Legendarni Boša je u Sarajevu, piše dnevna štampa prošle sedmice. Među stanicama na kojima se zaustavio bilo je i Univerzitetsko sportsko društvo „Bosna”, gdje je s prijateljima evocirao uspomene iz davne 1979. godine, kada je s „Bosnom” osvojio titulu prvaka Evrope. No, kako doći do Boše? Nijedan od njegovih mobilnih telefona nije u funkciji; ni italijanski, ni crnogorski, niti novi bosanski. Ograničio je dolazne pozive. Novinarska znatiželja ne da mira. Mora postojati mjesto na kojem legendarni trener pije svoju jutarnju kafu kad dođe u Sarajevo. „Naći ćete ga kod Goge na Ciglanama”, dobijam glas. Susretljiva uposlenica Aida nas je najavila, no, Tanjević je umoran od intervjua. Pitaju i njega svašta, uvlače u politiku i slične teme… Cijelu stvar olakšat će Bošina supruga Jasna, koju smo dobili na kućni telefon. U braku su 51 godinu. S kakvim žarom Boša tek priča o njoj. U Jugoslaviji je ona već sa 15 bila zvijezda „A” reprezentacije.
Najzgodnija cura kaže i najbolja igračica, njegova velika ljubav i žena koja je uredila kako njegov, tako i život njihove djece.
Za sat kod Goge
– Za sat se vidimo kod Goge. Tamo ćemo razgovarati. Upravo se spremam da krenem – kaže Tanjević.
I za sat, Boša za stolom, okružen starom rajom. Vole Bošu svi u Sarajevu. Kako i ne, „Bosnu” je odveo na sami vrh Evrope. Nikada nijedna politika ovdje nije učinila nešto slično tome.
– O čemu ćemo, pita me.
– O Davorinu Popoviću, čovjeku koga ste mnogo poznavali i mnogo voljeli, kažem mu.
– Ima jedan fakat. Da je živ, Davorinu bi jučer bilo 70 godina – kaže sjetno. Ne razmišlja on o svom prijatelju samo na rođendan, već ga se, kaže, sjeti svakog dana.
– Davorin je bio primjer dobrote. Bio je sav sastavljen od dobrote. Od dvanaeste do osamnaeste godine, praktično smo svakog dana bili zajedno. Fis nam je bio odredište. Jedini me zvao Bogdane, i kasnije, naučivši od njega i Bodo je to činio. A inače me svi zovu Boša. Ja sam njega zvao Davor ili Pimpek, tad još nije bio Dačo. U zrelijim godinama je postao Dačo – prisjeća se Tanjević svoje rane mladosti u Sarajevu i početka prijateljstva.
Obojica su igrali košarku i rukomet, ali impresivne karijere kasnije su ostvarili na drugim poljima. Davorin kao pjevač kultnih „Indexa”, a Boša kao trener, jedan od rijetkih koji je vodio čak četiri košarkaške reprezentacije: Jugoslaviju, Italiju, Tursku i sada Crnu Goru. Kada govori o Davornu, govori kroz dvije priče, sportsku i muzičku. Svaka je vrijedna poštovanja.
– Njemu je košarka uvijek bila draža od rukometa. Stalno mi je govorio kako je rukomet seljački sport, ali to je govorio bez imalo zlobe. Već smo blizu prvog tima „Željezničara”, i dešava se da „Željezničar” ispada iz lige, zadnje četiri utakmice, ili pet, trener Ljubiša Lučić, odluči da će tri juniora staviti u ekipu. A nas četiri kandidata. Dačo, Janko Marendić, Vlado Stefanović i ja. Izvlačimo šibice i moj Dačo izvuče najkraću.
Kao što je i sad izvukao. Njega nema više, a mi još hodamo po ovom dunjaluku.
Kompletan intervju čitajte u printanom izdanju magazina “Azra” (broj 1022)