Foto: CTV News
Princeza Diana je prije tačno 26 godina, od 9. do 11. avgusta 1997., bila u svojoj posljednjoj humanitarnoj misiji – posjeti Bosni i Hercegovini. Tokom ta tri dana razgovarala je sa žrtvama mina u Tuzli, Zenici, Gračanici i Sarajevu, a susret s voljenom princezom bio je nešto nesvakidašnje.
Vijest o njenoj posjeti miniranim područjima popratili su svi svjetski mediji. Žrtve rata u Bosni i Hercegovini, ali i cijela zemlja, tih su dana brujali o princezi koja im je došla. Svi su je htjeli vidjeti i dodirnuti. Tada su nastale neke od njenih posljednjih fotografija.
Princeza se grlila, rukovala, pričala sa stanovnicima. Pažljivo ih je slušala. Ušla je u siromašne domove ljudi koji su zbog mina postali invalidi. Nakon njene posjete stanovnici koji su nagazili na minu preko donacija dobili su proteze.
Diana je u Bosni i Hercegovini provela tri dana koja oni koji su je sreli nikada neće zaboraviti. Princeza se u BiH družila s nekoliko žrtava mina, između ostalih i Franjom Kresićem iz Tuzle koji je izgubio obje noge. Tokom posjeta princeza je gledala i utakmicu u sjedećoj odbojci u Zenici.
Princeza je u sarajevskom naselju Buča Potok upoznala djevojčicu Mirzetu, koja je izgubila nogu nakon što je stala na nagaznu minu. Mirzeta je bila presretna zbog susreta s princezom i zbog činjenice da je nekoliko dana prije zahvaljujući italijanskoj donaciji dobila protezu.
Diana je s Mirzetom i njenom porodicom provela oko pola sata, a neki od prisutnih kazali su da su princezu posebno pogodili susret s Mirzetom i privjesak na njenom vratu na kojem je pisalo Love.
Posljednje službeno pismo, koje je princeza Diana napisala tri sedmice prije svoje smrti, napisano je humanitarki Dilys Cheetham, naslovljeno i potpisano rukom (ostatak je natipkan), a na njemu stoji datum 11. avgusta 1997. godine.
U njemu Lady Di zahvaljuje na pomoći gđi. Cheetam za isporuku pomoći izbjegličkim kampovima oko Mostara, nakon što se vratila iz posjeta Bosni i Hercegovini.
U pismu stoji: “Nažalost, nije bilo dovoljno vremena da posjetim Mostar dok sam bila u BiH, ali posjetila sam ljude koji su nastradali od mina i njihove porodice. Bila sam duboko dirnuta iskustvom koje je očvrsnulo moju odluku da osiguram da svijet ne zaboravi da oni koji su bili tako nepotrebno osakaćeni ovim groznim oružjem trebaju pomoć i podršku u godinama koje dolaze.”