Elma Hodžić rođena je Trebinjka koja je čitav život provela u Sarajevu, a kako kaže, osjeća da pripada čitavoj Bosni i Hercegovini. Upravo iz ljubavi prema domovini, odlučila se za studij komparativne književnosti i historije umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Njeno muzejsko putovanje počinje volonterskim radom u muzejskim aktivnostima, a danas je kustosica Historijskog muzeja BiH. Nakon decenije rada i iskustva u ovoj ustanovi, kaže kako čvrsto vjeruje da moć muzeja mijenja društvo. U tom tonu smo i nastavili te smo je upitali šta uvijek voli naglasiti posjetiteljima za našu lijepu, burne prošlosti zemlju.
– Uvijek se trudim ukazati na bogatstvo materijalnog i nematerijalnog naslijeđa Bosne i Hercegovine, ali i na kompleksnost procesa koji su doprinosili njegovom oblikovanju. Muzejska posjeta uvijek ovisi o interesu i iskustvu publike, a historija Bosne i Hercegovine je dinamična, zanimljiva, provokativna.
Za šta se posjetitelji najviše zanimaju prilikom posjete Muzeju i šta ih to zadrži?
– Dinamična produkcija je jedna od odlika Historijskog muzeja BiH, a to je rezultat zajedničkog rada našeg tima. Teško je izdvojiti jednu postavku koja je najposjećenija – svaka postavka ima svoje posjetitelje. Ipak, čini mi se da publiku Historijskog muzeja BiH najviše inspiriše muzejska zgrada, priče postavke „Opkoljeno Sarajevo“, eksponati Muzeja revolucije (iz kojeg se razvio muzej u današnjem obliku). Također, publika uvijek pokaže empatiju prema trenutnom kontekstu u kojem ovaj muzej djeluje: bez riješenog sistema finansiranja, pravnog okvira i skrbnika. Publika prepoznaje misiju Historijskog muzeja BiH u savremenom društvu i to je, ako mene pitate, naš trenutni najveći resurs. Muzeji su najbolji ambasadori država i obavljaju diplomatsku misiju svakodnevno. To nisu samo kabineti čudesa moćnika i vladara, već mogu i trebaju da progovaraju o svim slojevima društva. Muzeji valoriziraju predmete, produžuju im život, trgaju ih od zaborava i ostavljaju kao važno svjedočanstvo vremena generacijama koje dolaze.
Kaže se da na mladima svijet ostaje. Koliko su, zapravo, upućeni u prošlost ove zemlje i koliko je važno očuvati je od zaborava za nadolazeće generacije?
– U posljednjoj godini sam implementirala veliki broj radionica za djecu i omladinu. Samo u novembru 2022. godine kroz muzejske programe prošlo je više od 1000 djece. Mladi i djeca su najzabavnija i najkompleksnija muzejska publika i uvijek nas nasmiju duhovitim odgovorima i analizama historijskih događaja, što čini proces učenja dvosmjernim. Djeca posjeduju veću količinu znatiženje o prošlosti Bosne i Hercegovine nego što klasični obrazovni mehanizmi mogu ponuditi. Posebno me raduje što su muzejske učionice sve više inkluzivne – svi su dobrodošli u Historijski muzej BiH!
Kako izgleda jedan dan u životu kustosa? Koje su Vaše dnevne obaveze i na koji način ih provodite?
– Od svih sinonima za riječ kustos ja najviše volim upotrijebiti imenicu “čuvar”. Čuvati i njegovati naslijeđe složen je proces, koji podrazumijeva različite djelatnosti. Nekada je riječ o fizičkom radu na muzejskim zbirkama (muzeološka obrada i arhiviranje predmeta), nekada o mehanizmima interpretacije, promocije i prezentacije muzejskih priča. Dani i poslovi u muzeju su dinamični i ispunjeni sadržajima. Biti kustos znači djelovati. Osjećati društvo, pomagati društvu u prevazilaženju kriza, učiti i podučavati, stvarati i podsticati druge da stvaraju. Društvo brže zaboravlja, nego što želi da upamti. Kustos je osoba na granici dviju dimenzija vremena: korača između prošlosti i sadašnjosti.
Istražujete i interpretirate historiju, a kakav sud možete dati kada pogledate sadašnjost? Čemu ovo sve vodi?
– Svako izlaganje priča iz prošlosti kroz zanimljivu muzejsku ekspoziciju propituje ujedno i pojavnu stvarnost, ono što nas okružuje ovdje i sada. Za mene je muzej živi hram kulture, obrazovanja i katarze. Dobar muzej je kao pouzdan seizmograf: osjeti, izmjeri i zabilježi svako podrhtavanje tla na kojem se razvija i niče društvo. Neće nam muzej dati odgovor na to šta će biti u budućnosti, ali nam može pomoći da istu stvar (kao što je rat) ne ponavljamo iznova.
Koliko Vas ispunjava ovaj posao i jeste li zadovoljni u kojem smjeru ide Vaša karijera?
– Radili smo do sada s osobama koje su iskusile rat na najgori način, ratnim veteranima, objašnjavali rat iz perspektive žena, s djecom rođenom nakon ratnih silovanja… Velika mi je čast što je Muzej dobio povjerenje svih naših saradnika koji su dopustili da pokažemo kako se, i poslije najbolnijih iskustava, moguće izdići i raditi zajednički na ljepšem sutra. Tim Historijskog muzeja BiH je brisao granice formalnog i neformalnog, pokazivali smo ono što se prešućuje, davali glasove onima koji nisu stigli ili nisu mogli da se izraze. Međutim, od svega što smo napravili najviše me obraduje kad ljudi kažu da im je bilo zanimljivo u ovom muzeju, da su otkrili vlastite potencijale, da će se vratiti. U mojim planovima je doktorat. Ne zbog titule, već zbog želje da iza sebe ostavim nešto smisleno i doprinesem predstavljanju naslijeđa naše zemlje u međunarodnoj akademskoj zajednici.
Na kakvim projektima trenutno radite u Muzeju?
– Najveći poduhvat u ovoj godini je prestrukturiranje centralnog izložbenog prostora i redizajn stalne postavke “Opkoljeno Sarajevo“. Osim toga, planiramo unaprijediti izdavačku djelatnost Muzeja i objaviti muzejska istraživanja. U Muzeju će se obavljati tradicionalne aktivnosti: Dan muzeja, te manifestacije Ljeto u muzeju, Mjesec muzeja… Nadam se da ćemo u toku godine ostvariti značajan napredak u reviziji muzejske biblioteke.
U kakvom položaju se nalaze kustosi u BiH? Koliko se cijeni to zanimanje i kakvo je Vaše dosadašnje iskustvo?
– Čuvari naslijeđa su zapostavljeni svugdje u svijetu – a kod nas naročito. Nije to simptom bolesti bh. društva, već više odnosa savremenosti prema znanju, humanističkim naukama, ljudskom duhu i naslijeđu. Ipak, primjera pohvalne muzejske prakse u Bosni i Hercegovini ima i bit će i dalje zahvaljujući ljudima koji savjesno i kreativno obavljaju svoj posao.
Šta Vas je privuklo i zadržalo u ovom svijetu između, da kažemo, prošlosti i sadašnjosti?
– Priče! Izazov da nešto tako fluidno i neuhvatljivo (poput ljudskog sjećanja) probam trajno materijalizirati. Želja da, kroz jezik muzeologije, doprinesem pozitivnim društvenim promjenama. Kao studentica književnosti i historije umjetnosti nisam imala viziju šta konkretno mogu raditi. Mogu slobodno reći da sam po vokaciji (pozivu) kustos, jer su su to odredila moja interesovanja i izbori: želja da doprinesem društvenom napretku, da pomognem Muzeju u nevolji, da učim. Često se sjetim scene u kojoj sam prvi put kao studenica pravila skice predmeta u Zemaljskom muzeju BiH za jedan ispit iz nacionalne umjetnosti. Osjećaj da sam bliska znanju i prostoru koje treba odgonetnuti mi je i danas podsticaj da istrajem u svim izazovima muzejskog posla.
Proradi li ona emotivna strana i kako se nosite s tim kada radite postavke poput “Koracima onih koji (ni)su prešli” (Izložba koja uključuje brojne predmete pronađene na ruti Marša smrti u Srebrenici)?
– Naravno. Bilo je bolnih trenutaka, sati, dana… Posebno mjesto na mom profesionalnom putu ima Memorijalni centar Srebrenica-Potočari. Ponosna sam na saradnju koja mi je pomogla da sazrijevam na polju historiografije i muzeologije. Osim toga, intenzivno sarađujem s roditeljima ubijene djece opkoljenog Sarajeva uz želju da sačuvamo sjećanje na djecu, ukažemo na dječiju perspektivu rata i poziciju roditeljstva u ratu. Ovakve saradnje promijene ontološku strukturu na kojoj stojimo – ja sam iz njih izašla kao drugačije, zrelije biće. To je najbolja nagrada koju jedan kustos može dobiti za svoj angažman. Ovo je prilika da se zahvalim svom radnom timu, direktorici Elmi Hašimbegović i kolegama iz Historijskog muzeja BiH, zbog zajedničkog djelovanja na polju suočavanja s prošlošću i zbog svih lekcija koje smo na ovom, nimalo jednostavnom putu, prošli. Jedni drugima smo bili psiholozi. Također, tu su dizajneri i vizualni umjetnici s kojima Historijski muzej BiH vizualno oblikuje istraživanja. Bez njihove kreativnosti muzejske priče nikada ne bi bile predstavljene dostojanstveno, baš onako kako i treba.
Kakvi su Vaši interesi mimo posla, čime se zanimate i zabavljate?
– Slobodno vrijeme provodim okružena ljudima koji mi pomažu da rastem i istražujem. Oni su najvažniji – a znaju ko su, da ih ne hvalim. Tu su knjige i filmovi. Književnost i muzika su za mene najljepše umjetnosti. Inspiriše me i pokreće sve u vezi s ova dva oblika stvaranja.
(E.T.M.)