Zbog čega ljudi lažu? Znog čega je tako teško reći istinu, makar ona i bolna bila? Zašto su ljudi spremni lagati čak i najprovidnije laži, one zbog kojih će biti razotkriveni već iduće sekunde? Doktor Phill McGrow, najpoznatiji TV doktor današnjice, tvrdi da postoji sedam razloga zbog kojih ljudi lažu.
1. Kako bi vam oduzeli ono što im ne pripada
2. Kako bi izbjegli odgovornost
3. Kako bi stvorili lažni svijet u kojem su samopouzdani
4. Kako bi izbjegli kaznu za svoje ponašanje
5. Kako bi drugima nanijeli bol
6. Kako bi im se drugi divili
7. Kako bi vas iskorištavali
Laž kao štit od samog sebe
Doktor Phill iz nekog razloga ne navodi možda najvažniji termin kada je riječ o laganju i koji je s njim povezan uzročno-posljedičnim vezama. To je termin “nesigurnost”. Nesigurni ljudi lažu. Ljudi sigurni u sebe, oni koji bez straha sebe mogu pogledati u ogledalo nemaju potrebu obmanjivati sebe u smislu vlastite seksualne moći, obdarenosti (kada su i muškarci i žene u pitanju), uspjeha ili neuspjeha na nekom polju, bilo ljubavnom ili poslovnom.
– Sve što čovjek čini, čini pokrenut nekim motivom. Svako ponašanje ima svoj cilj, koji katkad nije lako prepoznatljiv ili logičan. Tako je i s laganjem. Laž može djelovati kao rješenje u situacijama kada se čovjek suočava sa svojim greškama i pogrešnim izborima. Laganjem drugih, a time i sebe, osoba pokušava da na destruktivan način zadovolji određene lične potrebe. Izmišljene priče kojima čovjek veliča sebe i svoje iskustvo mogu biti u funkciji povećanja samopouzdanja, mogu nakratko zadovoljiti potrebu za prihvatanjem i poštovanjem.
Jedan od najčešćih razloga za laganje je strah od posljedica istine. Krivica nekima može biti pretežak teret, pa se služe različitim manevrima da izbjegnu ono što im je teško i bolno. Na prvi pogled laž je pomogla da izbjegnemo da se neko na nas ljuti, pa i to da se zbog toga osjećamo krivim. S druge strane, lažima se može izbjeći i potencijalna kazna. Ljudi pomisle da se laganjem tako štite, ali zaboravljaju da je mnogo više truda potrebno da se izgovori laž nego istina – smatra psiholog Ivana Paunović.
Laž je prema svemu ovom odbrambeni mehanizam. To je štit koji pomaže u jednom momentu, no već u drugom potencijalnog lažova gura u još veću nevolju. Šta Laže Lažići rade? Lažu i dalje, pletu nevjerovatne količine laži, izvrću činjenice i nemaju kajanja zbog toga. To su patološki lažovi, jedna sasvim posebna kategorija.
– Patološki lašci opsesivno i impulzivno lažu. Mijenja se samo tematika. Stoga mnogi ovaj fenomen približavaju razini psihotičnog poremećaja. Postoje stavovi da patološki lašci ne mogu kontrolirati svoje laži, što može dovesti i do kriminalnog ponašanja, koje se, naprimjer, može ispoljiti i prilikom davanja iskaza na sudu – Vesna Šendula-Jengić.
Ona smatra da se patološko laganje češće vezuje za osobu, a ne za situaciju, nema eksterne, odnosno posljedične koristi i uglavnom je nesvrhovito.
– Štaviše, diskriminirajuće je za osobu koja laže, a ona se uprkos tome i dalje koristi lažima – smatra ona.
Tako laž postaje sama sebi svrha, laž zbog laži, i to se najčešće radi impulsivno i nesvjesno. Samo da se “kupi” pažnja okoline, čak i kada za to nema potrebe.
Lažljivi baron
Prije otprilike 250 godina u Njemačkoj je živio čovjek po imenu Hieronymus Karl Friedrich von Münchhausen (1720-1797). Ovaj čovjek iz niže plemićke klase svoje je mlađe dane uglavnom proveo ratujući na strani Rusa protiv Turaka. Oko 1760. penzionira se u vojnoj službi, vraća se u Njemačku, te vrijeme počinje provoditi pričajući ratne priče i dogodovštine na zabavama lokalnih bogataša.
– Vraćao sam se jedne večeri iz lova. Umoran, zadrijemah na konju. Trgoh se tek kad se moj konj Ajaks zaustavi pred širokim, glibovitim jarkom. Sjetih se da je bujica prilikom posljednje provale oblaka odnijela most. Da se vratim? Ne! Minhauzeni nikada ne odstupaju. Obodem konja i srčani Ajaks se prope i skoči. Ali, plemenita životinja, umorna od lova, nije mogla da preleti bez zaleta toliki prostor. Upali smo u meko blato. Izgledalo je da nam nema spasa. Glib močvare dopirao mi je već skoro do kukova. Trebalo je hitno nešto smisliti. Stegoh Ajaksa nogama, uhvatih se za svoj rođeni perčin, povukoh nagore i izvukoh i sebe i konja. Valjda sad više nećete sumnjati u moju tadašnju snagu i prisustvo duha – pričao je Münchhausen svoje nevjerovatne dogodovštine.
S vremenom je fama o Friedrichu von Münchhausenu izašla izvan zidova bogataških salona, te su ljudi sa svih strana svijeta počela dolaziti u Njemačku, kako bi čuli fantastične ratne priče. Ljudi ih tada nisu smatrali za neistine i vjerovali su mu.
– Te godine poče rat s Turskom i moj puk bi poslat na bojište. Sjećam se kao da je bilo juče: opsjedali smo jednu tvrđavu. Bilo je važno doznati šta se radi u neprijateljskom taboru, ali kako da se to izvede? Odjednom mi pade na um misao! Stadoh kod našeg najvećeg topa, i čim se đule pomoli iz cijevi, ja skočih na njega. Cijela tvrđava bila mi je kao na dlanu. Razgledah sve. No, tog trenutka pomislih: Šta će biti sa mnom kada dospijem u tvrđavu? Šta da radim? Već sam se bio zabrinuo kada vidjeh da je neprijatelj napunio top. Đule izleti… eto ga, spas! Kad je tursko đule proletjelo pored mene, ja preskočih na njega, tako stignem opet našima. Izlišno je da vam pričam o oduševljenju naše vojske, koja je bez predaha pratila svaki moj pokret, i o zahvalnosti vojskovođe za podatke koje sam prikupio.
Knjiga “Pustolovine baruna Minhauzena” prvi je put objavljena 1786. godine i kad ih je Gottfried August Bürger pod naslovom “Čudnovata putovanja morem i kopnom, ratni pohodi i vesele pustolovine baruna Münchhausena, kako ih uz bocu sam običava pripovijedati u krugu svojih prijatelja”. Kasnije je priče o lažljivom baronu s ruskog fronta i njegovim nevjerovatnim dogodovštinama počeo objavljivati i drugi Nijemac po imenu Rudolf Erich Raspe (1736-1794).
Donald Trump: Umjetnik laži
Barona Münchhausena i danas vole širom svijeta, njegove simpatične laži i danas se štampaju u obliku knjiga, izvode se pozorišne predstave prema njegovim navodnim dogodovštinama, u Njemačkoj se i danas održavaju münchhausenzijade – simpatična takmičenja u kojima pojedinci pokušavaju ispričati najveću i najsimpatičniju laž.
U nekim zemljama poput Srbije postoji izraz “Lažeš kao Münchhausen”, što je vrlo teška društvena kvalifikacija. Svaki komšiluk, svako selo ima nekog svog münchhausena. Širom Regije postoje čak i festivali i klubovi lažova.
Stari čičica Lola priča o vojničkim danima u Nišu: “Mi smo imali u Nišu ’48. godine mašinu u koju ubaciš konje i na jednom kraju izađu potkove, na drugom griva, a na trećem gotove kobasice.”
Odjednom se nadoveza jedan malo mlađi: “To je živa istina, i ja sam isto bio u Nišu al’ ’54. godine i ista je ta mašina bila, samo što smo mi ubacivali u nju kobasice, grivu i potkove, a na drugom kraju izađe čitav konj” – stoji na blogu Blues umornog konja.
Ipak, na globalnom horizontu se pojavio jedan moderni, mnogo opasniji “Baron Münchhausen”. Zove se Donald Trump. Američke političke kampanje nikada nisu bile uljudne i politički korektne, te nije neobično vidjeti i čuti protukandidate kako jedan drugog optužuju za dilanje droge ili bavljenje svodništvom. I samog Trumpa su ljudi iz njegove republikanske stranke “optuživali” da ima malu muškost. Opaska Teda Cruza bila je jedna od rijetkih momenata kada se Trump uznemirio i nije mu bilo lako preći preko te uvrede. Ipak, čak i za poslovično tolerantnu američku javnost, kada je riječ o uvredama i lažima tokom kampanja, Donald Trump je čovjek koji je prevršio mjeru.
Tako je tokom skupa svojih pristalica u Viriginiji, početkom augusta ove godine, Trump izjavio da mu je u znak povjerenja jedan veteran poklonio orden Purpurno srce, priznanje koje se daje hrabrim američkim vojnicima, onima koju su u borbi poginuli ili teško povrijeđeni.
Oni koji dobri poznaju biografiju Donalda Trumpa, znaju koliko je navedeno bezočna i teška laž. Trump nikada nije služio američku vojsku i vješto je izbjegao rat u Vijetnamu. Trump laže “čim otvori usta” i to na vrlo specifičan način. Njegove laži nisu samo laži kao takve, one su često poluistine, insinuacije. Realne činjenice nisu važne, važno je udariti na emocije.
– Gospodin Trump je vodeći eksponent “post-istinske politike”- oslanjanja na dosjetke koje “zvuče istinito”, ali nemaju osnovu u stvarnosti. Njegova drskost se ne kažnjava, ali uzima se kao dokaz da se on želi suprotstaviti moći elita. I on nije jedini – piše “The Economist”.
Svi političari manje-više ponekad slažu, ali Trump je rekorder po broju izrečenih notornih gluposti. Čak 76 posto od onoga što Trump kaže u svojoj kampanji su totalne besmislice, 22 posto onoga što kaže su poluistine, a tek dva do tri procenta je istina. Ni suparnica Clinton nije bolja. Od svega što kaže 29 posto su laži. Jedna od najprovidnijih njenih laži bila je ona da su 1997. na aerodromu u Tuzli pucali snajperi i bombe i da su ljudi ginuli oko nje.
Kako je moguće da u jednom informatičkom društvu, kakvo je američko, gdje 99 posto ljudi ima pristup internetu, u svijetu u kojem smo okruženi informacijama, može da se desi jedan Trump, čovjek koji očigledno i namjerno laže.
– Post-istinu je pogurala evolucija medija. Fragmentacija izvora informacija je kreirala atomizirani svijet u kojem se laži, glasine i tračevi šire nevjerovatnom brzinom. Laži se naširoko šire online u jednoj mreži, čiji članovi vjeruju jedan drugom više nego bilo kojem “mainstream” mediju, i te laži brzo dobiju oreol istine. Pritisnuto dokazima koji kontradiktiraju njihove tvrdnje, ljudi su spremni da u jarak prvi gurnu činjenice. Neke dobronamjerne novinarske prakse pomažu im u tome. Namjera da izvještavanje bude “pošteno” često kreira balans s lažnjacima, na štetu istine. Recimo, NASA naučnici kažu da je Mars, vjerovatno, nenaseljen. Profesor Snooks kaže da je Mars napučen vanzemaljcima. Sve je stvar razmišljanja – objašnjava “The Economist” u svom prvom septembarskom izdanju.
Tako smo došli do paradoksa da u svijetu gdje su informacije i cijele biblioteke udaljene na klik mišem, ljudi raspravljaju da li je Zemlja, zapravo, okrugla ili nekog drugog oblika, raspravlja li se da su ljudi ikada hodali po Mjesecu ili da li je knjige Meše Selimovića, zapravo, napisao Ivo Andrić. Univerzalne istine više nema, ona je parcijalna i individualna, u najboljem slučaju to je “istina” naše omiljene Facebook grupe u kojoj svi misle kao mi. Ili možda misle kao vođa. Kada vam se istina ne sviđa, vi izmislite svoju. Društvene mreže, ne tako davno smatrane “ubicom totalitarizma svake vrste”, danas pokazuju svoju tamnu stranu i putokaz su za neke nove diktature, one koje će se voditi rečenicom Georgea Orwella da je laž istina, a istina laž. Totalitarizam je totalitarizam, s Facebookom ili bez njega.
Najveće laži svjetske historije
Križarski ratovi
Papa Urban II pozvao je u novembru 1095. kršćane da brane Kristov grob u Palestini od onih koji taj grob skrnave i prljaju, te napadaju kršćanske hodočasnike u Svetoj zemlji. Tako su pokrenuti Križarski ratovi, više od 200 godina besmislenih sukoba. Možda je Papa znao istinu: Kršćani i Arapi su se u Jerusalemu jako dobro slagali. Kada su križari 15. jula 1099. ušli u taj grad, pobili su sve njegove stanovnike, njih 40.000 bez obzira na religiju.
Eldorado
Nakon Kolumbovih otkrića, Špance je u Novom svijetu zanimalo samo jedno: zlato. Iz Meksika i Perua u Evropu su prevezeni cijeli brodovi puni zlatnih poluga, no Špancima nikad nije bilo dosta. Vođeni pričom o Eldoradu, mitskom zlatnom gradu, Španci su pobili na milione Indijanaca, uništili cijele civilizacije, isušivali jezera, ali Eldorado nisu našli.
Hitler
Sve, baš sve vezano za nacističku ideologiju bila je laž. Hitler je u godinama pred Drugi svjetski rat priznao da “Mein kampf”, knjiga koju je napisao dok je bio mlad i u afektu, nije naročito pouzdan. Ipak, laži napisane u toj knjizi su proizašle iz nje, od tvrdnji da su Jevreji krivi za njemački poraz u Prvom svjetskom ratu, da su Jevreji družina koja želi porobiti i uništiti Nijemce, da su Nijemci “arijevska” viša rasa, da Nijemci trebaju prostor na istoku, sve je to svijet skupo platio.
Staljin
Staljin i njegovi fanovi rado ističu kako su se SSSR i njegov vođa hrabro borili protiv nacističkog zla i Hitlera. Istina, ruski vojnici pružali su žestok otpor Nijemcima, no nisu ni pomišljali da su malo prije rata SSSR i nacistička Njemačka bili saveznici. Nakon sporazuma Ribentrop-Molotov iz 1938., dvije su vojske održavale i zajedničke vojne vježbe. Kada je su Nijemci u ljeto 1940. ušli u Pariz, Staljin je Hitleru uputio čestitku.
Izrael
Rezolucijama UN-a na teritoriji Palestine trebale su nastati dvije države, arapska i jevrejska. Izrael je već nastao kako je nastao, no tek rijetki se pitaju zašto na ostatku teritorija nije formirana Palestinska država. Možda zato jer su njenu teritoriju ugrabili Jordan, Egipat i Sirija, čije su se vlasti prema Palestincima odnosile jednako loše kao i vlasti Izraela. Mnoge arapske zemlje, poput Saudijske Arabije, Jordana i Egipta, danas su prijatelji Izraela. Izraelski Arapi ne žive sjajno, ali imaju neka prava, pravo na liječenje, školovanje, bavljenje trgovinom. Palestinci u susjednom arapskom Jordanu nemaju gotovo nikakva prava.
Vijetnam
Šezdesetih godina, jastrebovi u američkoj politici su tvrdili da će, ako komunisti osvoje Vijetnam, zauzeti Indokinu, Filipine, Australiju, Oceaniju, pa i samu Ameriku na kraju. Rezultat te laži bio je besmisleni rat od kojeg se Amerika oporavljala skoro 30 godina. O milion mrtvih Vijetnamaca suvišno je i govoriti.
Irak
Godine 2002. George Bush je stalno govorio o Saddamu Husseinu kao najvećoj prijetnji miru u svijetu. Brkati diktator je bio posebno opasna, ali regionalna pojava koja je tlačila vlastite građane i uznemiravala susjede. Bush i Blair su uvjeravali svijet da Saddam ima opasno hemijsko oružje i krenuli u rat. Saddam je obješen, oružje za masovno uništenje nije pronađeno, a Irak je uništena zemlja gdje buja terorizam i ISIL. Tony Blair je usput priznao da je priča o hemijskom oružju bila laž.