacije. To je jedna od najjačih asocijacija u bokserskom svijetu. Supervizor je, inače, iz Koreje i 19 puta je bio svjetski prvak. Najviše puta je odbranio titulu prvaka svijeta i nakon meča mi je prvi prišao i čestitao. Predložio mi je da odboksam još četiri ili pet profi mečeva i, ako to budu pobjede, dobit ću status prvog izazivača za WBA asocijaciju. Naravno da sam pristao, to je prilika koja se čeka čitav život. Bilo bi suludo odbiti – priča nam na početku razgovora Iron Puki, prisjećajući se kako je, zapravo, zakoračio u svijet boksa.
Za sve je kriv mobitel koji mu je poklonio otac i koji su mu oteli ulični huligani.
– Počeo sam trenirati kada sam krenuo u srednju školu. Bio sam drugi razred srednje škole. Tada je bilo mnogo razbojništva na ulici i sam sam doživio loše iskustvo. Napala su me četvorica muškaraca s nožem i nisam mogao da se odbranim. Oteli su mi telefon iza škole i taj događaj je, zapravo, bio presudan da počnem trenirati boks. A telefon je bio nov, otac mi ga tek kupio…(smijeh). Počeo sam trenirati kako bih bio sposoban da se odbranim od takvih huligana. Ali, moji roditelji nisu bili baš za to. Upisao sam se na boks bez njihovog znanja. Krijući sam trenirao nekih četiri-pet mjeseci, do prvog državnog prvenstva, na kojem sam učestvovao kao junior. S prvenstva sam se vratio s bronzanom medaljom. A u tom periodu boks je kod nas bio barem duplo bolje rangiran nego danas. I puno teže je tada bilo biti državni prvak nego danas. Bilo je to prije 10-ak godina. Eh, kad sam donio tu medalju i osvojio treće mjesto, svi su saznali da treniram boks. Sjećam se da je to prvenstvo održano u Živinicama. Prvi meč boksovao sam s borcem iz Mostara i pobijedio sam ga klasičnim nokautom. Pogodio sam ga u bradu, baš ono školski – priča nam Edin, koji je u sportskom svijetu slavu stekao po svojim prepoznatljivim knock outima. Svaku svoju borbu upravo tako završava i to u prve tri runde.
Životna prekretnica
– Godina 2012. bila je prekretnica u mojoj karijeri. Imao sam mogućnost da se nastavim baviti boksom i gradim profi karijeru ili da se počnem baviti nekim biznisom. Napravio sam pauzu od godinu i po, ali kad sam se 2013. godine vratio u ring i pobijedio Armenca, znao sam da ću ostati u boksu. To je ujedno bila moja jedina borba koja je trajala četiri runde. Inače, sve završavam u prvoj, drugoj ili trećoj rundi. Moja zadnja tri meča su trebala biti po 10 rundi, svaki od njih. Ali, prvi je završio knock outom u trećoj rundi, prošle godine 31. oktobra. Drugi je završen u drugoj rundi, i ovaj posljednji u prvoj rundi.
Nadimak Iron Puki dobio je zbog svog stila borbe. Puki je nadimak izveden od njegovog prezimena i stekao ga je još u djetinjstvu, a Iron (željezni op.a) po uzoru na njegovog idola Mikea Tysona.
– Nekad je boks, u vrijeme Tysona, bio mnogo zanimljiviji. Tada su mečevi bili atraktivniji, završavani su prekidom. Publici je to bilo zanimljivije za gledanje. Ali, u zadnje vrijeme, mečevi u tom smislu postaju dosadni. Posebno ako gledamo teškaše poput Klitschka. Više me inspirira Tysonov stil. Uvijek imam želju da se maksimalno spremim i na taj način završim meč. Mike Tayson je moj glavni uzor i moja najveća motivacija. Uvijek ga gledam kako trenira i kako boksa. Mogu reći da od njega najviše učim. A osim njega, tu je i moj trener, Narcis Kalajdžić, mnogo mi pomaže u samim pripremama za svaki meč – priča nam Edin i dodaje da je boks jedan od najkompleksnijih sportova.
Pamti sve svoje mečeve i priznaje da trema postoji, ali samo dok ne uđe u ring.
– Svako mora da ima tremu, to je neka minimalna pozitivna trema i uvijek je imam. Ali, isto tako, uvijek jedva čekam da uđem u ring, koncentrišem se na protivnika. Trema nestaje već nakon prvog udarca. Onda se koncentrišem na to da pobijedim. Boks je jedan od najkompleksnijih i najtežih sportova. To je čitav sistem koji treba naučiti, a u isto vrijeme sačuvati psiho-fizičko zdravlje. Inače, velike su posljedice ako se ne spremate kvalitetno. Nastojim da uvijek pomjeram granice. Motivišem sam sebe. Tako rezultat neće izostati.
Stvaranje prvaka
Iron Puki je prije tri mjeseca osnovao vlastiti bokserki klub istoimenog naziva, te će tako svoje iskustvo i znanje moći prenijeti mlađim naraštajima.
– Uskoro počinjem s radom, odnosno s upisom članova. Moja trening sala nalazi se u Skenderiji u Ledenoj dvorani i svi su dobro došli. Bit će to jedna od najbolje opremljenih sala u državi, a oni koji se upišu imat će priliku da uče od najboljih. Nadam se da ćemo tako stvoriti još kojeg prvaka u državi.
Porodica kao utočište
Edinova najveća podrška njegova je porodica. Supuga Elvedina je uvijek uz njega kao i dvogodišnja kćerkica Alejna. Uskoro će postati roditelji drugi put.
– Moram priznati da ispočetka baš i nisam odobravala njegov izbor. Međutim, kako vrijeme ide, a on je uporan u tome, i hvala Bogu ne dobija batine, stala sam na njegovu stranu. Nema ni izgubljenih mečeva ni nekih posljedica. Edin voli boks i, ako mu već dobro ide, zašto da ga ne podržim – kaže Elvedina.
Dobra priprema osnova je svega
Dobra priprema osnova je svega, a Edinove pripreme traju po 10 sedmica. Osvojenu titulu evropskog prvaka duguje upravo tome.
– Moram se zahvaliti onima koji su mi izašli ususret poput hotela “Han” na Bjelašnici i vile “Edita” u Ulcinju. Prvi put sam imao priliku da se pripremim na moru, a profesionalnom sportisti to mnogo znači. Svakog jutra trčao sam 10 kilometara plažom. Također, moram spomenuti i kantonalnog ministra kulture i sporta Mirvada Kurića, zatim premijera Kantona Sarajevo Dinu Konakovića, koji su snosili troškove kotizacije i mog odlaska u München. Svoj doprinos dale su i općine Centar i Novi Grad, te moj zlatni sponzor BH Telecom.