Nekad su se svadbe dijelile na gradske i seljačke, a sad su sve seljačke. Jer, iako ko biva nisu, jer se ne vjenčavaju seljaci, te su tek „seljačke“! Raspojasaju se „seljaci“ da pokažu kolki im je budželar i kolko se od njega može hojcat, zavihore vjersko-nacionalne zastave, sve da se vidi sav sjaj i bijeda naše „prkosne i ponosne Bosne i Hercegovine“
Ja na svadbe ne idem. Nikome. Ne bih ni sebi da se kojim prijekim sudom moradnem ponovo udat. Jok. Ne idem, ali ne zbog mladenaca ni njihove sveprisutne sreće, nego zbog današnjih svadbi. Ne idem, jer mi sa svih strana dolaze samo budibogsnama prepričavanja. A i sama vidim, ne treba mi ni durbin ni portal da skontam.
To je sve na elektrošokovima nekoliko mjeseci prije svadbe. Priča mi prijateljica koja je bila kuma da joj hajra od života nije bilo tri mjeseca.
- Ja sam mislila, eto fino kuma sam i nema se tu šta puno pričat. Kupit ću cvijeće i burme, jer to kum i kuma treba da završe, potpisat se, izgrlit, proveselit i Bog te veselio. Ali jok, ne može se čovjek izvući od njih dvoje, ja sam svaki dan po dva-tri sata s mladom i mladoženjom živce kidala. A uz njih još dva ceremonijal majstora ko da sam na dvoru kraljice Elizabethe! Te, gospođo Aida, vi biste trebali kada mladenka kaže „da“ da joj pridržite bidermajer dok se ona upisuje u knjigu vjenčanih. Ali, nemojte ko biva da s bidermajerom uđete u fokus objektiva fotografa, da mu ne biste skrenuli pažnju sa samog čina potpisivanja. Na šta bi to nalikovalo da se vidi bidermajer u vašoj ruci a ne u mladenkinoj?! Taj me je frajer peglo danima, a ova njegova jaranica što je zadužena za dekorisanje svima nam je probila mozak:
– Vi i kum držite zdravicu, nakon predjela, ni slučajno nemojte počinjati dok se ne posluži „ patedsalmonefoagra“, nego kada konobar dođe po tanjire, tik pred supu. To znate treba biti pun ljubavi govor, kao u američkih filmovima. Da li ste gledali „Moje grčko vjenčanje“ možda? Onda znate o čemu vam pričam.
Znam, rekoh, gledala sam, ne do vam Allah dragi da bude kao tamo, prošli biste s havarijom. Hehehe, svi se kiselo nasmijaše, a ova nastavi da truni, te uzela je neke cvjetove što idu nebu pod oblake da se kao svi vidimo, da nam ne smetaju abažuri i cvjetni aranžmani na stolovima, jer je to zastarjelo i zauzme cijeli sto, a niko nikoga ne vidi. Mislim u sebi i bolje da se ne gledamo ionako se ne poznajemo, dok se upoznaš prođe veselje! Ona se sva zakocenula pričajući, ne zaustavlja se, vergla ko Fap. Valjda da opravda tolike pare što su roditelji iskeširali na solaran način. Izludjela sam načisto.
Uglavnom, kaže mi, to je bilo skromnije vjenčanje od samo tristo zvanica, i sramota je obje porodice što je tako ispalo, ali imali su budžet od samo sto hiljada eura, pa im je dio rodbine koji je došao iz inozemstva morao spavati u vikendicama i privatnim apartmanima na Bjelašnici, a jedan dio je, kojeg li užasa (!) prespavao dvije noći u hotelskom smještaju.
Priča mi dalje da se dobro opekla što je prihvatila da bude kuma, jer je mlada, ustvari, kćerka njene poslovne partnerice s kojom nije nikad bila dobra prijateljica, ali su se našle u nekom biznisu. Ispade, „Aida donja“.
– Šta sam se naplaćala, samo što mladoj nisam Guccijeve haltere kupila, ali to nastranu, kakva je to svadba bila, to da ti se mozak raspadne od krkanluka. Sve fino krenulo, kao ples – sentiš, i neki bend sviro podnošljive numere, dok u neka doba nisu zvuci savane nadjačali normalu i podigli tetke, strine, ujake, amidže i „tetkove“ da daju sve od sebe da se sijelo nikad ne završi.
Tu su pare pljuštale po harmonikašu dok se iz renomiranog hotela do sabaha osjećao „južni vetar“.
Ali nije to sve, na to se već sviklo. Isto je sve to u sva tri naroda, i možda kod pokoje narodnosti. Romske su svadbe nadaleko poznate, tu ima i ptičijeg mlijeka, i traju danima. Ali je tako odvajkada kod njih bilo gdje god i u koje god vrijeme da žive.
Međutim, ovo sad kod nas, to je za nepovjerovat. Otkud tolke pare?! Haj i pare, al kakve su to potrebe da mašeš vjerskim i/ili nacionalnim zastavama kao da krećeš u vjerski rat a ne u brak koji s obje strane treba da miriše na ljubav i slogu između dvoje zaljubljenih!?
Kakvi to mozgovi mogu pomisliti, a kamoli izvesti i predstaviti tu neprimjerenu scenografiju kao normalnu stvar?!
I ova se moja Aida zgranula kad je na novom metalik sivom džipu Mercedesovom vidjela okaćene s obje strane po dvije zastavice, doduše manje, s ljiljanima i polumjesecom i zvijezdom.
- Tek kad sam izašla iz auta pred hotelom vidim da smo svi tako okićeni pride uz cvijeće, a da su mladenci u autu s velkačke dvije kao da su ih skinuli s jarbola Općine. Nisam htjela s pitanjima kvarit slavlje, ali duša mi se opirala.
Kako ti se, rekoh, neće duša opirat, pa kod nas su svadbe odavno prestale biti intimna lična stvar. Isto kao i vjera i nacija.
Eto, nek vascijeli svijet zna ko smo, čiji smo i kome pripadamo.
Tu i tamo promakne nam i neka pristojna svadba, ali kao stari film klasik koji više nikom nije zabremedet pa ni onima koji su u njemu glumili i režirali ga. I rijetko će ga nego pohvalit. Ko i takvu svadbu. Samo će duboko uzdahnut i reći:
– Bilo je lijepo, eto nako, kulturno. Popili smo kafu i otišli. Nek su oni nama živi i zdravi!
I Allahimanet.