Mostarka Irma Kurtović – Čaušević, sa adresom u Čikagu, a prije toga je živjela u Francuskoj i Turskoj prije nekoliko godina suočila se s teškom dijagnozom ljekara. Danas ova majka dvoje djece ima veliku potrebu prenijeti svoja iskustva ženama koje su u ranoj fazi bolesti ali i ukazati na prevenciju i važnost što ranijeg otkrivanja zloćudne bolesti. Samo za “Azru” Irma otkiva kako se suočila s dijagnozom raka, te kako je iz cijele priče izašla još snažnija.
– Radi se o karcinomu jajnika, koji je jako teško detektovati/otkriti jer trenutno nema skrining. Stope preživljavanja raka jajnika mnogo su niže od ostalih vrsta raka koje pogađaju žene. Rak jajnika čini 2,5 posto karcinoma kod žena. Najveća smrtonosna stopa od svih ginekoloških rakova nosi rak jajnika. Ako se otkrije na vrijeme u ranom fazi/stepenu eksponentno je veća šansa za preživjeti nego kad se otkrije u kasnom stepenu. Zato je jako bitno biti u skladu sa svojim tijelom.
Irma ističe da je teško bilo prihvatiti diagnozu, jer strah je bio jedan od većih poteškoća jer se bojala za svoju djecu i kakav ce to utjecaj imati na njih.
– Tuga za prošlim životom, neizvjesnost, strah od sutra, trauma sve je to jedan dio sa kojim se oboljeli pacijent nosi. Gubljenjem kose, promjene na tijelu su mi jako teško pale, jer kad se pogledate u ogledalo tek tada razumijeti šta vam se dešava. Ulazak u mehaničku menopauzu je imao ogroman utjecaj na moje psihološko stanje i kemoterapije na sve to. Totalna neravnoteža u vašem tijelu i psihi sa kojim se borite svakodnevno sami. Zahvalna sam svom tijelu i svojoj psihi koji me nikada nisu izdali jer kao individua sam uvijek bila psihički jaka što mi je jako pomoglo da opstanem. Često se zezam, pa kažem pa Hercegovka je to, taj kamen ne puca.
Ova hrabra zaljubljenica u prirodu ističe da joj je u tim trenucima bila veoma značajna podrška najbližih.
-Tu su bili moji roditelji koji su mi najviše pomogli i bili moji vjetar u leđa. Moji divni prijatelji, koji su provodili svoje slobodno vrijeme sa mnom. Moja draga i nikad ne prežaljena prijateljica Alma koja se borila kao lavica u isto vrijeme sa karcinomom dojke po drugi put bile smo jedna drugoj rame za plakanje. Njen odlazak me je najvise dotakao, jer smo jedna drugoj bile najveće podrške. Moj muž koji je bio uz mene na terapijama, tješio me i borio se ujedno sa mnom, jer nije bilo lako biti okružen ljudima na onkologiji u svim stazama karcinoma. Moja drugarica koja je prisustvovala svim mojim terapijama Moja kćerka Sara i sin Aidan, za koje sam se izborila i nikad predala, su moja najveća podrška u svemu.
Također, priroda je nešto što je danas Irmu naročito ispunjava.
– Moje planine u kojima nalazim svoju radost, sklonište, konekciju sa prirodom, ispunjavaju moj duh i mir jer one su te gdje sam sebe pronašla i našla svoje utočište. Moja borba sa karcinomom je završena, ali traume su zauvijek tu. Svaki odlazak na pregled kod onkologa donosi anksioznost i neizvjesnost dok ne dobijete rezultate. Život poslje nije isti, ali je mnogo vrijedniji i značajniji.
Irma za kraj prenosi i poruku svim ženama koje se bore s iskušenjem kakvo je bolest.
– Nikad u životu ne odustajte. Zagovarajte za sebe i ne dozvolite da vas drugi zastrašuju. Jer moja priča je mogla da se završi da nisam danas tu, da nisam bila u skladu sa svojim duhom i tijelom. Ne gledajte na sebe kao žrtvu, nada je živjeti s hrabrošću i pouzdanjem, a ne sa strahom. Morate smisliti vlastiti način da se nosite s dijagnozom, učite o sebi i od čega ste stvoreni i na neki način i taj ljudski instinkt koji se automatski uključi ako ste pozitivni puno pomaže, ovo može biti izvanredno i želim da podijelim sa drugima koji prolaze kroz istu stvar.