Dokumentarni film “Tijelo“ (Body) nagrađivane slovenske rediteljice i scenaristice Petre Seliškar imat će svoju svjetsku premijeru na 29. Sarajevo Film Festivalu te se, uz još 19 filmova, takmiči i za nagradu “Srce Sarajeva” u kategoriji dokumentarnog filma.
Film će premijerno biti prikazan 14. avgusta u sarajevskom Cineplexxu u 19 sati te drugi dan, 15. avgusta, na istoj lokaciji u 12.30 sati. “Tijelo” je rezultat 30-godišnjeg prijateljstva između autorice Petre Seliškar i protagonistice Urške Ristić te donosi osjetljivo i intimno istraživanje nesvakidašnjeg života i slojevitog unutrašnjeg svijeta žene koja se neukrotivim duhom bori protiv niza rijetkih autoimunih bolesti.
U razgovoru za „Avaz“ Seliškar je otkrila očekuje li nagradu “Srce Sarajeva”, šta je za nju Sarajevo Film Festival, kako je došlo do prijateljstva između nje i Urške i koju poruku želi poslati svojim ostvarenjem.
Koliko je Sarajevo Film Festival značajan za filmske radnike u cijelom regionu?
– Misim da je SFF najbitniji u regionu. Rada Šešić radi odličnu selekciju. Sve je češće slučaj na ostalim A festivalima da je i dokumentarni film u fokusu, što bih voljela da bude i na SFF-u. Regionalni, naročito balkanski dokumentarni film, je u zadnjih desetak godina jako napredovao, pogotovo ako gledamo uspjehe „Medene Zemlje“, „Selo bez žena“, „Drugu stranu svega“, i ostalih dokumentaraca koji su prikazani na puno više festivala nego igrani filmovi, ali nažalost centralni fokus još uvijek pripada igranom filmu. U regiji imamo jako dobre dokumentarne festivale, ali držim da je važno da svi dobri filmovi imaju jednak tretman.
Budući da je Vaše ostvarenje uvršteno u takmičarski program za „Srce Sarajeva“, da li očekujete nagradu?
– Da! Naravno da sam sretna što smo u takmičarskoj selekciji, zajedno s kvalitetnim filmovima iz regije, i radujem se što smo u tako odličnoj kompeticiji s kolegama čiji rad veoma cijenim.
Kako je došlo do prijateljstva između Vas i Urške?
– Urška i ja smo se upoznale kada smo imale 16 ili 17 godina u kafiću gdje je ona tada konobarisala. Obje smo pohađale čuvenu kazališno-lutkarsku školu GILŠ Kodum. Tačno se sjećam improvizacije u kojoj smo obje uživale. Rat na Balkanu je svaki dan bio prisutan na našim vijestima, a mi, mladi, tome smo pružali svojevrstan otpor u umjetničkom svijetu. Urška je imala obrijanu glavu, a ja sam imala tirkiznu kosu i nosile smo Dr. Martens cipele. Ljudi su bili šokirani našim ponašanjem, a mi smo se tako zbližile i to prijateljstvo njegujemo i danas.
Kada je krenulo Vaše snimanje i kada ste shvatili da zapravo snimate film o svojoj prijateljici i njenim autoimunim bolestima?
– Urška je imala mnogo problema, a 2005. godine je, kako bi se od njih maknula i udaljila iz Ljubljane, sa svojom kćerkom Zojom prvi put došla u Makedoniju. Spakirale smo se i otišle na odmor i opuštanje na jezero Prespu. Pritom smo se snimale. Iako je tada Urška imala ideju ostati samo sedmicu, zadržala se skoro dva mjeseca. Nakon plivanja u Prespi Urška je zaradila infekciju i vratila se u Ljubljanu. Nekoliko sedmica poslije nazvala me Urškina sestra i rekla da je Urška u komi šest dana. Prizori s Prespe snimljeni su samo dvije sedmice prije onih u ljubljanskoj bolnici. Mislim da sam shvatila da bih mogla snimiti film o Urški i njenom životu nakon njene prve hospitalizacije, u trenutku kada je prohodala. Shvatila je da je snimanje ovog filma njoj svojevrsna terapija te kako će joj pomoći da shvati šta joj se desilo. To je bio ključni trenutak kada sam shvatila da imamo film.
Kako ste se Vi nosili s tom borbom Vaše prijateljice i koliko je sve to utjecalo na Vas?
– Naučila sam da kada nešto ne znaš ne možeš da budeš pametan. Da je bolje šutiti nego da bolesnom čovjeku trošiš vrijeme beskorisnim savjetima. Zapravo, mi nismo naučili da slušamo svoje tijelo. Ljudi misle da se brinu o njemu ako se bave sportom, pa se ipak razbole. Volim svoje tijelo, ono je pravi semafor za ono što moj neumorni um ne razumije. Obično ga slušam kad je već otišla situacija u jako crveno. Tijelo mi uvijek jasno govori – trebam odmor, trebam mir, osjećam se tužno. Slušam koliko god mogu. Često zaboravljamo da su većina stvari, bile one dobre ili loše, poput modrica na našem tijelu i da im treba vremena da zacijele. Važno je ne okretati glavu.
Naučila sam da je potrebno puno da bi se upoznala jedna žena. Naučila sam cijeniti snagu našeg tijela koje želi da preživimo bez obzira na sve.
Šta Vi, kao autorica filma i njena prijateljica, mislite, otkud Urški taj optimizam i duh kojim se bori sa životnim nedaćama?
– Ona snagu ima u svom vječnom humoru, svojoj familiji –mužu Bojanu i kćerkama Zoji i Miji – i prijateljima. Iz toga svega ona izvlači snagu i optimizam. Važni su joj njeni bliski ljudi, jer njena primarna familija i nije baš bila tu za nju. Sjećam se jednog dana kada sam došla u rehabilitacijski centar Soča, gdje je kasnije snimljena za mene čuvena scena s fizioterapeuticom Majom. Urška mi je, dok smo tamo bile, sa sebe i svojih problema skretala pažnju na ljude sa zdravstvenim problemima koji su bili oko nas – u kolicima, na štakama – pokušavali su se izliječit, preživjeti još jedan za njih izazovan dan. Najviše ljudi u rehabilitacijskom centru dan preživi gledajući prema ulaznim vratima čekajući svoje ljude da im dođu u posjetu. Najčešće ne dolazi nitko. Urški je njen muž Bojan svaki dan, dok se još nije mogla kretati, čitao knjige, njegovao je i mazio te bio uz nju. Njoj smo dolazili, imala je podršku, imala je posjete i brigu. Rekla mi je da je dobila želju svirati klavir onim ljudima koje nitko ne posjećuje. Ti ljudi su sada samo bolesni ljudi, nisu više u ulogama advokata, doktora, ljubavnika, frizera…u tim rehabilitacijskim centrima ima puno ljudi koji su zdravima postali teret, a Urška je imala poriv da im olakša i pomogne da se osjećaju bar malo bolje. To je ona.
Kako ste Vi i Urška sarađivale i kako ste dočarali u filmu ono što je Urška prolazila?
– Krenuli smo od njenog dnevnika i upotrijebili ga da izdvojimo ključne teme. Zaista sam je trebala da radi sa mnom na scenariju, jer ja ne bih mogla pisati o tome kako se ona osjećala. To je morala uraditi ona sama. Savjetovala bih se s njom ili bi mi ona čak i napisala neke dijelove koji bi završili u treatmentu, ali nikada se nije htjela miješati u sam film.
Moja želja je bila da u gledaocu pobudimo da se fizički osjeća kao da se nalazi u njenom tijelu dok gleda film i da osjeća šta je Urška osjećala, sve te boli i neizvjesnosti. Pitala sam se kako proniknuti u taj svijet i sa sobom povesti publiku. Odlučili smo da ćemo pokušati to postići muzikom i dizajnom zvuka, u saradnji sa kompozitorom i dizajnerom zvuka Vladimirom Rakićem. Htjela sam da gledaoci to zaista fizički osjete, jer se radi o nečemu što riječi ne mogu opisati. To je stanje snova, stvarnosti i štete koju su nanijeli bolest i lijekovi. Potrebno je mnogo energije da se čovjek iz toga izvuče i vrati u normalan svijet.
Nisam htjela ponavljati ono što Urška priča u filmu pa smo tijelo pokušali predstaviti na ćelijskom nivou, kao nešto kroz šta će publika putovati. Kombinacija mikroskopskih snimaka ćelija i podvodnih prizora s ribama arapaima iz Amazone, koje smo snimali u zoološkom vrtu u Leipzigu. Toliko su ružne da su mi lijepe, oduševile su me. Savršeno se uklapaju u ono što sam kao dijete mislila da živi na dnu jezera i zato sam željela da upravo one predstavljaju njene najdublje strahove.
Kažete da je voda je vrlo važan element u filmu, možete li nam reći par riječi o tome. Zašto voda, što ona vama simbolizira?
Da, voda je jedan od važnih elemenata ovog filma. Urška se Prespe silno bojala i upravo zato smo se na nju vratile. Taj put mi je prvi put priznala pred kamerom da je htjela počiniti samoubistvo. Urška je plivačica, strastvena, njen se odnos s vodom čini prirodnim. U jednom trenutku zaplivala je prema 7,5 kilometara udaljenom otoku. Činilo se kao da je voda pročišćava, međutim, voda ju je zapravo neprestano povlačila prema dnu sve dok nije stigla do otoka. Simbolika je očita – njena podsvijest, porodični problemi, seksualnost: sve je to vuče prema dnu, utapa je. Mutna jezerska voda je zapravo bolest, sve dok ne stigne do otoka, koji je na neki način miri sa svim tim pitanjima. Tamo je pronašla unutrašnju ravnotežu i kada zapliva natrag više nema zamućenosti, snimamo je samo na površini, s pticama koje lete iznad nje.
Meni voda predstavlja i njenu bolest i Urškinu podsvijest u kojoj se utapa. Međutim, kada se pred kamerom otvori Urška čisti sve te užase i na neki se način izliječi. Možda zvuči apsurdno, ali činjenica je da je od tog puta kada smo bile na Prespi Urška potpuno zdrava. I dalje pati od posljedica snažnih lijekova koje je godinama morala piti. Kada je prekinula hemoterapiju shvatila je da joj tijelo nije što je nekada bilo i nikada više neće biti. Teška je to spoznaja za jednu ženu, no ona je to prihvatila, preživjela je i živi dalje.