Foto: Facebook
Dobar čovjek ne postoji, to je zabluda loših ljudi. Dobar čovjek je vještačka tvorevina, rezultat teške unutrašnje borbe sa samim sobom. Kada bi ta sumnjiva pojava, koju nazivate dobrim čovjekom, bar odškrinula pendžere svog unutrašnjeg svijeta, vidjeli biste da je unutar svih nas manje ili više isti kal, sazdan od sličnih nekvaliteta. Zato bih radije, umjesto o dobrom, govorio o pametnom čovjeku. Budi pametan, da ne bi bio loš – kazivao je najveći bosanskohercehovački boem svih vremena Zulfikar Zuko Džumhur, ali i jedan od naših najvećih intelektualaca, pisaca, putopisaca, slikara, scenarista, karikaturista, televizijskih i filmskih stvaralaca.
Džumhur je rođen 24. septembra 1920. godine, u uglednoj ulemanskoj porodici. Njegov otac Abduselam bio je imam Bajrakli džamije u Beogradu, od 1920. do 1923., a potom glavni vojni imam u Vojsci Kraljevine Jugoslavije. Osnovnu školu i nižu gimnaziju Zuko je završio u Beogradu, višu gimnaziju u Sarajevu, a Likovnu akademiju u Beogradu. Prve crteže objavio je u vojnom časopisu „Narodna armija“, 1947. godine, kada je počeo sarađivati kao karikaturist i ilustrator u „Ježu“, „Borbi“, „Vetrenjači“, „Politici“, „Oslobođenju“, reviji „Danas“, te NIN-u i kao urednik.
Zukina prva ljubav bilo je slikarstvo, posebno karikatura, ali se proslavio putopisnim reportažama za čije je populariziranje veoma zaslužan. Njegov putopisni serijal „Hodoljublje“, koji je snimao za tadašnju Televiziju Sarajevo, u saradnji s režiserom Mirzom Idrizovićem, bio je jedan od najvećih i najgledanijih televizijskih projekata bivše Jugoslavije. I danas mnogi pamte znakovitu uvodnu rečenicu čuvenog serijala: „Hoda, piše i govori Zuko Džumhur“.
Na večeri s Titom
– Pojavio bi se iznenada, nasmijan, u svojim farmerkama i ogrnut džemperom, s kratko podšišanom bradom, pa se svima činilo kao da im je stari poznanik ili daidža ili amidža. A onda bi nestajao u neki samo njenu znani svijet. Tako su Zuku slikara, karikaturistu, pisca, slikopisca i hodoljupca svi svojatali, a on je bio samo svoj, neuhvatljiv i tajanstven. Kod njega sam učio „visoku školu marifetluka“ – napisao je režiser Mirza Idrizović o saradnji i prijateljstvu sa Zukom.
Džumhur je objavio više od 10.000 karikatura, napisao scenarije za više kratkih i tri igrana filma, uradio 35 scenografija za pozorište, devet knjiga, a s književnikom Momom Kaporom koautor je knjige “Zelena Čoja Montenegra”.
Zukina karikatura na kojoj iza leđa Karla Marxa na zidu stoji Staljinov portret danas je antologijska, jer ga je ona proslavila. Zbog te karikature ga je, kažu, zavolio i Tito, koji se rado družio sa Zukom, a još se prepričava kako se jedne prilike Zuko i našalio s Titom. Kada je sa suprugom Vezirom bio na večeri s Titom i Jovankom, Zuko je maršala upitao: „Znate li vi, druže Tito, šta je rekla moja majka Vasvija kad ste se vi oženili?“ “Ne znam”, reče Tito, a Zuko će: “Neka u ovoj državi ima neko stariji i od Tita!“
Prijateljstvo s Andrićem
Zukinom knjigom „Nekrolog jednoj čaršiji“, objavljenom 1958. godine, putopis postaje književnost, jer je on u svojim zapisima s putovanja objedinio stilsku perfekciju, jednostavan, a istovremeno bogat opis i mudrost narodnog pripovjedača.
– …sva je ova knjiga u službi čovjeka, bilo da ga prikazuje u složenim prilikama sadašnjice, bilo u prošlosti, i zato – bliska ljudima. Ona razvija pred našim pogledom brz, ali širok film utisaka i zapažanja o ljudima, ljudskim odnosima i naravima. Čitajući je, putovaćete po ćudljivom redu vožnje, ali zanimljivim putevima, a za vođu i nenametljivog tumača imaćete jednog umjetnika živa duha i bogata srca – napisao je, između ostalog, naš nobelovac književnik Ivo Andrić u predgovoru ovoj zbirci putopisa, a ostat će upisano da je Zuko jedini pisac kome je Andrić napisao predgovor. Bili su saradnici, ali i veliki prijatelji.
– Kasnije, u životu, kao zreo čovjek, prijateljstvo s Andrićem smatrao sam velikim bogatstvom. Prema tom bogatstvu sam se odnosio vrlo pažljivo, čuvao sam to blago – da ga olako ne potrošim. Bio sam jedan od vrlo rijetkih ljudi koji se vrlo štedljivo koristio tim prijateljstvom, čak sam se čuvao da ne budem rasipnik u tome – opisao je Zuko svoje prijateljstvo s Ivom Andrićem.
Osim Andrića, Džumhur je isticao da ga je najviše inspirirao pjesnik Miloš Crnjanski:
– Na filozofiju mog života najviše je utjecala poezija Miloša Crnjanskog. Recimo, njegov stih koji sam upamtio negdje kad sam bio četvrti razred gimnazije, a koji kaže: „Tišina će stići kad sve ovo svene, i mene, i mene…“ Ja sam vjerovatno u toj ranoj mladosti, takozvanom pubertetu, shvatio da je osnovna karakteristika ljudskog života prolaznost. I da sve zavisi od toga da se ljudi dijele, vjerovatno, na one koji shvataju suštinu prolaznosti i one koji to ne shvataju. Mnogi bi bili mnogo humaniji i sretniji kad bi to znali. Ali, takvi vjeruju u neprolaznost. Nažalost, nije ko imao da ih nauči tome, a možda su bili i usmjerenjaci… Ko zna?!
Mirna bijela soba
U jednom od brojnih intervjua Zuko je izjavio da je ključna karakteristika lijepog i dobrog života imati vremena za čitanje, jer to istovremeno znači imati vremena za sve drugo što čovjeka interesira.
– Ta blagodat, da imaš vremena, to je najljepša stvar u priči o lijepom i ugodnom životu. Zato sam ja u početku bio malo raspet. Volim knjige, ali volim i rakiju. Pa da se ne bi sudarali, da mi rakija ne bi udarila i na život i na knjige, davno sam shvatio da je njoj vrijeme u akšam. Preko dana radiš, a kad sunce počne padati, onda se opustiš.
Kada bi drugi hvalili njegov rad i energiju, Zuko bi u svom humorističnom stilu odgovarao:
– Ja nikad nisam bio čovjek nekih velikih ambicija. Niti sam kad tražio ili očekivao nekakva posebna priznanja za svoj rad. Mislio sam da je dovoljno da su ljudi zadovoljni sa mnom i ako me ne ćeraju s posla.
A pred sam kraj svog života potvrdio je svoju skromnost izjavom:
– Meni je, zapravo, potrebna jedna soba u bijelo okrečena, bez mnogo džidža i slika, mirna bijela soba u kojoj čovjek može biti najbogatiji. I tu može biti najviše sam sa sobom. A na kraju, izvor svakog bogatstva mora biti sam čovjek. Ako on to nije, onda drugog izvora i nema. Nažalost, ljudi taj izvor traže izvan sebe. Takvi čak ostare, a onda vide da su, ipak, bili siromašni.
Zuko Džumhur, naš velikan plemenitog srca, kome su svi ljudi bili porodica, a cijeli svijet domovina, preminuo je prije 33 godine, 27. novembra 1989., u primorskom crnogorskom gradu Herceg Novom, a sahranjen je dva dana kasnije u rodnom Konjicu.
Zuku je trebalo doživjeti
Centar za kulturu NU Konjic je, od 24. septembra do 31. oktobra 2022. godine, upriličio hommage Zuki Džumhuru prilikom obilježavanja 102. godišnjice njegovog rođenja. U sklopu hommagea otvorena je izložba „Konjic i Zuko, birvaktile i u sjećanju‘’ autora Safeta Hebibovića, poznatog kolekcionara umjetnina, Zukinog sugrađanina i prijatelja, koji je godinama prikupljao Zukine karikature, te svih 507 karikatura, među kojima je i 30 neobjavljenih, poklonio Zavičajnom muzeju Konjic. O Džumhuru je tom prilikom Hebibović rekao:
– Ja sam se sa Zukom družio jedno vrijeme, a imao sam priliku i da ga fotografišem, i ovdje možete vidjeti neke od fotografija. Zuku volim i cijenim i zato ove karikature i fotografije izlažem i poklanjam Muzeju. A Zuko je volio društvo i nikada nije birao je li neko bogat ili siromašan. Družio se sa svima. Teško je riječima opisati Zuku, njega je trebalo, jednostavno, doživjeti.