Bosanskohercegovački alpinist Jasmin Kličić osvojio je Island Peak, vrh dijela planinskog lanca Himalaya, koji se nalazi na 6.189 metara nadmorske visine, u sklopu međunarodne ekspedicije koja je brojala 12 planinara iz više evropskih zemalja.
Zanimljivo je da se ovaj Bišćanin planinarstvom počeo baviti prije desetak godina, kada je teško povrijeđen u saobraćajnoj nesreći. Nakon tog događaja planinarstvo mu je postalo velika ljubav i životna opsesija.
– Teško sam povrijeđen u saobraćajnoj nesreći. Tada su mi polomljeni 11 rebara i ključna kost te oštećeni kičma i pluća. Nakon zdravstvenog tretmana ljekari su preporučili da se bavim nekim sportom – kaže Kličić.
Na nagovor prijatelja odlučio se posveti planinarstvu, sportu koji mu je u potpunosti preokrenuo život. U početku se, kaže, posvetio planinarenju po planinama u našem regionu te je u kratkom vremenu potpuno promijenio dotadašnji način života. Dodaje kako je u kratkom vremenu, zahvaljujući planinarenju, upoznao najčarobnija mjesta na svijetu, kao i veliki broj dobrih ljudi, te spoznao bolju stranu života.
U razgovoru za magazin „Azra“ otkrio je, između ostalog, kako se spremao za ovu ekspediciju, kakav je osjećaj kada se čovjek nađe na „vrhu svijeta“, koji su mu sljedeći ciljevi.
Kako ste se osjećali u trenutku kada ste postavili zastavu svoje domovine Bosne i Hercegovine na osvojeni cilj?
– Poseban je osjećaj pristupiti nekom od himalajskih vrhova sa zastavom Bosne i Hercegovine, uzimajući u obzir sveukupno stanje u našoj zemlji. Ponosan sam što sam kao pojedinac doprinio pozitivnoj stvari koja je veoma bitna za promociju planinarske zajednice i planinarstva u Bosni i Hercegovini.
Kakav je osjećaj kada se čovjek nađe na „vrhu svijeta“? Diše li se drugačije?
– Ovaj osjećaj bio je poseban u odnosu na sve prethodne, jer želja svakog planinara je penjati se na neke od himalajskih vrhova. Diše se mnogo teže, jer je, ipak, riječ o vrhu koji se nalazi iznad 6.000 metara nadmorske visine.
Od koga su sve stigle čestitke i koliko Vam je to značilo?
– Podrška je jako bitan faktor u ostvarivanju cilja svakog planinara, jer vam daje dodatni poticaj kako biste izdržali u svom naumu. Najveća podrška je uvijek porodica, koja je stub svakog čovjeka, a prije svega to su moja supruga Adalina i moja princeza kćerka Iris te, naravno, roditelji, prijatelji planinari, prijatelji s posla i ljudi koji obnašaju javne funkcije u gradu Bihaću i Unsko-sanskom kantonu.
Koliko ste se spremali za ovu ekspediciju?
– Osim kontinuiranog planinarenja, za svaku ekspediciju se pripremam godinu prije polaska, kako bih dostigao što veći stepen kako fizičke, tako i psihičke spremnosti.
Osim fizičkih priprema, koristite li neke psihičke vježbe koje Vam pomažu na ekspedicijama?
– Psihička priprema je jako bitan element na ekspedicijama, gdje svaki planinar mora biti jako predan svome cilju jer ga na njegovom putu očekuju iskušenja do samog vrha. Moje iskustvo govori da je psihičko stanje na planini bitnije od fizičkog. Kada je planinar psihički jak, manjak fizičke spremnosti može nadoknaditi psihičkim stanjem, ali ne i obrnuto.
Kakvi su bili ostali članovi ekspedicije, poznajete li nekoga od ranije i da li se sklopilo neko prijateljstvo?
– Ekspedicija je okupila učesnike iz zemalja bivše Jugoslavije – BiH, Srbije, Hrvatske, Severne Makedonije. Na ovoj ekspediciji su bili i kolege i kolegice s prethodne ekspedicije Ararat, a to su Sanja i Ešref. Općepoznato je da su planinari “najbolji ljudi”, tako da se svako novo prijateljstvo stečeno u planini prenosi i na život van planine.
Kako se rodila ljubav prema ovom sportu?
– Svaki početnik prve korake pravi na matičnoj planini, a u mom slučaju je to planina Plješevica. Krene od prve šetnje i kasnije se jednostavno razvije u ljubav s kojom živite. Jednostavno, ili jeste ili niste. Planina je za mene način života.
Koje još uspjehe imate iza sebe?
– Mnogo je ekspedicija iza mene, osim planina u okruženju, Alpa, Kavkaza, Himalaya, Anda, ono što bih izdvojio jeste da sam prvi Bišćanin na krovu Evropskog kontinenta, ruskom Elbrusu 2013. godine, tri uspona Mont Blanc (2012., 2016. ,2017,), gdje je uspon iz 2016. bio zimskog karaktera.
Prosječni ljudi doživljavaju alpinizam kao vrlo opasan sport, kako Vi gledate na to i koliko riskirate?
– Ja na to gledam sasvim drugačije iz razloga što sve ima svoju težinu i rizik u životu, ali uz adekvatnu pripremu i kontinuiran rad u nečemu rizik smanjujete na minimum.
Kako Vaša porodica gleda na alpinizam, jeste li od nekoga naslijedili ljubav prema alpinizmu i koliko Vam pružaju podršku?
– Nažalost, u mojoj porodici nema tradicije planinarstva. Kao što sam i naveo da je porodica stub čovjeka i najveća podrška, tako je i moja meni, jer bez moje supruge Adaline i moje princeze kćerke Iris uspjeh nije potpun. One su tu uvijek u svakom smislu tokom mojih ekspedicija.
Čime se još bavite u životu osim alpinizmom?
– Zaposlen sam u JP Vodovod d.o.o. u gradu Bihaću. Porodični sam čovjek, suprug i otac.
Koliko imate podršku države?
– Najbitnija stvar je finansiranje ekspedicija, a tu podršku imam tokom svih ekspedicija od Vlade USK -a, grada Bihaća, Gradskog sportskog saveza, tako da ona ne izostaje, jer se na ovaj način vrši promocija i jača ugled naše države u svijetu. Bar nešto pozitivno u ovom sivilu u kojem živimo.
Član ste Planinarskog društva “Plješevica” iz Bihaća, recite nam nešto o Vašem planinarskom društvu?
– PD „Plješevica“ je jedno od starijih društava u BiH, nastalo davne 1954. godine pod obroncima planine Plješevice. Društvo, koje je veoma aktivno i koje trenutno broji 150 članova, gazduje jedinim domom u sjeverozapadnom dijelu BiH, na Plješevici, na visini 450 metara nadmorske visine. Osim individualnih aktivnosti članova, društvo provodi svoje aktivnosti na godišnjem planu,a to su planinarske akcije po Evropi i svijetu.
Koji su Vaši sljedeći ciljevi i planovi?
– Želja uvijek imam, ali još se adaptiram i pod dojmom sam prethodne ekspedicije. Moj cilj je u narednoj godini najviši vrh Južne Amerike, Aconcagua na 6.960 metara nadmorske visine.