Njega je jedna hefta u Makarskoj sa ženom i dvoje djece koštala kao da se brčko na jahti s princem Albertom i najtužnijom princezom na svijetu, prinčevom ženom Šarlen, obilazeći sve hit destinacije i spavajući u Grimaldijevoj palači u Monte Karlu. Kad su se konačno žive glave vratili kući, svima pao imuni sistem i svi đuture fasovaše koronu.
Nije danas nimalo lahko biti Bosanac, možda je malo lakše biti Hercegovac ako kaniš na more, a da se more ne zove Neum. A ni na tom našem parčetu ko biva naše, be-ha obale, ima svega, ali se trpi. Ali, šta sve živ insan može istrpiti na Makarskoj rivijeri, pa i drugim dijelovima plavog Jadrana koji se talasa, to je za onog Riplijevog „Vjerovali ili ne“.
Čujem da je jedna naša porodica pravo nadrljala. Kad su se malo pribrali, „otac familije“, u raji poznat kao Ćomi, poče svoju priču iz potrebe koja je jača od koristi i razuma.
– Koliko moja Devleta voli Makarsku, da može ona iz one borovine izlazila ne bi, samo bi ko hobotnica pružala one svoje duge pipke i brala šišarke, pa ih donosila u Sarajevo da ih u kaminu naloži, i onda se opet vrnula natrag. Sve joj je tamo iznikten; to vazduh, to so, to more, to šetnica, to gazda i gazdarica Mate i Mare i njihovi sinovi Ljube i Zdene, i unučice Ljubine Matea i Lea. Devla maksuz pite i baklave sprema, a dječici sok od đulbešećerke i slatko od tunja nosa. S njima smo se srodili, kako i nećemo, ova moja već sedamnaestu godinu samo Makarska pa Makarska. Pa, ženska glavo, hajmo promijenit malo, hajmo barem do Tučepa! Neće ni da čuje. E, od ove godine, teško da će joj iko smjet spomenut Jadransko, a kamoli Makarsku!
Krenuli mi fino ko i svakog ljeta, najavili se Mati i Mari da ćemo doći jedno petnaestak dana da se svi fino nauživamo sunca i mora i smrća i homorića. Javila mi se Mare:
– Ajme dolazite, šta čekate!
– Ima li mjesta?
– Ima mista da vas je dvista-trista!
– Eto nas onda pjevajući!
Pjevali smo samo do granice. I tu smo prestali pjevat i još šutimo. Ha smo se nakon dva sata čekanja na Doljanima ukazali onom graničaru na šubi, strefilo nas je sve što išće halu. Kažem djeci:
-Samo još malo, ne može se u WC kad si na granici. Eto čim ufatimo prvu benzinsku, idemo svi ko vojska. Kaže mi sin:
– Joj, meni vruće, ja bih vode. I zgrabi onu plastičnu bocu što je zaboravljena dva dana stajala u pregradi na vratima. Mlatnem ga po šaci ko da je pošo nešto ukrast: – Ostavi! Otrovat ćeš se! Još nam to treba da te po njihovim skupim doktorima vodamo! Kupit ćemo frišku vodu, ova se sva u autu u špirit pretvorila!
Samo što su nam vratili pasoše i poželjeli lijep odmor, krenemo prema onom cariniku:
– Dobar dan, gospodine. Imate li šta prijaviti?
– Nemam.
– Ne nosite ništa?
– Samo lične stvari.
– Nemate duhana, mesa, mlijeka, lijekova….
– Nemamo, samo sam ja ponio šteku cigara za ličnu upotrebu.
– Molim vas skrenite udesno, od onog kamiona.
I ja stanem. I čekam. Pojavi se isti s još jednim i zamole nas da izađemo. A meni kažu da otvorim gepek.
Mislim u sebi gledajte kolko hoćete nemam ništa, fino sam reko. Djeca poskakuju, ide im se u WC. Devla i ja zafitiljili očima od vreline. Kad nas prenu glas ovog carinika i učini mi se u tom momentu kao da prema meni leti Marko Kraljević s buzdovanom pa zamahne tako jako da mi se jedan šiljak zabi posred čelendre:
– A ovo, gospodine, šta je?!
Nosio je našu kesu u kojoj smo ponijeli desetak manjih junećih pašteta da imamo usput prigrist, ali niko nije bio gladan i one ostale netaknute.
– To smo ponijeli da imamo za puta. Djeca nisu doručkovala, a ni mi, pa smo kontali usput, ali eto nismo, vrućina. Nikome nije do jela.
– Znate li vi, gospodine, da je nedozvoljeno unositi meso i mesne proizvode u Hrvatsku. Vi ste prekrišili zakon, član 7., koji kaže da u EU… – izbifla on meni neke paragrafe, članove, uredbe…. Ja osto zabezekejšn.
– Ne švercujem ja ništa, ovo samo da prezalogajimo.
– Vi mene ne čujete dobro, zabranjeno je unositi meso po pravilima Europske unije. Ovo je veliki prekršaj. Lovro, provjeri da nema još mesa ili mlijeka – obratio se kolegi.
– Šta je u ovoj kesi?
Žena se snađe:
– Ponijeli smo prirodnih sokova od ruže i smreke za naše prijatelje u Makarskoj.
– Dobro, slatko može, ako nema masnoća. Ima li u ovoj tegli masnoća – uhvati onu teglo gdje je slatko od tunja.
– Nema, gospodine, ni šećera ni masti. Sve prirodno. Sama sam brala i kuhala.
– Nemate deklaraciju?
– Domaće, sama kuhala. Otkud mi deklaracija?!
– Po zakonu tom i tom…. – nastavi on ponavljat napamet naučene propise, svima nam se smrklo, pogotovo kad je i pekmez odvojio sa onim paštetama.
Njuško je još malo a kad je utvrdio da nema ništa osim dvije čokolade koje su se razbuzile po zadnjem sjedištu od vreline jer su nas kao taoce držali u onoj kućari dok su nas još propitivali imamo alkohola, rakije i vina jer se i to ne smije unositi, ustvari smije, ali samo jedna litra.
– Jel to samo za navlažit grlo? Može li se prenijet rakija za obloga?! – pokušao sam se našalit.
Nije im se svidjela moja šala pa su nas još pitali za adresu apartmana, natjerali me da zovem Mare da im potvrdi u telefon da je tako kako smo im rekli. Udavili su nas deklamujući pravila i podvukli nam:
– Ne može se preko granice unijeti meso iz trećih zemalja, stoga morate platiti kaznu.
– Kolku?! – izletjelo je iz mene, rekoh, samo da se riješim ovog drila, neće valjda puno zarezat.
– Tri i po hiljade kuna – hladno će junak s buzdovanom.
– Štaaaaaaa?!!!!
– Možete platiti u kešu ili karticom na licu mjesta – nije trepnuo ispisujući cifru.
– Zanesvijestilo mi se. Djeca se šćućurila, žena poblijedila kao sirutka. Iz šoka me prene glas:
– Leo, vidi šta sam još pronašao? – Dva pakla mlijeka u prahu.
Kao ponesen nekom mračnom silom okrenem se prema Devli i pogledam je krvnički. Ona samo sleže ramenima:
– Ponijela da nam ispečem onaj moj kolač što Mare voli.
– Na ovo još tri i po hiljade kuna, pekmez sam vam oprostio. Ukupno sedam hiljada.
– To je čovječe sve što imam. Toliko sam ponio za dvije hefte ljetovanja.
– To je vaš problem. Mi radimo po zakonu.
– Pa ništa onda, mi se vraćamo u Bosnu, ne idemo na more. I riješen problem.
– Moram vas razočarati, kada jednom pređete granicu i napravite prekršaj, dok ne platite kaznu ne možete se vratiti u svoju zemlju.
– Gdje to piše?!
– Evo ovdje! Vaše je da prije polaska pratite vijesti i čitate. A sada vas molim da izvršite uplatu i nastavite svoje putovanje.
I nastavio sam psujući i proklinjući dan kad sam krenuo s tim paštetama. Iskalio se na Devli i djeci, kojima samo što nije puko mokraćni mjehur od trpljenja. Puhto sam i bohto do Makarske. A tamo, haman kad sam htio da se požalim gazdama, oni se meni objesiše oko vrata:
– Našli smo vam drugi smještaj, izvinite, dragi ljudi. Iznenadio nas Zdenko, doveo prijatelje i zauzeli vam apartman. Ali ne brigajte, i ovdi će vam kod naše dišpetne Luce biti fino.
Kod Luce je bilo ne može bit bolje; naplatila nam duplo, haman jedva heftu skrpismo. Nismo se imali gdje okrenut, ni balkona, ni terase.
Plaža ko šipak puna. Kukuruz dvaest kuna, ležaljke nas zaklale, svijet izgazio, komarci pojeli. A grana od bora što je pala kraj mora nijednom nas nije zapala. Izgorili smo svi ko loša japija.
– Vala, bolje bi bilo da nismo ni dolazili, nego im gidu poslali pej-palom i mirna Bosna. Ne bi ovakav stres i srklet prolazili – zakuca na kraju ovu našu neslavnu odiseju Devla nakon što smo o povratku svi čoparativno preležali koronu.